Jedan moj drugar mi priča kako se ujutro, prije odlaska na posao, naradi toliko da umoran počinje radni dan. A sve neplanirano.
Na posao putuje zajedničkim autom sa svojom suprugom i svako jutro nakon ustajanja oni imaju uhodani ritual priprema pred odlazak. Ustanu tako i, nakon uobičajene posjete sanitarnom čvoru u kući, sjednu na terasu i uživaju u jutarnjoj kavi. Dok piju kavu i pregledavaju svako na svom mobitelu je li se preko noći dogodilo kakvo novo čudo u svijetu, kome je Trump uveo nove sankcije, koliko je Kim Kardashijan jutros zadovoljna svojom guzom i kakvo će vrijeme danas biti, mom drugaru pogled odleti i na zatvorenu kapiju na njihovom dvorištu.
Zaključi kako bi mu bilo bolje odmah je otvoriti, pa kad krenu na posao ne mora gubiti vrijeme na to i još ponovo prati ruke, nego samo voziti bez zadržavanja. Ustane, otvori kapiju i vrati se ponovo za stol i pretragama po mobitelu. Ne zna zašto, ali nakon nekog vremena mu pogled ponovo privuče kapija i začudi se što je otvorena. Kako mu se moglo desiti da je sinoć zaboravio zatvoriti kapiju?! Ipak, dobro je što supruga još nije otkrila taj njegov propust i on, dok nije kasno, ide kriomice prošetati po dvorištu i zatvoriti kapiju. Ako supruga otkrije propust, počet će mu zvocati već od jutra i pokvariti mu cijeli dan! Sve se dobro završava, zatvara kapiju, a da supruga ništa nije primijetila. Ponovo sjeda za stol. Uskoro treba ići na posao, ali sad ponovo treba otvoriti kapiju, što on i čini. Onda se sjeti da je to jutros već radio, i to dva puta. „Ma, ja ti se tako već ujutro naradim da mi ne treba bolja jutarnja fiskultura!“, priča mi on, pokušavajući od svega napraviti dobru šalu.
I ja se sam uhvatim kako sam nešto zaboravio što se ne bi smjelo zaboraviti. Jučer se nisam mogao sjetiti svog matičnog broja, mada ga godinama znam. Nakon nekoliko trenutaka sam se sjetio, ali zašto sam ga bio zaboravio? Da, znam odgovor, godine čine svoje. Ali nekada od toga ima i koristi, kao u slučaju mog spomenutog drugara. Ima neplaniranu jutarnju fiskulturu, a znamo da je ona korisna.
Hoce to ko ima kapiju i zenu koja zvoca…
Kakav bi tandem taj drugar i ja bili. Po pravilu po nekoliko puta krenem po nešto, usput mi pažnju privuče druga stvar, odradim nju, onu koju sam htela zaboravim, sednem, opet ustanem zbog one prve, nekad i više puta tako u krug. Iz kuće skoro da nikad nisam izašla, a da se nisam vratila. “Ko nema u glavi ima u nogama”. Čitav život u nekom svom balonu. Valjda mi je zbog tog nedostatka na drugoj strani data ogromna energija, ali zato nemam ni 50 kg. ?
Davno je prošlo vrijeme u kojem je konkulana škina težaka od motika, od žurnata bila pritrujena, kad se živjelo teško, uvijek na rubu gladi. Kad se živjelo kratko, odrastalo prebrzo.U gene upisana prisila na teški rad, kao uvjet preživljavanja. Ta prisila nije bila od cara, ni od vlastelina, ni od poslovođe – drugačije se nije moglo, nije imalo s čim. Traume takve povijesti teško da su se mogle nadrasti u zadnjih stotinjak godina. A tih zadnjh sto, kad bismo išli prepričavati generacijama ljudi koji su živjeli do početka 20.st…niti i nas razumjeli, niti bi znali o čemu govorimo.Nismo samo učili o novotarijama, morali smo učiti i o strojevima, o previše stvari da bismo uopće mogli funkcionirati u svijetu kojeg je promijenila tehnologija. Kurvin sine, ako ne radiš, nećeš ni jesti. Pa smo radili. Škola, vojska, posao, 4o godina staža i u penziju. Bilo je to tako lako i predvidljivo. Posao… Čitaj više »
Kaze stara poslovica: Ko nema u glavi, ima u nogama 🙂
Ovde je problem broj jedan sto se on plasi gospodje , zamisli dokle to ide:
“Ipak, dobro je što supruga još nije otkrila taj njegov propust i on, dok nije kasno, ide kriomice prošetati po dvorištu i zatvoriti kapiju. Ako supruga otkrije propust, počet će mu zvocati već od jutra i pokvariti mu cijeli dan”
Da se ne plasi ne bi morao 2 puta da otvara i jednom zatvara kapiju.