Referendum u Makedoniji – Događaj koji može odlučiti o suverenitetu ili nestanku cijele regije

Na opće oduševljenje većine stanovništva propao je referendum u Makedoniji, maloj balkanskoj republici koja je promjenom službenog imena trebala ubrzati proces ulaska u NATO i Europsku uniju.

Iako naizgled lokalnog karaktera, ishod referenduma u maloj državi, koja nema ni izlaz na more, može imati globalne posljedice. Upravo stoga je veliki broj međunarodnih aktera pozorno pratio ishod glasanja, što još više dokazuje  apsolutni središnji geopolitički status cijele balkanske regije i da će ovaj prostor i dalje biti područje najsloženijeg sukoba hegemonije između Euroazije i Zapada na čelu sa Sjedinjenim Državama. Upravo ovaj središnji geopolitički status balkanske regije je tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća doveo do krvavog raspada bivše država, na čijim je ruševinama nastao veliki broj država većinom bez stvarnog suvereniteta, stvarne političke i ekonomske neovisnosti, a ponekad čak i pravog identiteta, što je, nažalost, posebno izraženo u Bosni i Hercegovini.

Takva fragmentiranost, tvrdi francuski geopolitički stručnjak Francois Thual, potrebna je za kontrolu i hegemoniju NATO pakta nad geoekonomskom zonom koja se proteže od Bliskog istoka, Crnog mora do Jadrana, kako bi se lakše transportirao plin, nafta i bogatstva iz Središnje Azije i Bliskog istoka do Europe. Plan uspostave hegemonije nad Balkanom je proveden istovremeno i neposredno nakon uništenja Sovjetskog Saveza, koji je vladao Bugarskom i Rumunjskom i dijelom imao utjecaj na politiku SFRJ.

No, danas su se prilike promijenile i izmijenjeni geopolitički scenarij vidi sve veće jačanje utjecaja moderne Rusije na Bliskom istoku i brzi uspon ideje multipolarnog svjetskog poretka.

U posljednjih nekoliko godina je to primijetio i NATO, čiji plan za potpunu kontrolu Balkana polako postaje stvarnost. Na primjer, čak i ako količinom ne mogu konkurirati ruskom plinu, projekte plinovoda TAP i TANAP, koji će kroz Tursku, Grčku i Albaniju, a u slučaju plinovoda TANAP čak i preko Makedonije, povezivati Azerbejdžan s Europom snažno podupire Trump, što je dio njegova plana za oslobađanje “hirovite” europske kolonije od energetske ovisnosti o Rusiji. Ovo je samo dio slagalice u kojoj Makedonija igra važnu ulogu.

Uostalom, Balkan je još u devetnaestom stoljeću bio dio spora i nemilosrdne dekonstrukcije Osmanskog Carstva, bojno polje suprotstavljenih geopolitičkih sila koji su zbog svojih vlastitih interesa odlučili iskoristiti težnje i nacionalne osjećaje južnoslavenskih i drugih naroda na Balkanu.

Područje na kojem se danas prostire Republika Makedonija nije bilo izuzeto u ovom procesu. Na primjer, još 1845. je ruski znanstvenik Viktor Grigorovič putovao Balkanom kako bi proučavao južnoslavenske dijalekte i bio je prvi koji je opisao dva odvojena “bugarska dijalekta”, jedan zapadni i jedan istočni.

Krste Petkov Misirkov, rođen je u Pelli u grčkoj Makedoniji, bio je prvi koji “zapadni bugarski dijalekt” definirao kao “makedonski” i 1903. u svom radu “Za Makedonckite Raboti” pisao o potrebi stvaranja standardiziranog makedonskog književnog jezika.

I danas je prepoznavanje stvarnog makedonskog identiteta problematično. U jezičnim terminima idiom je razumljiv s bugarskim. S druge strane, svaki pokušaj povezivanja moderne makedonske nacije, posebno zbog težine koju u zemlji ima albanska manjina, s Makedoncima Filipa i Aleksandra Velikog, više od besmislenog napora bi bilo ukupno poricanje povijesne istine.

U stvari, čak i stvaranje moderne Republike Makedonije, više od potrebe da se jednoj specifičnoj etničkoj, nacionalnoj i vjerskoj skupili potvrdi politički legitimitet, izgled kao namjera hegemona da iskoriste svaki oblik partikularizma, kako bi što bolje očuvali svoju političku i ekonomsku dominaciju nad samom novostvorenom Makedonijom.

Sada, gotovo paradoksalno, cjelovita Makedonija se ne uklapa u dugoročni plan, jer trenutna tehnokratska Europska unija, iako američka tvorevina, više ne odgovara strateškim interesima centra.  Nije slučajno da prije samo godinu dana, kada se u dramatičnoj krizi zemlja opasno kretala između Zapada i savezništva koje mu se suprotstavlja, Dana Rohrabacher, iz američkog Pododbora za Europu, Euroaziju i nove prijetnje, otvoreno izjavio “kako se, s njegove točke gledišta, područje Makedonije mora podijeliti između susjednih država”.

Neuspjeh referenduma od 30. rujna o Prespanskom sporazumu, na kojeg je izašlo samo 34% birača, vjerojatno će dovesti do novih napetosti i produžit će krizu koja traje od proljeća 2015. i kada je pokrenut prvotni plan svrgavanja bivše vlade i dovođenja na vlast takozvanih “socijaldemokrata” Zorana Zaeva i koalicije albanskih stranaka poznatih pod imenom “Platforma iz Tirane”.

To je očekivani scenarij u zemlji u kojoj ozbiljni vanjski utjecaji obilježavaju domaću politiku od rođenja zemlje 1991. godine, kada je Makedonija stekla neovisnost od Jugoslavije, nakon referenduma kojeg su bojkotirali Srbi i Albanci.

Nakon terorističkih napada, pokušaja provedbe Obojene revolucije, demonstracija i pritiska iz Bruxellesa i Washingtona, nakon općih izbora u prosincu 2016. predsjednik Đorđe Ivanov je bio prisiljen zadaću za formiranje vlade dati vođi proeuropske i atlantističke Socijaldemokratska partija Makedonije (SDSM), Zoranu Zaevu, koji je, nakon više odlaganja i unaprijed postignutog dogovora na izbore izašao u koaliciji s najvećom strankom albanske manjine DUI. Računica je napravljena unaprijed i ova koalicija dobiva većinu zastupničkih mjesta u parlamentu, 59 nasuprot 51 mjesta oporbe.

Nespremnost predsjednika da u početku da mandat Zaevu za sastavljanje vlade, što se na prvi pogled čini kao “nedemokratski stav”, imala je puno dublje razloge. Predsjednik Ivanov se tada opravdavao kako bi prijenos ovlasti na tadašnjeg oporbenog lidera Zaeva moglo dodatno pogoršati etničku fragmentaciju unutar države. Na području Makedonije živi oko 509 000 Albanaca, 27% od ukupnog broja stanovnika, a Makedonaca je 1 300 000. Uz njih su i manjine, poput Srba, Bošnjaka, Turaka i drugih, ali one imaju neznatan i ograničen utjecaj.

Predsjednik se čak pozvao na članak 84. stavka 1. Ustavne povelje prema kojem samo najviši institucionalni ured nekome može dati mandat za formiranje vlade.

U stvari, savez između SDSM i DUI je posljedica političkog dogovora albanskih stranka, koje su pod pokroviteljstvom premijera Edija Rame uspostavili takozvanu “Platformu iz Tirane”, koja je odlučila podržati Zorana Zaeva.

Međutim, ova platforma trži priznavanje albanskog kao službenog jezika Makedonije i u rangu makedonskog, sustavnu reformu pravosuđa, kao i brzi ulazak zemlje u EU i NATO, ili obrnutim redoslijedom, poputno nevažno.

Unatoč očitoj averziji prema čelniku takozvanih “socijaldemokrata”, predsjednik Ivanov pod pritiskom međunarodnih institucija daje mandat Zaevu i on postaje premijer u svibnju 2017. Međutim, jaz između političkih institucija zemlje je ostao nepromijenjen i snažno je eskalirao po drugi put, nakon potpisivanja Prespanskog sporazuma, prema kojem bi Skopje i Atena riješili gotovo tri desetljeća kontroverzi oko imena zemlje.

Rješenje bi, ako bude odobreno, omogućilo Makedoniji da, prihvaćajući ime Republika Sjeverna Makedonija  otvori pregovore za članstvo u EU i uđe u NATO. Predsjednik Ivanov odmah se suprotstavio ovom sporazumu i nazvao ga je flagrantnim kršenjem nacionalnog suvereniteta i neprestano se zalagao za bojkot referenduma, zajedno s oporbenom strankom VMRO-DPMNE, koju sada vodi Hristijan Mickoski.

Iako je referendum bio savjetodavan, neuspjeh predstavlja dvostruki poraz, i za Zaeva i za grčkog premijera Alexisa Tsiprasa, obzirom bi Atena “uspjehom” referenduma i promjenom imena lakše restrukturirala dug s Bruxellesom i Tsipras bi trijumfalno mogao reći kako je zemlju “izvukao iz okova Trojke”.

Priča o Tsiprasu je poznata. Izabran je  s velikim očekivanjima od strane grčkog naroda, a ispostavilo se da samo provodi naloge Bruxellesa, da je obični tehnokrat i usidrio je grčku u dužničko ropstvo iz kojeg neće izaći desetljećima. Međutim, njegova je jedna od rijetkih vlada koja se, unatoč teškoj gospodarskoj krizi, predano posvetila izdvajanju 2% BDP-a na vojnu potrošnju. Osim toga, uspostavio je ništa manje neobičnu geopolitičku osovinu s Izraelom, što je pravdao eksploatacijom plina u istočnom Mediteranu.

Potpredsjednik makedonske vlade Albanac Bujar Osmani, rekao je da će za njega referendum biti valjan čak i u slučaju neuspjeha u nepostizanja kvoruma, što se i dogodilo. Na istoj valnoj duljini su i Zaev, koji prijeti prijevremenim izborima ako parlament ne odobri sporazum s Tsiprasom, ali i povjerenik EU za politiku proširenja Johannes Hahn, koji je rekao “kako treba uzeti u obzir veliku količinu glasova u korist promjene imena”.

Nije bilo optužbi za uplitanje Rusije u referendum, iako je istina da je Moskvi u interesu izbjegavanje daljnjeg proširenja NATO pakta na Balkanu. No, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je samo kako destabilizacija Makedonije odgovara preciznom planu zapadne sabotaže ruskog plinovoda “Turski tok”, što nije pogriješio.

Oporbenog čelnika Mickoskog se često naziva “proruskim”, jer ima nejasne stavove o ulasku zemlje u EU i NATO.

Trenutno je pravi interes Rusije, kao i na Bliskom istoku, izbjeći daljnju destabilizaciju koja bi ozbiljno mogla ugroziti njene interese, a oni na Balkanu nisu toliko geostrateški, koliko geoekonomski.

“Igra” s plinovodima je posebno važna u perspektivi Moskve kako bi se suprotstavila Trumpovoj doktrinu “Energetske dominacije”, kao načinom   obnove unipolarne hegemonije Sjedinjenih Država kroz kontrolu globalnog tržišta energenata.

Dakle, kriza malog balkanskog naroda je još uvijek daleko od konačnog rješenja. Problem je što se, ako to bude služilo  geopolitičkim interesima tvorca ove krize, ne može isključiti komadanje Makedonije, a to ne bi bilo prvi put da NATO iskorištava etničku fragmentaciju regije kako bi ostvario svoje ciljeve.

Ne bi bilo ni prvi put da se za ovaj cilj koristi mit o Velikoj Albaniji, oko kojeg se okupljaju brojne albanske separatističke skupine na jugu Balkana. Paradoksalno je da je ovaj mit popularniji među albanskom manjinom koja živi susjednim zemljama, nego u samoj Albaniji.

Aktualna albanska vlada izgleda gotovo prisiljena slijediti ekspanzionističke politike i kontinuirano uplitanje u unutarnje poslove susjednih zemalja   koje joj nikada nisu pripadale. Velika Albanija nikad nije imala povijesne presedane, ako isključimo kratki period Drugoga svjetskog rata u kojem je, po želji talijanskih fašista regija Kosova dodana zemlji. Povjesničar Paskal Milo, na primjer, često podupire tezu da je albanski nacionalizam “proizvod” koji je nastao izvan granica albanske nacije.

Osim toga, vrlo dobro poznati su događaji koji su doveli do toga da NATO podrži proces formiranja pseudodržavnosti Kosova, koje je prema više izvješća trenutno kamp za obuku nekoliko islamističkih terorističkih skupina.

Manje poznata u svijetu je bila albanska pobuna u zapadnim regijama Makedonije 2001. godine, koja je završila Ohridskim sporazumom, kroz kojeg su albanski militanti odložili oružje i odrekli se pokreta za neovisnost u zamjenu za priznanje jednakih političkih i albanskih prava u pograničnim područjima Makedonije s Albanijom i Kosovom.

Ukratko, Republika Makedonija je danas pod velikim pritiskom zato što je nastala u vrijeme ideje da će udružene nemoćne sile Zapada ipak uspjeti uspostaviti punu geopolitičku kontrolu nad Zapadnim Balkanom. Unatoč nedavnoj manifestaciji buđenja naroda, koje je rezultiralo bojkotom referenduma, Makedoniji može biti suđeno da dijeli sudbinu mnogih drugih državna koje nikada nisu bile istinski suverene, a to je nestanak ili asimilacija. Stoga je ovaj bojkot referenduma povijesni događaj, jer je iskra koja se može rasplamsati u požar suvereniteta, ma kako jedna zemlja bila mala i za mnoge “beznačajna”. No, ne treba se zavaravati. Snage koje makedonsku državnost i suverenitet vode u nestanak su jake i imat će veliku potporu i sve je na Makedoncima, jer nitko ne može ovaj posao odraditi za njih.