Vani gladac, a iznutra jadac

Mnogo puta smo se uvjerili da nešto što izgleda lijepo, ne mora biti i kvalitetno. Da nekada ono što nas zadivi na prvi pogled, kasnije doživimo kao nešto što nas razočara.

Neki automobil izgleda prelijepo, ali se prečesto kvari; dijelovi su mu preskupi i teško se nabavljaju; pri sudaru se raspadnu i ne pružaju odgovarajuću zaštitu vozaču, i tako dalje. Imamo satova koji također lijepo izgledaju, ali kasne; jeftine i lijepe kišobrane koji se raspadnu na prvom vjetru i zatezanju; lijepo obrađeno i upakirano meso, s pristojnom cijenom, koje u sebi ima salmonelu… Moglo bi se nabrajati takvih primjera koliko hoćete.

Ali ima i odnosa među ljudima, pogotovo u obitelji, koji nam se na prvi pogled čine idiličnima, a uistinu ne samo da nisu toliko dobri, nego su u potpunoj suprotnosti s tim kako se pokazuju u javnosti. „Ko bi rekao da su se oni rastali, a uvijek su se lijepo slagali“, nekada kažemo za neke ljude koji su djelovali tako skladno, a pokazalo se da je to bio privid. Zanimalo me šta je to zbog čega ljudi glume slogu kada je nema? Ima tu, to je sigurno, najboljih namjera. Ima i interesa. Ima nekada i uživanja u ulozi žrtve, u trpljenju tuđe torture, svega ima, čak i onoga na što ne bismo ni pomislili da postoji.

Neki se pretvaraju da su u najboljim odnosima zbog djece, zbog dragih ljudi koji ih okružuju, kako se ne bi i na njih prenosila negativna energija. Spremni su i trpjeti da bi zaštitili druge. Nadaju se da će im satisfakcija za sve biti kada im djeca odrastu u zdravoj obitelji i kasnije postanu zdrave osobe. Nekima je ovakav način života jednostavno normalan, jer su i oni rasli u sličnim okolnostima i prihvatili su takvo ponašanje za normalno. „Pa, zaboga, brak je nužno zlo i njemu je normalno da se trpi, da se bude u sukobu. Kao da je kod drugih drugačije, samo se svi pretvaraju, kao i mi!“ Ovi ljudi su u stanju se potući, i ako im u sred tuče dođu gosti, napraviti najljubaznije izraze lica, međusobno gugutati i čavrljati s gostima, a kada oni odu, nastaviti tamo gdje su stali. Mogu se svađati i sukobljavati do mile volje, ali nikada toliko da to iscuri u javnost, ili, nedajbože, da se počne pričati o eventualnom njihovom razlazu.

Postoje opet ljudi sasvim drugačiji, koji prema vani djeluju kao da su u vječitom konfliktu, na ratnoj nozi. Jedno drugome se obraćaju grubo, cinično, omalovažavajuće, s visine. Ne smeta im to što će drugi reći, čak kao da žele da što više „prljavog veša“ iznesu pred javnost. Ali ni oni se ne rastaju i kao da im se njihov takav odnos čini sasvim normalnim, primjerenim. Ipak, ako bi jedno od njih zapalo u opasnost, razboljelo se, bilo napadnuto od nekoga sa strane, ono drugo bi se lavovski borilo da mu pomogne, a nakon toga, možda nekada i za vrijeme toga, opet nastavilo s grubošću i raznim omalovažavanjima. Do smrti njihov odnos ostaje takav, a nakon smrti ono koje preživi podiže ogroman spomenik pokojniku i vrlo često ga posjećuje na grobu. Nedostaje mu.

Naravno, postoje i druge skupine ljudi o kojima bi vrijedilo govoriti, ali ovo su dvije krajnosti koje smo, vjerujem, imali svi prilike upoznati. I jedna i druga nam ukazuju na to da ne trebamo uvijek „vjerovati svojim očima“, da ne trebamo sve bezuvjetno prihvatiti onakvim kakvim ga vidimo. Ispod površine se nekada krije sadržaj koji ne očekujemo. Ako je šljiva plava izvana, ne znači da je i iznutra plava. Ako jež ima bodlje izvan tijela, ne mora ih imati i iznutra. Za ljudski karakter ovo posebno vrijedi. U potpunosti ga nikada ne možemo upoznati do kraja, ali s vremenom, što je više kontakata i iskustava s tom osobom, sve više vidimo njegove stvarne, prevlađujuće osobine. Nekada se može dogoditi da je neko baš onakav kakav nam se učini na prvi pogled, nekada mnogo bolji, a nekada onakav kakav je i naslov ove priče.