Krajnosti

Većina ljudi kroz život korača „sredinom“, ni previše lijevo, ni previše desno. Idu maticom, tu im je najsigurnije, osjećaju se najzaštićenijima i žive s najmanje stresa.

Međutim, postoje i oni kojima je matica dosadna. Njima je život bez uzbuđenja močvara u kojoj se guše. Ako je sve predvidivo, ako se rezultat zna unaprijed, oni se dosađuju i traže izlaz u neizvjesno, traže pustolovinu. Ako im nešto ubrza srčani ritam, tada osjećaju da su živi, da im se nešto događa. Spremni su i kraće živjeti, samo da im život bude uzbudljiv. Više vole i opasnost od dosadne sigurnosti.

Upravo čitam životopis jedne djevojke koja se uklapa u sliku osoba koje idu u krajnosti. Prvo je bila sportašica i tu je davala sve od sebe. Nije se štedjela. Reklo bi se, bila je ekstremna. Onda je postala kaluđerica, mada je to drukčiji život od sportskoga. Tu se nije zadovoljila da bude tek obična, posljednja. Postala je igumanija. Ali ovo do sada i nije baš neka prevelika razlika u životu, ima čak i sličnosti. I sport i religija zahtijevaju disciplinu, istrajnost, nadmetanje s drugima u vrlinama. Međutim, igumanija je ubrzo postala i narkomanka. Ni to joj nije bilo dovoljno, nego je postala među „uglednijim“ dilerima droge, što baš nikako ne ide zajedno ni sa sportom ni s religijom. Otkrivena je, našla se u zatvoru, a nakon toga slijedi novi odlazak u krajnost – postaje sudionica rata u Ukrajini.  Opet, ne bilo kakva sudionica, nego snajperistkinja. Naravno, snajperisti ubijaju, a to je baš ono što je nespojivo s religijom.

To je samo najkraće o životnom putu ove djevojke i krajnostima u koje je išla. Zna se i da je bila na putu i da promijeni vjeru, i da je to učinila, vjerujem da bi i u novoj vjeri bila radikalna, da bi bila „veći vjernik od pape“, kao što sada pokušava biti veća Ruskinja od pravih Rusa. Jednostavno, za nju ne postoji sredina, ne zanima ju dosadna većina, ona samo ide tamo gdje ima adrenalina. Neće me iznenaditi ako čujem i da je stradala, poginula u nekoj avanturi. Ali neće me iznenaditi niti ako čujem da je postala borac za zaštitu životinja, za ljudska prava, zaštitu napuštene djece ili da se zaposlila na svjetioniku na pustom otoku. Bilo gdje da bude, to će raditi na sebi svojstven način, s puno rizika i drame.

Ne vrijedi mnogo ni pokušavati ovakve ljude „izvesti na pravi put“. Oni pravdu vide drukčijim očima. Oni ne cijene nikakav uspjeh ako se do njega dolazi bez avanture. Završiti školu velikim trudom i učenjem može svako, ali završi je bez truda, raznim vrludanjima i snalaženjima, e onda si pravi – tako oni gledaju na život. Ako ne prelaze uvijek granicu dozvoljenoga, ovakvi ljudi su barem na samoj granici. Tek tako mogu disati punim plućima i osjetiti da žive.

Ipak, ova vrsta ljudi može biti itekako korisna ako se usmjeri u korisnom pravcu. Oni će uraditi ono što oni iz sredine ne smiju. Oni će postaviti svoju glavu tamo gdje se mnogi ne bi usudili postaviti na imali prst. Rizikovat će i vlastiti život i tako spasiti mnoge, jer oni tako žive.