Ljudi uglavnom vole raditi velika djela, ono o čemu će se dugo pričati i ono što će omogućiti da se priča i o tvorcima tih djela.
Tako i danas pričamo o ljudima koji su stvorili prve letjelice, koji su naslikali poznate slike, koji su otkrili neke zakonitosti u svemiru ili otkrili lijekove protiv opasnih bolesti. Obično su to ljudi koji su u svoj posao uložili mnogo truda, ali ima i onih koji nisu bili mnogo vrijedni, nego su imali vrijedne ideje i pretvorili ih u korisna djela. Ili su naprosto pokrali tuđe ideje.
Ali ima i ljudi koji mnogo rade, trude se maksimalno i vrhunski obavljaju svoje poslove, a da se to malo cijeni i da ih na kraju niko ne pamti duže nakon njihove smrti. Posao čistačica je jedan od takvih. Cijelog života rade iz dana u dan, a da njihov rad ne ostavlja nikakvog trajnijeg traga. Već sutradan se sve mora ispočetka. Koliko samo truda uloži u svoj posao kosac? Smatra se da je to jedan od najtežih poslova u poljoprivredi, a trava uskoro ponovo izraste i sve se mora raditi ispočetka.
Ko se sjeća nekog kosca koji je umro? Čistačice? Najboljeg električara ili vodoinstalatera? Zna li neko ko je prije, recimo, stotinu godina, bio najbolji radnik na kiosku? Ima li negdje ulica koja nosi ime uspješnog perača prozora? Zaborave se i najuspješniji direktori velikih firmi koje su u svoje vrijeme bile poznate u svijetu, a sada im se ni ime ne zna jer su propale ili se utopile u neke druge.
Pamti se ono što je trajno, što se vidi i u naše vrijeme. Zgrade. Tuneli. Mostovi. Nadvožnjaci. Piramide. Pamte se slike i skulpture koje su dostupne. Pamte se i djela bez kojih bi život bio drastično siromašniji, kao što su: struja, internet, televizija.
Ali sve to ne znači da je uloga ovih brojnih ljudi koji obavljaju „nevidljive“ poslove nevažna, ili da je manje važna od onih najpoznatijih. I ljudsko društvo je uređeno slično nekom mravinjaku ili pčelinjaku u kom svi imaju svoje mjesto, u kom postoji i matica i radilice raznih specijalnosti. Da bi vrhunski kozmonaut poletio i obavio svoju misiju u svemiru, on mora iza sebe imati sve te ljude koji će obaviti bezbroj poslova u pripremi leta. Bez njih, on bi bio samo jedan mali, nepoznati čovjek, a kad poleti, zahvaljujući i svima njima, o njemu bruji cijeli svijet.
Svi ne možemo biti poznati, ali možemo dati sve od sebe i svoje obaveze ispuniti najbolje što možemo. Ako smo uvjereni da smo tako učinili, to nam je važnije nego sva priznanja svijeta, a da znamo da ih nismo zaslužili.
Mediji proizvode “poznatost” nekih ljudi, ima poebnih ljudi i među ćistačima ili rudarima, ima sposobnijih i manje sposobnih kirurga, kapetana . . . ima ljudi koji zavrijeđuju pažnju sa nečim šta rade . . . svaki kontrolni sistem će gurat one pojedince kiji su najzaslužniji njegovome održavanju pa će tako npr iz poluanonimnosti bit izvučeni dobitnici Nobelove nagrade koja se pokazala u svojemu punome svitlu kad je Obami dodjeljena nagrada za mir . . .
Puno puti san se uvjerija da ne radi neko nešto puno bolje od drugih, a da je poznat ka najbolji . . . a ima i nepoznatih koji nešto izvrsno rade . . . a ni PR nije ništa drugo nego prevara isto ka i marketing . . .
U neka humanija vremena ljudi poput Arifa Heralića ili Alije Sirotanovića mogli su biti na novčanicama. Danas smo svi dio progresivnog, liberalnog i tržišno orijentiranog Zapada, pa će zato na novčanici prije završiti neki bečki konjušar poput Josipa Jelačića, nego navedena dvojica.
“Mali ljudi” čine civilizaciju i vrstu . Ne govorimo o 7.500.000.000 poznatih “velikih ljudi” na svijetu. Proizvode mali za male koji rade u tvornicama velikih i kupuje preko veletrgovaca velikih no na svakodnevnom nivou svi smo mali i živimo zajednički život. Netko je jednom rekao da je sex zabava za sirotinju a kokain za bogate , nećeš velike razlike?!? Mali su zdraviji dio populacije?!? Svako toliko bljesne netko s nekom idejom i učini veči pomak no i nauka napreduje na osnovi rada par miliona znanstvenika koji svekodnevno doprinose i spadaju u male za koje nikad nećete čuti.
Milijarde ljudi na svijetu ne pokreće dobrota, nego sebičnost. Koliko god bili mali, koliko god bili veliki, u suštini je isto – dobra i loša djela činimo zbog sebičnosti. Svatko se nekako izbori za svoje mjesto pod suncem. Netko s izvrsnošću, netko s prosječnošću; netko do cilja gazi preko mrtvih (figurativno i doslovno), netko (iz sebičnosti) je obazriviji. Kad tomu dodamo strah od Boga, onda je slika potpuna. Jednobožačke religije su zatrle sve druge i njihov Bog je sebičan, ljubomoran, osvetoljuibiv. Valja ga se bojati. Možemo misliti kako to ne utječe na nas, ako smo ateisti. Ma utječe jer je to utkano u percepciju stvarnosti. Neki ipak (iz sebičnosti) biraju nesebičnost. A nesebičnost je pak najsofisticiraniji oblik sebičnosti. Nitko nikoga ne pamti duže od tri generacije (pradjeda maksimalno), o onima koje povijest pamti, brine država kako bi na taj način održavala pozornost ljudi na ono do čega je stalo svoj… Čitaj više »
Upravo je nevjerojatno koliko se malo cijene najkritičnija radna mista tipa čistoća. Uvik je bilo :”Ako ne budeš učija ić ćeš u škovacine”. Kako bijedno i retardirano. Majke se ponose djecom koja nose odijela, a ta dica najčešće kradu i varaju ljude (i to legalno,nažalost). Pa se dođe do pitanja, ko bi nam više nedostaja da misec dana ne dođe na posal: s jedne strane nogometaši (zbirno zvijezde tj lažna božanstva), advokati, bankari, političari, lopine i kurve sa naslovnica ili škovacini sa druge strane?
pošto sam propustio ovaj post u onoj temi o lijepoj priči iz Slavonije, evo ubacujem ga ovdje… ali tema je donekle slična svi bi se Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci trebali vratiti u svoje države, u svoje domovine, na svoja ognjišta, na svoja napuštena polja, šume, planine… Inače, će mafijaši duboke države svima oteti sve i svi će postati dužnički robovi, bez igdje ičega. Tako će razmirice između Hrvata Srba Bošnjaka i Crnogoraca, što je čije, što je čija teritorija, tko ima povijesna prava na ovu ili onu teritoriju, dokle je “naše”, dokle je “njihovo”, sve će to postati besmisleno, uzaludno i suvišno. Kad uskoro svi budu kokuzi, i kada uskoro ne bidu imali ništa, i kada, prije svega, sve 4 države neće više uopće pripadati njima; Hrvatima, Srbima, Bošnjacim i Crnogorcima, već bankomafiji iz duboke države. Ustvari dijelovi Hrvatske, već pripadaju toj mafiji. Što će ti Slavonija, Lika i… Čitaj više »