NATO se već pet godina povlači iz Afganistana i nikako da ode

Još u vrijeme prvog Obaminog mandata se počelo govoriti o povlačenju američkih snaga iz Afganistana. Tijekom tog razdoblja su trupe NATO pakta i lokalne afganistanske snage svakodnevno bile izložene napadima talibana,  koji su se uvlačili u njihove redove, preobučeni u afganistanske vojnike, a onda iznenadno zapucali po njima. Sve češći su bili organizirani napadi na zabranjeni grad u velikom stilu, kao što su bili napad na zračnu luku u Kabulu od prije i napad na četvrt u kojoj se nalaze strana veleposlanstva, a proljetne ofenzive talibana, koje su svake godine bile sve opsežnije i ubojitije, okupatorskim trupama nisu ostavljale minute predaha.

Nažalost, Afganistanci, koji su najveće žrtve ove besmislene vojne kampanje, uglavnom ignoriraju ono što se oko njih uistinu događa, a jednako se ponašaju i zapadne vlade koje su tada odlučile da će sa Sjedinjenim Državama 2014.  i one povući svoje vojnike iz Afganistana.

Prošlog tjedna je novi zapovjednik američkih snaga u Afganistanu, general Austin Scott Miller, pet godina nakon najave o povlačenju NATO snaga iz te zemlje, rekao kako je nemoguće vojno poraziti talibane i jedini način za postizanje mira su pregovori i njihovo uključivanje i politički život zemlje.

Možemo li se zaista nadati povlačenju i političkom rješenju? Unatoč ogromnim troškovima kampanje, iskustvo nas uči da je toliko navikano i nekoliko puta najavljivano povlačenje samo jedan od trikova Washingtona kojim se želi skrenuti pozornost od dogovora kojeg su postigli s lokalnim liderima, a koji će im jamčiti dugotrajno strateško prisustvo u toj zemlji i regiji iz koje relativno lako mogu ometati planove ili jačanje suradnje između Pakistana, Kine, Irana, Rusije i Indije, ali i ostalih ne manje važnih regionalnih aktera. Jačanje vojnih aktivnosti talibana čak ide na ruku Washingtona, jer su im napadi odlično opravdanje za već dogovorenu buduću suradnju.

Tajni pregovori američke administracije s afganistanskim “gospodarima rata”

Nje nikakva tajna da je State Department prije najavljenog povlačenja 2014. više od dvije godine preko agenata CIA-e o budućnosti Afganistana pregovarao s raznim talibanskim frakcijama, Mula Mohammedom Omarom, ljudima iz takozvane “Mreže Haqqani” koju su osnovali i vode Mawlawi Jalaluddin Haqqani i njegov sin Sirajuddin. Stariji Haqqani, Mawlawi Jalaluddin, preminuo je ove godine početkom rujna u osamdesetoj godini, ali je mreža još uvijek aktivna.

Pregovori nisu, kao što svi misle, započeli u Abbottabadu ili u blizini pakistanske granice u zonama u kojima apsolutnu vlast imaju afganistanske plemenski vođe, nego u jednoj rezidenciji u Bavarskoj. Bijela kuća je demantirala da pregovara s neprijateljem, no svi svjetski mediji su pisali o pojedinostima tih susreta i temama o kojima se pregovaralo, a dolazak izaslanstva talibana u zračnu luku u München je potvrdio i njemački časopis Der Spiegel.

Stoga najnoviji pregovori američkih dužnosnika s talibanima u Kataru izgledaju kao repriza onih koji su počeli 2010. pod budnom paskom “velikana” američke diplomacije Richarda Holbrookea, koji je u to vrijeme izjavio kako se “još nije susreo” s nijednim od talibanskih vođa, a mediji su prenijeli da je za prve detalje pregovora saznao prije iznenadne smrti zbog puknuća aorte iste godine.

Od kraja 2010. do danas se dogodilo mnogo toga, ali pregovori nikad nisu prekinuti.

Gospodarima rata Afganistana, kako onima koji surađuju s američkim trupama, tako i onima koji se bore protiv njih, je ponuđena podjela zemlje na 34 provincije. Talibani su također značajan čimbenik koji nije izostavljen. Primjer je obitelj Haqqani koja se bavi ucjenama, skupljanjem novca od “reketa” i “pružanjem zaštite” tvrtkama koje posluju na njihovom teritoriju, a kojih se prilično namnožilo tijekom rata u Afganistanu. Osim bivšeg predsjednika Karzaija, koji je otvorio vrata većini talibanskih frakcija, to su i nepouzdani vođa “Mreže Haqqani” ,koja ima od 5 do 15 tisuća boraca, disidenti militantne frakcije Quetta Shura i fundamentalist Gulbuddin Hekmatyar, dobar poznanik Washingtona još iz vremena afganistanskog građanskog rata.

Već godinama nitko ne skriva da će talibani, nakon odlaska NATO trupa imati svoje mjesto u političkom životu zemlje. Bivši afganistanski predsjednik Hamid Karzai je početkom 2013. pregovarao s Mula Omarom u njegovom uredu u Kataru i otvoreno je izjavio “kako se Mula Omar može kandidirati na predsjedničkim izborima 2014”, što se na kraju nije dogodilo.

Osim toga, Mula Omara su dosad više puta proglasili mrtvim, da bi se on na kraju otvorenim pismom obratio bivšem američkom predsjedniku Obami u kojem mu je ponudio da pokrenu mirovne pregovore “kao ravnopravni sugovornici”.

Američki igrokaz s povlačenjem iz Afganistana

Prvo najavljeno povlačenje NATO trupa je tek trebalo dokazati djelima, a ne riječima, baš kao i najnovija strategija o pregovorima i odlasku iz zemlje u kojoj će zavladati trajni mir.

Zapad je da obuči i opremi lokalnu vojsku i policiju potrošio basnoslovne svote novca, a rezultat je nikakav. Ove snage ne ulijevaju nikakvo povjerenje i nisu dorasle zadaći koja ih čeka nakon povlačenja američke vojske.

Prvotno povlačenje je prije svega uključivalo kopnene snage, ali su mediji koji imaju izvore u Pentagonu saznali da će i tada ipak ostati 20 000 marinaca i pripadnika specijalnih postrojbi, koji će ostati raspoređeni u raznim provincijama. Buduća vojna prisutnost je dogovorena s lokalnim zapovjednicima i uglavnom će se svoditi na položaje u blizini zrakoplovnih vojnih baza. Neke će ostati kao logistička podrška, a ostale su i one koje se isključivo bave podrškom dronovima i smrtonosnim misijama koje je Pentagon “usavršio” u susjednom Pakistanu.

Ako je najavljeno povlačenje, zašto su se proširivale sve veće NATO baze u Afganistanu? Osim toga, ako su talibani postali pregovarači u procesu, tko će biti meta američkih bespilotnih letjelica u regiji? Ovo nije prvi put da američka diplomacija u kratkom vremenskom razdoblju nekoga proglašava neprijateljem, a samo nekoliko dana poslije saveznikom.

Nema sumnje da Washington namjerava zadržati nadzor nad strateški važnim područjem, a afganistanski teritorij je najpogodniji za nadzor svjetskih i regionalnih sila koje su odlučile igrati ključnu ulogu u Središnjoj Aziji.

Jedna od njih je svakako Iran, a druga je bivši saveznik Pakistan. Osim toga tu su i zemlje koje su bogate naftom i plinom, kao Turkmenistan i Uzbekistan, koje također moraju gledati na svoju budućnost. Na kraju, ali najvažnije od svih, su Kina i Indija i nešto sjevernije Rusija.

Što se tiče Kine tu je situacija prilično komplicirana. Kina je svoj pristanak za rušenje talibanskog režima uvjetovala gradnjom vojnih baza koje neće imati dugi vijek trajanja, što je značilo da trupe NATO pakta po obavljenoj misiji uklanjanja “terorističke prijetnje” moraju napustiti Afganistan. Kina je u više navrata prosvjedovala kada su njeni promatrači primijetili da Amerikanci prave baze kao da će u Afganistanu ostati tisuću godina, ali bez uspjeha.

Razlozi zadržavanja američkih trupa u Afganistanu

Ležišta vrijednih ruda koja su na jugu Afganistana početkom 2011. otkrili američki znanstvenici su, uz već poznate geostrateške razloge, zacementirali plan o dužem ostanku američkih trupa u Afganistanu. Američki znanstvenici su otkrili ležišta kemijskih elemenata potrebnih za proizvodnju modernih vodiča i optičkih kabela, neophodnih u proizvodnji visoko tehnološke opreme. Ispostavilo se da je Afganistan bogat kobaltom, litijem, bakrom, željezom i energentima, što je uzrokovalo pravu pomutnju u američkim kompanijama.

Među prvima su se u borbu za eksploataciju uključili Exxon Mobil, koji je od bivše vlade predsjednika Karzaija dobio jamstva za unosne poslove. Naravno da ni globalna konkurencija nije stajala po strani. Kina se također uključila u utrku, jer se, kao što znamo, kineski div više ne želi pomiriti s drugim mjestom u svijetu. Kineska kompanija China National Petroleum Corporation, zajedno s kompanijom Watan Oil&Gas, koja vrši eksploataciju nafte u ležištu Amu Darya, te kompanija China Metallurgical Group, uspjele su dobiti koncesije ispred desetina konkurentskih kompanija za eksploataciju bakra u Aynaku. Za dobivene koncesije su afganistanskoj vladi kineske kompanije uplatile točno tri milijarde dolara, pokazavši time da za njih, kada je posao u pitanju, ne postoje granice.

U unosnim poslovima svoju budućnost vide isključivo središnja vlada u Kabulu, plemenske vođe i talibani s kojima su Obama i njegov nasljednik Trump vodili i vodit će istu politiku mrkve i batine. Međutim, upravo takva taktika kao da odgovara talibanima i njihovom novom vođi Hibatullahu Ahunmdzadu, jer je   Mulla Omar konačno proglašen mrtvim 2015. To odgovara i Sirajuddinu Haqqaniju i  “Mreži Haqqani”, a obje skupine su na korak da postanu “faktori mira i stabilnosti u regiji”.

Nakon ovih nekoliko argumenata je prilično jasno zašto Sjedinjene Države promiču propagandu o povlačenju iz Afganistana i to nameću europskim saveznicima, a s druge strane čine sve kako bi ostali u azijskoj zemlji u preraspodjeli bogatstava. Europske vlade, među kojima i naša, koja se i ne usudi išta pitati o pravim razlozima ostanka NATO trupa, bez obzira na opseg i broj vojnika i jedinica vojne tehnike, zadovoljne su se da svaku odluku Pentagona prikažu kao uspjeh “mirovne misije”.

Tu je i priča s opijumom i proizvodnjom koja gotovo da zadovoljava globalnu potražnju za heroinom, ali prije svega, kao što smo rekli, geostrateški položaj Afganistana, zemlje iz koje NATO učinkovito nadzire Kinu, Indiju, Pakistan, a posebno Iran, koji će od danas i stupanjem na snagu sankcija biti u fokusu američke vanjske politike.

Novi američki zapovjednik u Afganistanu priznao: Talibane ne možemo vojno poraziti