Idlib – Svi se pripremaju za nove bitke i nitko se ne sjeća primirja

Iako se tijekom sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Sočiju 17. rujna turski predsjednik Erdogan obvezao da će odraditi svoj dio posla u sirijskoj pokrajini Idlib i uspostaviti demilitarizirani zonu, područje širine 15 do 20 kilometara između islamističkih militanata i sirijske vojske i njezinih saveznika, to nije učinjeno.

Turska je imala rok do 15. listopada da uvjeri islamističke militante da teška i srednja oružja povuku u dubinu pokrajine Idlib, a potom da i oni napuste to područje, kako bi se mogle početi provoditi zajedničke patrole turske vojske i ruske vojne policije. Uz dvije odgode, koje je Erdogan tražio i dobio od Moskve, učinjeno je vrlo malo, gotovo ništa. Samo mali broj islamističkih skupina je povukao oružja i potvrdio da će poštovati rusko-turski sporazum.

Ukupnu sigurnosnu situaciju u takozvanoj “demilitariziranoj zoni” u Idlibu, koja zapravo i ne postoji, još uvijek karakteriziraju neprijateljstva na širokoj skali. Razmjena ubojitih topničkih i raketnih napada se gotovo svakodnevno bilježi na svim ključnim sektorima fronta. Noću obje strane provode sabotaže i iza neprijateljskih linija šalju izviđačke skupine.

Ako se može vjerovati njihovom pisanom priopćenju, islamistički savez Hayat Tahrir Al-Sham se pohvalio likvidacijom skupine sirijske vojske koja je 12. studenog namjeravala provesti sabotažu u području sela Tell Touqan u Idlibu. Istog dana su vladine snage zaustavile prodor visoko obučenih boraca skupine Jaish Al-Izza, sjeverozapadno od većinski kršćanskog grada  Muharda.

Dan poslije, 13. studenog, napadnuti su položaji sirijske vojske zapadno od grada Abu Al-Duhur. To je bilo jedno od najintenzivnijih bombardiranja koje je provela teroristička koalicija Hayat Tahrir Al-Sham, predvođena sirijskom ogrankom Al-Qaede, još od borbi za zračnu luku i grad, koje je ranije ove godine oslobodila sirijska vojska.

U ovom trenutku se sve više počinje govoriti o početku kampanje sirijske vojske protiv terorista u Idlibu, a pretpostavlja se da će ubog blizine zračne luke Abu Al-Duhur biti jedno od područja gdje bi ova kampanja mogla započeti. Tamo su prebačena pojačanja vojnih specijalnih snaga i oklopnih vozila.

Hayat Tahrir Al-Sham je posljednjih dana također počeo jačati svoje snage u ovom sektoru. Razmjenjuju se topnički udari i između islamističkih ekstremista iz gradova Al-Lataminah i vladinih snaga u Halfayi, te između Moreka i Surana. Zapravo je cijeli jug Idliba i sjever Hame područje neprestane razmjene vatre i pokušaja upada poput onog koje su teroristi skupina Jaish Al-Izza htjeli provesti među kršćane Muharde.

Treće žarište je sjeverni dio u dolini Al-Ghab. Dalje, prema sjeverozapadu, dio pokrajine Latakija je pod apsolutnom kontrolom skupina koje kontrolira Turska, ali borbe uopće nisu obustavljene.

Zapravo, rusko-turski sporazum o “demilitariziranoj zoni” u Idlibu više i ne postoji. Nitko se više ne sjeća da je prije nekoliko tjedana rat trebao stati. Obveze koje je na sebe preuzela Turska se ne mogu ispuniti iz svima očitih razloga. većinu teritorija kontroliraju islamistički ekstremisti koalicije Hayat Tahrir Al-Sham i teroristi Islamske stranke Turkestana. Štoviše, čak i neke manje frakcije, koje su u početku pozdravile sporazum i demilitarizaciji, ostale su povezane sa sirijskim ogrankom Al-Qaede, Hayat Tahrir Al-Shamom.

Ako pogledate kartu kontrole područje u okupiranom Idlibu, jasno je da tamo ne može biti nikakvog dogovora. Hayat Tahrir Al-Sham kontrolira više od polovice cijele “zone de-eskalacije sukoba” i stoga određuje razvoj situacije. Turska se tome i opire, niti to  želi.

Najmanje polovica promatračkih mjesta turske vojske se nalazi na području koje kontrolira Hayat Tahrir Al-Sham, koji drži cijelu granicu s Turskom. Turski vojnici su tamo ili suradnici sirijske Al-Qaede ili dragovoljni taoci u ovoj situaciji.

No, to je bilo i očekivano. Nitko se ne treba čuditi što Erdogan pokušava, što mu za sada polazi za rukom, održati status quo i situaciju u Idlibu onakvom kakva jest.

Ali mora biti svjestan da je ovom taktikom ušao u slijepu ulicu i da ona ima kraj, mrtva točku s koje možete ili vratiti ili razbiti glavu o zid. Naime, zakoni fizike Turskoj ne dopuštaju da bježi u dva smjera i zaboravimo sve tekstove turskih medija i izjave turskih vlasti i predsjednika Erdogana za turske i zapadne medije.

I to je to. Nema dalje. Znakovito je da su jučer sirijski mediji ponovili izjavu Alija Haidara, ministra Sirije za nacionalnu pomirbu, koji je rekao kako nema mira u pokrajini Idlib. Teroristi još uvijek ne prihvaćaju bilo kakve uvjete, čak ni one koji bi njima išli u koristi, iako kratkoročno, a pregovori nisu način da promijene svoj način razmišljanja i učine što su obećali.

Ministar Haidar je podsjetio kako su borba zastale, a planirana kampanja je obustavljena samo kako bi se podržao proces pomirbe.

Sada sve jednostavno. Postoji mogućnost pregovora s rezultatima, što znači da neće biti vojne kampanje, ili nema pregovora, što znači da se kreće u napad. Razlog što će se najvjerojatnije ići na vojno rješenje je činjenica da turska strana nije provela odredbe iz sporazuma postignutog s Rusijom u Sočiju. Kozmetičko premještanje nekoliko starih tenkova na “labudicama” i povlačenje nekoliko topova u dubinu pokrajine Idlib su turski mediji prikazali kao uspjeh turskih časnika i obavještajaca, koji su takozvane pobunjenike uvjerili da se povuku iz demilitarizirane zone. Međutim, sve što sm vidjeli je bio igrokaz z a javno mnijenje, što sirijska, ruska i iranska strana dobro znaju.

Politika Moskve je da Idlib postane normalna i mirna pokrajina, dio normalne države, a ne islamistička paradržavna tvorevina u Siriji. Sirija, baš kao i Rusija, želi isto i može to postići.

Turska ne želi predati sve kućne ljubimce sirijskim vlastima, budući da Ankari još uvijek trebaju za borbu protiv  Kurda. Kurdi bi bili vrlo zadovoljni ako se  Turska posvađa s Rusijom, jer onda neće smeti napasti ni njihove YPG snage.

Sjedinjene Države bi bile prezadovoljne ako se svi budu borili međusobno, i na tome će raditi, kao i obično.

Iran je spreman za bitku. Naime, jučer za iransku mrežu PressTV vrhovni zapovjednik Iranske revolucionarne garde, general Mohammad Ali Jafari, izjavio kako Iran, zajedno s Rusijom, Siriji pruža vojnu savjetodavnu pomoći u borbi vladinih snaga protiv preostalih terorista u zemlji.

Jafari je istaknuo da je u pregovorima u tijeku “sirijska vlada zatražila od Irana da pošalje svoje jedinice kao mirovne snage u Idlib i sjeverozapad provincije Aleppo”.

“Trenutačno nema velikih sukoba u Siriji, a ograničen broj jedinica je raspoređen kao mirovne snage za ovu regiju”, dodao je zapovjednik Iranske revolucionarne garde.

“Idlib i obližnja područja su posljednja uporišta militanata u Siriji, koja je zahvaljujući iranskoj i ruskoj pomoći uspjela osloboditi gotovo sva druga područja zemlje. U rujnu je postignut rusko-turski sporazum o Idlibu s ciljem lakšeg oslobođenja pokrajine i bez krvoprolića. Taj sporazum je odgodio već isplaniranu zajedničku operaciju sirijske vojske i saveznika protiv militanata koji su se okupili u Idlibu”, zaključio je iranski general, naglašavajući privremenu prirodu rusko-turskog sporazuma, kako ga je opisao i Vladimir Putin odmah nakon potpisivanja u Sočiju 17. rujna.

Od onih koji nisu zadovoljni bilo kojom opcijom bi se mogle izdvojiti samo dvije grupe. Islamistički militanti, koji su već shvatili da ih ovaj put nitko ne očekuje u tajanstvenom logoru Al-Rukban, blizu granice s Jordanom, te nesretni civili u Idlibu, bez obzira na području koje islamističke skupine se nalazili.