Nekada nismo ni svjesni koliko je duboko u nas zavičaj utisnuo svoj pečat. I da se ne znam koliko trudimo izbrisati ga, uvijek ostane neki trag.
Pokušaj uklanjanja tog pečata je kao pokušaj uklanjanja tetovaže. Dugo nam treba da se odlučimo na uklanjanje, zna boljeti, a vrlo teško ju je ukloniti da ne ostane baš nikakvih tragova, ni fizičkih ni emotivnih. Istina je da mnogi ne samo da ne žele ukloniti svoje tetovaže, odnosno svoje zavičajne pečate, nego ih s ponosom ističu. To je ono što ih obilježava, govori o njima kakvi su ljudi.
Nisam sklon tetovažama i nikada ih nisam imao na svom tijelu, ali pečat zavičaja je tu itekako uočljiv. Osjeti se najviše u govoru. Čak i onda kada mislim da govorim „sasvim normalno“, odaju me neki detalji. Prije svega naš posavski naglasak, poznati metatonijski akut, karakterističan za moj dio Bosanske Posavine. Čudno je to koliko je teško osloboditi se ovog naglaska i onima koji se posebno trude. Usvojite ga još kao dijete, s prvim riječima koje izgovorite, i to kao da se zabetonira u vašem govoru. Cijeli život vas prati i po njemu vas prepoznaju.
Ali osim naglaska, i mnoge riječi su karakteristične za zavičaj, nekada samo za vaše selo ili čak samo za vašu obitelj, i te riječi ostanu u vašem rječniku do kraja života. Ima tako više riječi koje sam, recimo, čuo samo od svoje maćehe, nikada više i nigdje, ali ih i danas dobro pamtim i ponekad u svojoj obitelji upotrijebim. Moja tetka je upotrebljavala riječ „bil“ umjesto „čim“. Na primjer: „Javi se bil dođeš s puta“. Zanimljivo, i jedan njen unuk još uvijek upotrebljava baš tu riječ i niko mu i ne ukazuje na takvu neobičnost!
Ljudi koji se bave proučavanjem jezika, koji su na mjestima gdje je vrlo važno govoriti književnim jezikom, trude se potisnuti zavičajne karakteristike svoga govora. Neki s više, neki s manje uspjeha. Ipak, teško se može u potpunosti, u svakoj prilici osloboditi toga nasljeđa. Moj profesor, Posavac, jedan od najvećih živućih stručnjaka za jezik, dr. Josip Baotić, ne samo da zna kako treba pravilno govoriti, nego i sam to čini i pazi da naglašava ispravno svaku riječ. Ipak, i kod njega u nekim karakterističnim riječima osjetim da barem malo naginje prema tom metatonijskom akutu. Istina, nije tipičan, baš onakav kakav je, pretpostavljam, bio dok je bio dijete, ali nije ni onakav kakvim ga izgovaraju ljudi koji nisu odrastali u Posavini.
Ja se odavno i ne trudim više mijenjati naglasak. Nekada sam, u mladim danima, učinio neke korekcije za koje sam mislio da bih trebao učiniti i to mi se činilo dovoljnim. Tako je i s brojnim riječima koje su vezane za moje djetinjstvo, mada se tu i sada više trudim izbjeći riječi i njihove oblike koji ne spadaju u književnu formu. Ali nekada one budu jače od mene, jednostavno, iz mene progovori moje selo i tako ostane zapisano, a da to i ne primijetim. Uglavnom su to riječi koje se rijetko koriste, i kad ih se sjetim, sjetim ih se u onom obliku u kom sam ih nekada davno usvojio. Tako mi to promakne, ne primijetim da sam napravio grešku, i tek kad me neko upozori na propust, shvatim šta sam učinio. Eto, nedavno sam u jednom tekstu napisao da se voćke obrezuju, a ne orezuju. Znam dobro razliku između ove dvije riječi, ali u mom selu kažu da se voće obrezuje, i to je bilo to. Tek kad sam vidio da me čitatelj panStje ispravlja, čudio sam se sam sebi kako sam to previdio, ali bilo je kasno. (Zahvalio sam se ovom čitatelju tek ujutro kad sam ustao i vidio komentar, pa ako nije vidio odgovor, još jednom mu se ovim putem zahvaljujem.) Bilo je tu još sličnih propusta, da ih ne nabrajam sve.
Ipak, ne nerviram se previše zbog toga. Ljudi su takvi, nesavršeni, pa zašto bih ja morao biti drukčiji? Uostalom, zašto bi i moralo biti pogrešno imati neka obilježja zavičaja, koja mogu biti dobra ili loša, lijepa ili ružna, ali su naša? Je li bolje pretvarati se da si drukčiji nego što jesi samo zato što se trebaš prilagoditi drugima, većini, ako tvoja drugačijost ne nanosi nikome štetu?
Ježim se od ljudi koji se prikazuju onakvim kakvi nisu ili onih koji se koriste jezickim pomodarstvom. Ono sam sto jesam i time se ponosim.To je dio moga identiteta.Izmamili ste mi osmijeh s lica kada ste spomenuli profesora Baotića koji je bio moj profesor na fakultetu.Veliki stručnjak i divan čovjek.Koliko sam samo znanja od njega pokupila… Dio zavičaja zauvijek ostaje u nama ,ali to je onaj najljepši i najnežniji dio-naše djetinjstvo.Svima nama se ponekad omakne neki idiolekt rodnog mjesta.Posebno kada nas ponesu emocije.Nas divni narodni govor,čist i bistar kao izvorska voda u kojem i danas ponekad čujem mili glas svoje majke.Hvsla na divnom tekstu,gospodine Ivo!I na najljepsim sjećanjima koja ste u meni prizvali.
pošten članak , bez ikakvih pretenzija
Mene iz mog sela istjerati mogu ali moje selo iz mene nikada…
https://youtu.be/zD0E5WorjQs
Hvali grad..drž se sela ??
https://youtu.be/sf0_jUNtK00
Majka mi je, kad god bih počeo pametovati, prepričavala naš ‘razgovor’ kad sam ja imao 2-3 godine i tek počeo govoriti. Kaže da sam joj rekao Mama, ti jos ne znas govoliti. Ne kaze se kunj, nego konj, nije nuga, nego noga. Majka je bila iz susjednog sela, a u to doba je svako selo govorilo ‘svojim’ jezikom. Čim bi netko progovorio, mogao si znati odakle je. To su bili drugačiji naglasci, uporno umetanje glasa u na mjesto gdje treba biti o. kraćenje riječi, ni u ludilu infinitiv ili imenicu završiti izgovaranjem glasa i (rad’ti, vid’ti,čin’ti, ned’lja)) Iako sam i dotad znao da drugačije izgovaramo riječi, tek u petom osnovne škole, kad su nas skupili iz svih područnih škola u glavnu osnovnu sam to počeo svakodnevno slušati, ali i vidjeti koliko se jezik kojeg sam govorim razlikuje od onog kojeg govore nastavnici. Kako je odmicalo školovanje, tako su i susreti… Čitaj više »
@Administrator
E pa svasta! Sada mi svaki komentar cenzurisete? Da Vas podsjetim, komentar se brise ili slijedi opomena banovanja kada komentator pise komentare koji sadrze vulgarizme, psovke i govor mrznje po bilo kojem osnovu. Sve sto je van toga ulazi u domen otvorene rasprave i ne potpada pod cenzuru! Ali eto, sada mi je ocigledno da kod Vas sve potpada pod cenzuru i da komentari osoba koje Vama nisu po volji moraju da budu cenzurisani od strane Vas, nevazno sto ne sadrze nista da bi bili cenzurisani.
Koji je smisao postojanja ovog medija ako vrsite cenzuru nad svime? Gdje je tu sloboda govora, sloboda izbora i sloboda misli ako uopce propagurate bilo kakve slobode?
Opet ponavljam, kao sto sam prije oko mjesec dana, je li to ja trebam da imam pet imena da bih se izrazio na ovom profilu?
Moj osbni slucaj je vrlo ii dijametralno razlicit od ovoga sto opisuje Ivo Kobas. Ja sam imao srecu da sam kao dijete zivio od Dravograda do Geveglije, a i rodio sam se na jednoj od usputnih stanica mojih roditelja. Tako da ne samo da sam kao dijete upijao jezike i narijecja i da bez problema prepoznajem dijalekte i jezike. A tecno mogu govoriti na 3 a uz malo napora i 4 dijalekta tako da me i domicilni tesko razlikuju tek mi tu i tamo izleti koja rijec sa pogresnom dikcijom. A kao dijete sam naucio osnove i Slovenskog i Makedonskog. Sve to mi je pomoglo kasnije u zivotu da se mogu sporazumijevati na 6 jezika u govoru i pismu, a jos nekoliko znam tek osnovne kurtoazne rijeci. Sve to ipak ponekada stvori konfuziju u mojoj glavi tako da u razgovoru znam zapoceti na jednom jeziku a onda ubaciti rijec ili… Čitaj više »
Zavičaj nije selo (zašto ljudi poistovjećuju pojam zavičaj sa ruralnim predjelom?). Danas je to najčešće grad ili predgrađe. Jezik je sredstvo sporazumijevanja i zato se standardizira, pa postoji standardni jezik za čiji sadržaj i oblik su zaduženi jezikoslovci i stručnjaci iz područja čija se terminologija oblikuje i određuje. Jako, jako puno nesporazuma nastaje i diskusija se vodi jer ljudi ne koriste standardne pojmove na standardni način, već poradi siromaštva fonda riječi koje razumiju, koriste krive riječ u i s tim stvaraju zbrku ( najčešći lijepi primjer je riječ “šok” ).
Vredi teziti k savrsenstvu. Tada ce i drugi nestati.
…zato njegovati dijalekte..narjecja, jer u njima se nalazi ljepota, bogatsvo i kultura komunikacije jednog naroda ili nacije u sposobnosti i nacinu verbalne i pisane kokunikacije. Knjizevni “jezik” je samo umjetno nametnuta tvorevina koja olaksava ovaj proces. Kako neto prije napisa za neke profile ljudi.., necu koristit nazive.., neki bjeze od toga i stide se. Ok njihov odabir i odabrano “siromastvo” kulturnog nasljedja. Moze svrseno u svim segmentima baratat knjizevnim jezikom ali to ga, kao i zavrseni fakulteti i po koji doktorat, ne cini intelektualcem. Intelektualac se radja a ne postaje se skolovanjem.
Meni nista draže nije nego kritika na moj govor . U srednjoj školi su me izrugivali zbog upotrebe glasa č , naime većini taj glas predstavlja višak u abecedi . Ove mlađe generacije kažu da zvučim ruralno .
Neka sam isti kao on , Oprosti mi pape .
Volim da gledam blago uvredjene face blaziranih beogradjana kada izbacim neku reč ili frazu na kadašnjem sremačkom, a pogotovo germanizam, “fertig” npr., sa izgovorom čistog “g” sa kraja reči.
Posavci dobri ljudi,šteta sto se trebaju krivoustom zahvaljivati za Posavinu!
kao dijete sjećam se serija u bivšoj Jugoslaviji, koje su bile na različtim jezicima/dijalektima, ali su te serije svi voljeli.
Velo misto-dalmatinski, Gruntovčani-kajkavski, Vruć vetar- beogradsko-šumadijski, Tale-bosanski…
globalizacija polako uništava i dijalekte… i nije to samo slučaj kod nas. U Njemačkoj, naprimjer, također ima jako puno različitih dijalekata, koji polako izumiru: bavarski, kelnski, berlinski, hesenski, saski, sjevernonjemački, frizijski, rajnski, rurski… itd… i kako kažu jezični stručnjaci, noviji naraštaji čak i domicilnih Nijemaca, ne znaju više te dijalekte..
SVI NOSIMO NEKA OBILJEŽJA IZ RODNOG AMBIJENTA ,IZ NAJUŽE SREDINE U KOJOJ SMO ODRASLI ,ALI ZATO SVI UČIMO JEDNO PRAVILO ,BILO U OPĆEM PONAŠANJU, ONOM U DRUŠTVENOJ SREDINI I GOVORIMO NA STUPNJU KOJI ODGOVARA VREMENU I TEHNIČKO – TEHNOLOŠKOM NAPRETKU .PREMA TOMEM SVI NOSIM I PONEKA SJEĆANJ IZ TE NAŠE RODNE SREDINE U GOVORU ILI PONAŠANJU ,ALI JE UVIJEK INTENCIJA, NAS POJEDINAC I DRUŠTVENE ZAJEDNICE, DA SE SVE TO USKALDI SA VREMNOM KOJEG ŽIVIMO , A TO VRIJEME ODREĐUJE STUPANJ RAZVOJA PROIZVODNIH SNAGA I TO JE ZAKONITOST NAŠEG RAZVOJA.