Hezbollah – Ideologija pokreta nerazumljiva prosječnom Europljaninu

Netko od čitatelja je u članku o najnovijim oslobodilačkim akcijama sirijske vojske zatražio da se pojasni ideologija Hezbollaha, libanonskog pokreta otpora koji ima vojno i političko krilo.

U skraćenom pojašnjenju na internetu se navodi kako Hezbolah, na arapskom “Božja stranka”, predstavlja šiitsku proiransku formalno paravojnu organizaciju i političku stranku u Libanonu, što je dijelom točno, jer ovu tvrdnju pobija podatak da je na proteklim izborima Hezbollah dobio velik broj glasova i nekoliko zastupnika iz biračkih okruga gdje nikada nije bio zastupljen.

Pokret je  nastao 1982. godine kao odgovor na agresiju Izraela na južni Libanon. Nakon 18 godina sukoba i nanošenja redovnih vojnih gubitaka izraelskoj vojsci, Hezbollahovo vojno krilo je prisililo Izrael  da se 2000. povuče s juga zemlje i steklo veliki ugled među svim zajednicama u Libanonu.

Popularnost mu posebno raste kada je u srpnju 2006. Hezbollah u novom ratu protiv Izraela u nešto više od mjesec dana po drugi put prisilio Izrael na povlačenje. Političko krilo Hezbollaha je na proteklim izborima, održanim ove godine, dobio veliki broj zastupnika i formiralo većinu s nekoliko manjih šiitskih i sunitskih stranaka i snažnim  kršćanskim Slobodnim patriotskim pokretom predsjednika Michela Aouna.

Od sredine 2013. se Hezbolah se aktivno uključio u rat u Siriji, gdje je uz iranske savjetnike i rusku vojsku prerastao u  respektabilnu vojnu silu, sposobnu samostalno voditi velike vojne operacije, uz uporabu svih vrsta naoružanja, osim zrakoplovstva, kojeg vojno krilo pokreta ne posjeduje.

Ideologiju Hezbollaha je teško definirati, ali je enciklopedijska definicija u određenoj mjeri točna. Naime, pokret  se ne može definirati kao ljevičarski,  desničarski ili centristički, kako to vole činiti u Europi. Pojednostavljeno, ideologija Hezbollaha bi bila u prvom redu antiimperijalistička, prije svega usmjerna protiv globalne hegemonije Sjedinjenih Država i teritorijalne ekspanzije i okupacije Izraela, ne samo Libanona, nego i sirijskih i palestinskih područja. U vjerskom smislu pokret je izrazito šiitski i samom tim se suprotstavlja utjecaju saudijskog vehabizma.

Ovdje bi nam trebali pomoći šiitski teolozi, ali se iz koreografije i spotova koji se objavljuju na internetu vidi da pokret štuje povijesnu baštinu Bitke kod Karbale u kojoj se Imam Hussein sa samo 75 ljudi, uz koje su bile njihove žene i djeca, 10. listopada 680. suprotstavio vojsci omejidskog “kalifa” Jezida I, koga je Hussein odbio priznati kao kalifa.

Na jednoj strani je bila malobrojna grupa pristaša i sljedbenika  unuka poslanika Muhameda, Imama Husseina ibn Alija, a na drugoj velika vojska Jezida I, koji je imao najmanje 5000, a prema nekim izvorima 30 000 vojnika, možda čak i više. U očito neravnopravnoj borbi su Hussein i sve njegovi pristaše, uključujući šestomjesečnog sina, ubijeni, a žene i djeca su uzeti u zarobljeništvo. Poginuli u Bitci od Karbale se među šiitskim muslimana i danas smatraju mučenicima, ali i uzor u borbi protiv tiranije i nepravde, čak i kada su neprijateljske snage višestruko superiornije u vojnom smislu. Ideološki, Bitka kod Karbale je i danas putokaz koji je pravi put iskrene vjere i uvjerenosti u uspjeh svoje misije, na koji svaki musliman treba stupiti i s koje nipošto ne smije skrenuti, prije svega u cilju obrane vlastitog vjerovanja, ali i islama u cjelini.

Bitka kod Karbale nije poziv na “džihad protiv svih nevjernika “, po čemu se razlikuje od takfirizma kojeg propagira ISIL ili vehabizma koji se iz Rijada, obilato financiran novcem kuće Al-Saud i lokalnih šeika, agresivno širi u najudaljenije kutke svijeta.

Bitka kod Karbale je za borce Hezbollaha uzor i nadahnuće da se za slobodu i protiv tiranije treba boriti, čak i ako su šanse za pobjedu ravne nuli.

Prema objašnjenju cijenjene sugovornice portala, pripadnice šiitske zajednice u regiji koja je htjela ostati anonimna, kod Karbale se 680. dogodio jedan od najvećih oblika pokornosti i iskaza ljubavi prema Uzvišenom. Tako je Karbala za vjernike izvor inspiracije.

“Druga dimenzija, ona kojom se najviše bavimo i ostavlja traga na široke mase, jeste borba Husseina protiv svakog vida tiranije. Da bi se razumjelo koliko je njegova borba protiv tiranije velika, treba imati uvid u cjelokupnu povijest islama. Od pojave poslanika Muhammeda do borbe Imama Alija i na kraju ustanak Imama Husseina. U tom smislu, Karbala je vječna inspiracija u svakom vremenu i protiv svakog vida tiranije i nepravde. Nadalje, Karbala je primjer prinošenja najveće žrtve radi ostvarenja uzvišenih ciljeva i ideala. Karbala je razotkrila pravu prirodu vlasti omejidskog vladara Jezida I, čija je dinastija na nezakonit način preuzela vlast nad svim muslimanima. Ovim činom se otvorio i put za nastanak dvije glavne struje unutar islama, odnosno sunitske i šiitske. Šiti su kroz cijelu povijest plaćali visoku cijenu svjedočenja i prihvaćanja ideje poziva na istinu i pravdu. Karbala je jedno od glavnih nadahnuća u ostvarenju konačne pravde i objelodanjenja istine, koja će se dogoditi dolaskom očekivanog i posljednjeg Imama Mehdija, konačnog spasitelja čovječanstva”, pojašnjava naša sugovornica.

Hezbollah – Nacionalno oslobođenje i socijalna pravda

Čaki uz vjersku komponentu, od koje smo dio pokušali objasniti na početku, Hezbollah, ili “Božja stranka”, koja je utemeljena 1982. u Baalbeku, malom mjestu u dolini Bekaa, tijekom jedne skupštine muslimanskih velikodostojnika, mahom šiita, ne može se smatrati ekstremističkom organizacijom, jer su glavni ciljevi pokreta nacionalno oslobođenje i socijalna pravda.

U samom osnutku organizacija nije jasno definirana, ali se predstavila kao organizacija kojoj je svrha “borba i vjera”. Ime je prihvaćeno na osobnu sugestiju iranskog ajatolaha Homeinija, a vuče korijene iz Kur’ana. Temelj joj je antiimperijalizam i tradicionalizam, a sve počinje s Mohammadom Husseinom Fadlallahom, jednog od prvih karizmatičnih vođa i utemeljiteljem Hezbollaha.

U knjizi “U srcu Hezbollaha”, autora Ali Mansura, stoji kako je Hezbollah daleko od definicija zapadnih analitičara. Hezbollah nije pokret. On je u suštini pravi i istinski “organizam” i kao takav kompleksan, piramidalan i podijeljen u sektore. Ne postoji niti jedan segment libanonskog društva i države koji Hezbollah zanemaruje i u koji nije involviran.

Dakle, definirati Hezbollah sa stajališta kako mi vidimo politički život,  ljevica, desnica ili centar, nije laka zadaća. Štoviše, to samo ide na ruku onima, koji tako gledajući, uspijevaju dati lažnu sliku o njemu.

Hezbollah se prema svojim proglasima, a ponajprije vojnim i društvenim aktivnostima, može smatrati kao “socijalistički” orijentirana stranka, koja osuđuje kapitalistički neoliberalizam. Zalaže se za brigu o siromašnima, ima jasan antiamerički stav i borba protiv okupacije Izraela je program sve dok Hezbollah bude postojao. Nacionalisti su i u obrani svoje vjere nastupaju antiateistički. Zalažu se za vojno rješenje svog nacionalnog, socijalnog i vjerskog pitanja, gdje god da je ugroženo, ali ne samo među libanonskim šiitima, već i Palestincima, sunitskim Arapima.

Šiitski koncept otpora i mučeništva definira svaku sferu života i vuče korijene još od Bitke kod Karbale, a kao takav je temelj društvenog života. Kad je Hezbollah u pitanju jasno je da se radi o “stranci-državi”, koju Libanon i Bliski istok kao realitet ne smiju i ne mogu zanemariti, posebice sad kada je dio parlamentarne većine u zemlji.

Hezbollah određuje način funkcioniranja socijalne zaštite i pomoći, obrazovanje, građevinski sektor, financijski, sigurnosni, obavještajni i vojni.

Posebnu pažnju treba obratiti na njegovu ogromnu vojnu strukturu, koja je posljednje desetljeće zadala teške udarce izraelskom militarizmu. Kratak, ali jasan, prikaz načina otpora daje glavni tajnik pokreta, Hassan Nasrallah, vjerski, politički i vojni vođa i zapovjednik, koji otpor Hezbollaha opisuje kao antiimperijalistički i anticionistički od samog početka.

Treba naglasiti da “anticionistički” nije nužno antisemitski. Antisemitizam je civilizacijski neprihvatljiv i samom Hezbollahu, dok je anticionizam politička platforma po kojoj je “širenje izraelske države na štetu Palestinaca agresija i kao takva zahtijeva politički i vojni otpor.

Vojna operacija “Just Punishment” koju je Izrael pokrenuo u srpnju 2006. je pokazala kako je Hezbollah revolucionarna, inovativna i duboko ukorijenjena snaga u narodu. Uspio je odbiti sve napade Izraela i nanijeti mu teške gubitke, čak i onda kada je Izrael vidio da neće lako slomiti otpor Hezbollaha, pa je u poslao i specijalne postrojbe.

Od te akcije Hezbollah se na međunarodnom planu više ne tretira kao “obična banda fanatika i terorista”, obzirom da je cijeli svijet bio iznenađen vojnom sposobnošću libanonskog otpora. Pokret se uzima kao relevantan faktor i u političkom životu, a nakon vojne “nadgradnje” u Siriji, postaje noćna mora izraelskog režima.

Europa i Hezbollah

Kako europska rasistička desnica gleda na Hezbollah nije potrebno trošiti riječi. Konzervativci i demokršćani su uglavnom na strani Sjedinjenih Država i Izraela, ali čaki takozvana “europska ljevica”, koja je desetljećima bila na strani Palestinaca, teško zauzima jasan stav kada je Hezbollah u pitanju.

Pokretu zamjeraju vjerski “fundamentalizam” i nacionalizam, koji je nespojiv s lijevom političkom misli u Europi, ali zaboravljaju da nacionalizam i vjera mogu biti korisno kanalizirani kada  je u pisanju nacionalno oslobođenje ili opstanak, kao što smo pojasnili  u početku.

Ranije je bilo rasprava u smjeru “je li potrebno praviti crveno-zelenu koaliciju na svjetskoj razini” i ujediniti ljevicu, muslimanske zemlje i pokrete u jedan široki front, koji bi se mogao suprotstaviti američkom ekspanzionizmu. Ta je ideja ostala samo zamisao, a godinama je europskim progresivnim snagama sve bliži bio sekularni i višestranački Izrael, od “vjerskih fanatika” Hezbollaha. Nakon što je Izrael nedavno ozakonio apartheid, velike europske mainstream stranke se još nisu očitovale o tom pitanju, jer je Izrael sada i sekularna, ali i isključivo država “židovskog naroda”.

Hezbollah sigurno neće ublažiti retoriku, niti vojne aktivnosti sve dok se ne riješi palestinsko pitanje, pitanje sigurnosti Libanona i Sirije. Ostat će prisutan i ukorijenjen u društvu i čini se da će njegova snaga sve više jačati, što su, kao što smo rekli, pokazali nedavni izbori u Libanonu.