Stari se

Tako mi je naslovio svoj mail jedan prijatelj. Mogao sam i ja njemu isto napisati jer za to imam bezbroj dokaza, ali umjesto toga, pročitao sam šta mi on piše.

A on piše kako već godinama vrši temeljite pripreme za odlazak na godišnji odmor. Uvijek, između ostaloga, u stanu stvari koje bi provalnici ukrali malo prikrije, zamaskira, da ne budu eventualnim lopovima odmah pri ruci. Računa da ni oni nemaju vremena na pretek, da će na brzinu pokupiti šta prvo uoče, a učini im se da je vrijedno, i da će tako biti sačuvano ono što je važno.

Međutim, kaže moj prijatelj kako je primijetio da stari i da mu se ponekad desi da zaboravi gdje je šta sakrio pa izgubi ko zna koliko vremena da sve nađe i vrati na svoje mjesto. Zato je odlučio lijepo napisati gdje je šta ostavio, a onda kad se vrati, samo po spisku sve vratiti na mjesto i tako uštedjeti vrijeme i ujedno biti siguran da ništa nije izgubio. Sve je bilo urađeno po planu, ali kad se vratio, shvatio je da je zaboravio gdje je ostavio spisak!

Podsjeti me to na samo neke slične doživljaje iz moje kuće ili doživljaje drugih, meni bliskih ljudi. Moja kćerka je prije nekoliko godina u kući „sakrila“ od same sebe neki novac i zaboravila to tajno mjesto na koje ga je sklonila. Ni ona ni mi ga još nismo otkrili, a pitanje je hoćemo li ga ikada i otkriti. A brat je prije dvadesetak godina tako „za nedajbože“ izdvojio 10.000 guldena i kasnije ih nije mogao naći. No, nedavno je to otkrio u garaži u nekom starom kaputu. Sreća je pa su se guldeni još uvijek mogli zamijeniti za eure u jednoj banci u Amsterdamu, inače bi mu sve propalo. Sjećam se i kako su se u Bosanskom Šamcu prije nekoliko godina dijelile nekada davno vrijedne novčanice nakon što je renovirana kuća jednog bogatog trgovca. U krovu su našli mnogo takvih, sada bezvrijednih novčanica, i izračunali da se u ono vrijeme za njih moglo kupiti dva dobra stana u Sarajevu. Vlasnik kuće ih je nekada sakrio, a onda, po svoj prilici, zaboravio za skrovište.

Ja se sve češće uhvatim tako da sam nešto zaboravio. Zato sam i ja, kao i moj prijatelj, počeo više zapisivati. Ako ne zapišem, nekada zaboravim nešto važno uraditi. Zaboravim datume, ne sjetim se kad je nekome rođendan, zaboravim kad moram produžiti važenje prometne dozvole i tako dalje. Zato zapišem i tako sebi olakšam posao. Ali nekada mi se dogodi da zaboravim pogledati šta sam napisao pa mi opet ne pomogne ni pisanje. Nekada promijenim telefon, uništim ga time što ga ispustim u vodu, pa i tako ostanem bez zapisanoga.

Još uvijek se ponašamo kao da nam je pamćenje perfektno i ne vidimo da je problem u kalendaru, u godinama koje imamo. Više godina, manje pamćenja, a mi još neko vrijeme ne vjerujemo da smo stariji, ne mirimo se s činjenicom da se s vremenom gubi pamćenje. Nekada je bilo da mi čovjek kaže svoj broj telefona i ja ga zapamtim, nemam ga potrebe zapisivati. Sada ne znam ni svoj broj, vjerujte mi! Ako nešto ne koristim neko vrijeme, već je pitanje hoću li se toga sjetiti. A treba zapamtiti svašta: brojeve svojih telefona, ženinih, brojeve djece, e-mail adrese, razne brojeve vezane za identifikaciju, od matičnog i poreznog broja do raznih kodnih brojeva za kartice, brojeve bliskih ljudi, datume rođendana, praznika ovih i onih, rasporede iznošenja smeća, raznih kontrola i stotinu drugih čuda. Opet, jednom bi se i dalo zapamtiti, ali mnoge se šifre i brojevi mijenjaju. Kaže mi supruga da, kad je radila u poreznoj upravi, radila je na nekoliko kompjutora, a na svakom se šifre moraju mijenjati svakih sedam dana. Nakon nekog vremena se pogubila u tim izmjenama i sve je morala zapisivati, pa ni tada nije bila sigurna je li dobro i na pravo mjesto zapisala.

Znam da ima jedan pouzdan lijek za ovu bolest, ali, koliko znam, još ga niko ne proizvodi. Ne znam čak ni kako bi se trebao zvati, možda neki nezaboravitin ili tako nešto. To bi bio lijek koji ljudima vraća mladost, ali nažalost, još ga nema na tržištu.