Na posao u ovo doba godine krećem prije svitanja. Nekada, kao što je to jutros bilo, društvo na putu do firme pravi mi Mjesec prateći me i izvodeći svoje vragolije.
Dok sam jutros prilazio autu, od uličnog i kućnog osvjetljenja nisam ni primijetio ima li mjesečine ili nema. Gledao sam u pravcu auta, pipkao po ključu kako bih otvorio vrata, onda se smještao i pripremao za polazak. Tek kad sam izašao iz grada i kad je nestalo uličnog osvjetljenja, kroz otvor na bujnoj krošnji šume pored puta spazih Mjesec. Vidi, vidi, kako je samo porastao! Odavno ga nisam vidio takvog, u punoj veličini i punom sjaju.
Ali ukaza se samo na tren, a onda nestase u šumi. Kao da me je navodio da ga tražim, da idem za njim. No, ja nisam nasjedao na njegove providne smicalice i samo sam vozio svojim putem. Briga me, neka se krije dokle hoće! I nije izdržao dugo. Ponovo malo virnu kroz krošnju s desne strane puta pa nestade. Eh, ponovo me pokušava navući na igru. Ali ja se ponovo ne dam. Mislim, što da ja tražim njega, ako mu se igra, neka on traži mene?! I, koliko vidim, za sada je po mome. Kud god idem, on ispred mene. Ne ispušta me iz vida, a kao – mene mami da ja pratim njega. Onda ga neko kraće vrijeme ne vidim, ali osjetim da je tu negdje.
I stvarno, ne mogaše ovaj radoznalko dugo izdržati, nego nakon jedne krivine izviri, ali sad s lijeve strane puta. Očito, misli me impresionirati time što mijenja strane, a ja mrtav-hladan, samo idem dalje. On, jadan, pokušava nešto novo smisliti, vidim ga kako mami k sebi obližnje oblačke i već slutim šta namjerava. Zaklonit će se iza njih kako bih se ja čudio gdje je samo mogao nestati, a nije otišao u šumu. Kao da ja ne znam tako prozirne trikove. Ali, ljudi moji, kad se sakrio, ili je možda bolje reći kad se pokušao sakriti, to je bilo smiješno! Zaklonio se za neki mali oblačić iza koga mu je virilo gotovo polovica glave. Podsjetio me je na dječju pjesmicu Desanke Maksimović: „Sakrio se mali Luka u dvorištu iza trave, vidi mu se cela ruka, vidi mu se pola glave…“ Ma, mali Luka je pravi skrivač u odnosu na ovog naivka! I Mjesecu je bilo jasno da mu skrivanje nije uspjelo pa je ispred sebe navukao malo veći oblak, ali ni to mu nije mnogo pomoglo. Odavala ga je svjetlost iza oblaka.
Kad je, napokon, shvatio da mu oblaci ne pomažu, da ga „čitam kao Bukvar“, ponovo se vratio u šumu, u svoje omiljene krošnje. Ali ove su bile s manje lišća i nikako mu nije uspijevalo posve se sakriti. Vrludao je između granja, oglašavao se treperavo i nekako nesigurno djelovao, kao da je teturao, da je pijan, kao u onoj pjesmi „…sram ga bilo, i on se napio“.
Onda stigoh do mjesta gdje se put za moju firmu odvaja, a Mjesec to iskoristi da mi umakne. Počeše se navlačiti i pravi, tamniji oblaci i pokriše nebo iznad mene. Kad sam stigao u firmu, pogledah gore, ali Mjeseca nigdje. Hm! A ja mislio da je naivan, da ništa ne zna, da mi se nikada neće sakriti. Vidi, vidi, kako je on ne samo porastao, nego se i uozbiljio, postao pametniji. Umudrio se. E, od sada nema šale, kad se idući put sretnemo, znam kako ću s njim!
I Neđeljom radiš?
Osim ako me ideš na krmokolj jbš takav posao!
Nije to mjesec. To je hologram. Hahaha.
Sve oko nas je dato. Koordinate ovog svijeta, ovog Svemira, ovog života su zadane. Dolazimo u gotovi Svijet. Možda ima ljepših svjetova, s čistijim i finijim energijama od ovih koje mi koristimo i ovih koje se talože u nama kako bi s vremena na vrijeme eksplodirale u agresijama i bezumljima. No, ovaj Svijet je naš. Savršen. Sve što je u njemu nesavršeno dolazi od nas ljudi. Svijet izvan nas jest projekcija svijeta u nama. Zato je Balkan krvav i mračan. Mi i naša nesposobnost sagledavanja ukupne stvarnosti se zrcale u društvima koje tvorimo, njihovim konfliktima, u razinama stvarnog i umišljenog siromaštva sposobnog jedino za reciklažu siromaštva u postojećim i dolazećim generacijama. Mi se mijenjamo samo tamo gdje je već sve promijenjeno, gdje je većinsko sagledavanje stvarnosti otporno na naše pojedinačne, naslijeđem i navikom utvrđene percepcije mračne Sudbine. Na ovom Svijetu ima mjesta za drugačije svjetove. Drugačije od naših. Ovdje je… Čitaj više »
Lepota….ako je istina da je Zemlja nekad imala 3 lune Lelu, Fatu i Mesec, kakva je to tek nebeska priča bila…kada neko ovako lepo piše i našim pokušajima da uhvatimo mesec, uvek se setim divnih priča iz škole “Bosonogi i nebo” i “Devojčica i mesec”
Ivo Kobaš Pretpostavljam da si tekst za ovaj članak sastavio dan prije a to je bilo točno u vrijeme punog mjeseca (23-24/nov.) i u doba kada si išao na posao on je bio vidljiv čitavu noć. Prema tvom opisu mjesečeve “igre skrivača” zaključio sam da ti se radno mjesto nalazi zapadno od tvog doma, jer ti je mjesec bio čas desno a čas lijevo što znači da te put vodio u njegovom smjeru a u to vrijeme on je bio na svom zalasku i izgledao puno veći nego kad ga vidiš u zenitu. Interesantno je da puno ljudi ne zna zašto je mjesec na istočnom i na zapadnom horizontu veći a u zenitu izgleda manji (?) Eto, ovo je prilika da otklonimo tu nepoznanicu. Gledajući mjesec na horizontu gledamo ga kroz deblji sloj atmosfere zato što je kut gledanja oštar- bliže površini zemlje. Gledajući mjesec u zenitu, gledamo ga gotovo… Čitaj više »
A Ivo!Ti si super prošao.Meni su ukrali i mjesec i godine od 90-tih.Tebe prati ali ga i vidiš.Neki su ili blesavi ili naivni pa ga ne vide ali ih i dalje prati.Naoružajmo se znanjem,mudrošću i strpljenjem i onda nam veliki brat,tj.mjesec nemože ništa.Ima on nas na oku ali imamo i mi njega.Čitao sam ovu tvoju priču na dva načina i oba su za pet.Bravo!
Sunce i mjesec su oči od Krishne.Najstariji softwer je kada je Krishna davao instrukcije Bogu Sunca,koje su trajale 400 godina.Šuma je prvi i najveći wireles(na 8 Hertza)
.Pozdrav gosp. Ivi i Nebojši.Oni pišu šta ja mislim.