Svako je imao ili će imati svoj najsretniji dan u životu. Međutim, neki mogu precizno odrediti koji je to dan, a neki ne.
Teško je izvagati sreću pa tako i odrediti kog se to dana dogodilo nešto što nas je najviše usrećilo. Nekome je to rođenje djeteta ili unuka. Nekome dan kada se spasio najveće opasnosti u životu. Dan završetka rata. Dan kada je postigao najveći sportski uspjeh, upoznao životnog suputnika, dobio premiju na lutriji ili spasio nekome život. Ipak, čini se da većina ljudi ne bi mogla izabrati jedan dan koji je najsretniji u njihovom životu. Neki zbog toga što smatraju da je bilo više podjednako sretnih dana, a neki zato što se smatraju nesretnima i misle da nisu imali takvih dana.
Neobično je da naši dani sreće za neke druge ljude mogu biti dani nesreće. Nečije pobjede uglavnom istovremeno znače i nečiji poraz, i to je razumljivo, tako da su nekome najsretniji dani nekome drugom, iz istog razloga, najnesretniji. Međutim, ima dana koje bi rijetko ko mogao smatrati sretnima, a ipak postoje ljudi koji ih takvima smatraju. Nedavno sam čuo jednu ženu kako priča da joj je najsretniji dan u životu bio kad joj je umro djed, ma koliko to neobično zvučalo. Zbog čega? Pa, njen otac se posvađao s bratom i nisu godinama kontaktirali niti je članovima njihovih obitelji bilo dozvoljeno kontaktirati međusobno, mada su to željeli i jedni i drugi. Sastajali su se samo kradom, daleko od očinskih očiju. Kad je djed umro, sinovi su se pomirili i zajednički obavili pokop, a obitelji su počele i javno kontaktirati. Ova žena kaže da je tada bila djevojčica kojoj je to do tada bio najradosniji dan u životu i ona nije mogla sakriti osmijeh, mada je bilo za očekivati da bude tužna zbog smrti djeda koga je mnogo voljela.
Ima i ljudi koji nekoga toliko ne vole, ili je bolje reći da ga toliko mrze, da se njegovoj nesreći raduju više nego svom najvećem uspjehu. To je ona logika – neka susjedu crkne krava, pa makar crkle moje obje! Takvima je najsretniji dan kada one koje ne vole snađe neka nesreća. Oni te dane pamte kao sretne, mada od njih nemaju nikakve koristi niti dobra.
Razmišljam o tome je su li sretniji oni ljudi koji znaju koji im je najsretniji dan u životu, ili oni koji ga ne mogu izabrati? Je li sretniji onaj koji ima više sretnijih dana ili onaj ko intenzivnije doživljava trenutke sreće? Je li sretniji onaj koji se raduje svojoj sreći ili sreći drugih, bliskih ljudi? Može li se naučiti biti sretan ili je to nešto urođeno? Kako svoju sreću prenijeti i na drugoga? Onaj ko zna odgovore na ova i slična pitanja, morao bi biti baš veliki sretnik, a?
Evo, neka krepa vučić i dodig, makar meni pocrko cijel hrvatski sabor, da Bog da! Di li si zlatna ribicoooooooo!?!?!?!?
Možete li da se vratite u djetinjestvo i da se sjetite trenutaka kad ste bili srećni bez ikakvog povoda? E to je prirodno stanje stvari! Kako ste odrastali dobijali ste redovno dozu ‘otrova’ koji je ubijao urođeni osjećaj sreće. ‘Otrova’ ima puno, oni su vještački, otrovi čak usmjeravaju šta treba da vam donese kratkotrajnu sreću (a drugome nesreću). Ali, nemojte da brinete, ‘otrovi’ i ‘trovači’ će postati samo dio ružne prošlosti.
Sretna sam svakog jutra kada se probudim zdrava. I porodica svakako!Puno je onih koji trpe bolove,koji su pod satorom i nemaju sta jesti,koji su u hladnom.A ja sam okruzena porodicnom toplinom,zar to nije sreća?!Nas narod kaže da je svako kovač svoje sreće . Slazem se sa tim.Trebamo samo uskladiti želje sa mogućnostima i sreća će biti uz nas i s nama.
Ovdje se govori o sreći kao lijepom, ugodnom osjećaju a ne o nekom iznenadnom, neočekivanom, pozitivnom, korisnom događaju, iako se i takav događaj naziva – sreća, pa se analogno tome, svaki iznenadni, neočekivani negativan, štetan događaj naziva – nesreća. Dakle, postoje vanjski i unutarnji faktori koji djeluju na naše osjećaje pa, shodno količini i intenzitetu tih podražaja osjećamo se lijepo ili ružno – sretno ili nesretno. Uglavnom teško je predvidjeti, pa samim tim i odabrati situaciju ili put koji bi nas odveli u pozitivnom smijeru – sreći. Na žalost živimo u svijetu koji se mijenja iz dana u dan donoseći nove i nove nepoznanice i od nas se traži da ih usvajamo, jer tko ih ne usvoji, zaostaje i bude uskraćen za “dobrobiti” tih novina pa ga to frustrira i naravno, čini nesretnim. Količina osjećaja sreće ovisi o količini prethodnog osjećaja nesreće i obrnuto … Sreću i nesreću vidim kao… Čitaj više »
Sreca obicno nastaje kroz negaciju , odnosno kroz ono sto ona nije . Sreca je ljubav ali ljubav nije pozuda , zadovoljstvo , uspomene . Sreca isto tako nije ljubomora jer tamo gdje nema ljubomore ima ljubavi , a ljubav ne poznaje pojmove poput ambicije, autoriteta , posjedovanja, posesivnog prisvajanja . Ako pokusamo shvatiti sto sreca nije moramo je promotriti van logicnog , intelektualnog odnosno psiholoskog vec definiranog sistema . Ono sto ostaje jest cvijet , odnosno miris nase duse i kada pokusamo opisati sto ona jeste , gubi se miris i postaje ono sto ona nije . Verbalna mjerenja , verbalni opis unistava ono sto cini iskonsku ljubav i srecu . Sreca i ljubav postoje tamo gdje nema patnje , patnja moze biti licna ali isto tako i globalna , mi kao ljudi patimo beskonacno i zbog toga psiholoski pokusavamo spojiti patnju sa onim sto nazivamo srecom ili ljubavi… Čitaj više »