Dešavalo nam se da neku dragu uspomenu, recimo, posudu od porculana, razbijemo i moramo je baciti, je li tako? Možda bismo je i mogli polijepiti, ali to više ne bi bilo to…
Sastavljene krhotine više ne vrijede ni približno kao neoštećena cjelina. Kaput sa zakrpom je otpad i sramota za vlasnika. Ogreban auto više nije ni blizu lijep kao onaj bez ogrebotine. Čarapa bez samo jednog dijela niti je škart.
Sjećam se kad je u moju firmu došao menadžer obrijane glave, s ogrebotinom na licu, kako su odjednom mnogi pomislili da mu je ogrebotina iz tuče i da su ga zbog toga negativno doživljavali. Kasnije se saznalo da su mu ogrebotine iz djetinjstva iz teške prometne nesreće koju je jedva preživio i pokazalo se da je ugodna osoba. Njegovi ožiljci su mu počeli „pristajati“. Jednostavno, tako se često gleda na nedostatke, mane, ili jednostavno na nešto što stvar čini drukčijom od standarda.
Međutim, u Japanu nerijetko gledaju na ove pojave drukčije nego mi. Oni su razvili čitav umjetnički pravac u restauraciji porculanskih predmeta. Ako, na primjer, razbiju svoju omiljenu porculansku zdjelicu, (Kintsugi, kako su nazvali i taj umjetnički pravac), oni kojima se ne rastaje s njom će je obnoviti. Od krhotina spoje posudu i ukrase je zlatom tako da postane ljepša nego prije. To čine posebnom tehnikom uz pomoć laka iz drveta urusi koji pomiješaju s prahom zlata, platine ili srebra.
Filozofski temelj kintsugija oslanja se na to da su polomljeni dijelovi zdjelice neotuđivi dio povijesti jednog jedinstvenog predmeta i oni ne zaslužuju zaborav niti skrivanje, nego trebaju zajedno podnositi i neugodnosti i iz njih izaći još jači i ljepši. U svojim pukotinama, svojoj nevolji, trebaju naći put do sreće, izgraditi novu sreću na ruševinama. I zaista, onaj ko ima posebnu snagu, znanje i sklad u duši, on može u spajanju krhotina vidjeti i ljepotu.
Ali ovakav pogled ne vrijedi mnogo ako ga koristimo samo u spajanju polomljenih predmeta. Tek ako ga prenesemo u svakodnevni život, u odnose među ljudima, on ima svoju punu vrijednost. Pomislimo na ovo kada se sami osjećamo „razbijeno“ i naše pukotine uljepšajmo pozlatom.
Nedavno sam razbio tanjur iz jedne stare kolekcije,Sad kad razmislim,trebao sam ga poljepiti jer sam tko zna koliko puta jeo iz njega.
Drugi put ću razmisliti prije nego ga bezdušno bacim.
Voda, moja voda mi je najpoželjnije piće na svijetu. Pijem i druge vode, mora se, nije da mi neće prijati, ma nismo na ti, ne vjerujem drugim vodama i one to znaju. Ni mojoj vodi nije svejedno u kojoj je čaši. Najljepša je u jednoj s debljim dnom, a tankim obrubom. Imali smo ih šest u kompletu, ostale su samo dvije i uvijek njih tražim. U toj čaši…voda jet ako kraljevska, u njoj se presijava svjetlost, postaje kristal živi. Jučer sam posegnuo za jednom i…neobjašnjivo, iz čista mira, kliznula mi je iz ruke i razbila se, onako otmjeno. Na nekoliko komada. Kažu – bit će muško. Pa kažu – kad staklo i keramika pucaju, to sreća ulazi u kuću. Zamotaj me u novine kao staklo što ga treba bacit’…pjeva Gibonni. Ostala mi je još samo jedna čaša, ‘ona’. Je li stvarno pukla zbog onoga što treba doći, kao vjesnik, znak,… Čitaj više »
Nije van teme; znači sad sam simpatično ružan ovako obrijane glave ,sa par malih ožiljaka na licu. Do maloprije sam bio samo ružan!! ?
Dobar članak!
Meni su omiljeni delovi kuća tavan i podrum. Volim stare građevine i kuće. Te stare, napuštene, stvari pričaju pod mojim rukama. Snažno osećam njihovu energiju. Ne mogu vam opisati ni tugu koju osećam zbog njihove odbačenosti i kroz nju tugu zbog ljudskih sudbina, ni radost kad ih oživim. Mislim da pronalazim sebe u svemu i svakom i da mi sve služi osvešćivanju. I opsesivno ih obnavljam i udahnjujem novi život. Često su tako obnovljene lepe, često smešne, naivne. I kao da sam sa svakom tom stvari udahnula dašak novog života sebi. Ne podnosim osećaj prolaznosti, napuštenosti i kraj. Osećam duboku vezu sa svim bićima i stvarima koje uđu u moj život. Ništa ne smatram slučajnošću. U mojoj režiji smrt nije kraj, već novi život u novom obliku. I znam da svaki put kad me život razbije, rodim se iznova bolja i lepša.
kad sam prvi put u tudjini dozivjela brodolom i ocajavala, sama samcata, rekla je moja majka jednu recenicu – svako zlo za neko dobro. jos nisam niti dobro poznavala jezik, a trebala sam poceti od nule, u sredini koja me nije prihvatila. prvo sam trazila kauzalitete u tome sto se dogadja, nisam mogla shvatiti da postoje tako zli, ograniceni ljudi koji te gaze.trcala sam svako malo doktorima sa nizom simotoma svoje nemoci. citala psiholosku literaturu. borila se za egzistenciju, obisla sva bitnija vrata od opcine do vlade. prosla totalnu izoliranost. uzela posao ispod moje struke. tu negdje, pocela sam formirati i maljati suhu keramiku. pa onda i platno, apstrakcije. stvarati nakit, citati brdo knjiga. u svojem mraku pocela sam sama otvarati prozorcic po prozorcic i dopustati svijetlo u svoj zivot, vise svijesti o sebi i okolisu, apstraktan pogled. jer, nije samo bakterija uzrok neke upale, uzroci leze dublje, prema analognom… Čitaj više »
Ljubav je privlačnost prema manama supružnika kojeg puštamo u naše male, uvrnute živote i kompromisno prihvaćanje onih drugih mana kod istog. A nikako asimilacija koju radi velik broj ljudi, većinom ženskog spola