Vicevi su moćno oružje

Čuli smo, a i ispričali, ko zna koliko viceva. U većini slučajeva, cilj nam je bio nasmijati se, opustiti, zaboraviti na ružno u životu.

I većina ljudi koji pričaju viceve su samo oni koji se vole nasmijati. Vicevi su uglavnom i smišljeni za to. Ali ima i onih drugih, onih koji su nastali s drugom namjenom, a kojima je smijeh samo sredstvo pomoću kog pokušavaju lakše doći do cilja. To su najčešće politički vicevi. Pokazalo se da su oni vrlo moćni i da itekako pomažu ostvarivanju određenih političkih ciljeva. Zato nije tajna i da postoje specijalne ekipe za smišljanje političkih viceva koji se raznim kanalima puštaju u javnost. Osmisli se cilj, a onda se traži rješenje kako kroz vic najbolje doći do tog cilja.

Jutros sam pročitao ovakav vic, i sve ovo što sam već napisao mi je prostrujalo kroz glavu:

Došao Medvedev kod Putina i sav usplahiren mu predloži da ukinu vremenske zone.A, Putin će:

„Pa, zašto?“

„Ma, ne snalazim se više, odletim u drugi grad, zovem kući, a oni svi spavaju. Evo, prošli put tebe probudim u četiri ujutro, a mislio sam da je večer. Zovem Angelu Merkel da joj čestitam rođendan, kaže – bio jučer. Predsjedniku Kine čestitam Novu godinu, kaže da je tek sutra…“

„Ma, dobro, nije to ništa strašno“, odgovori Putin.

„Ama, kako nije? Evo, sjećaš li se kad se srušio onaj poljski predsjednički avion, ja ih zovem da im izjavim saučešće?Kaže mi čovjek da avion još nije ni poletio!“

Kada sagledamo poruku vica, trenutak u kom se pojavljuje, upravo kad Poljska pojačava svoju podršku Amerikancima i djelovanje protiv Irana, a u stvari protiv Rusije, i kad pogledamo cjelokupnu situaciju u vezi s tim, teško se oteti dojmu da se ovaj vic pojavljuje s precizno postavljenim ciljem. Napominjem, nije mi ovdje važno o kome je vic i protiv koga je, to moćno oružje koriste manje-više svi. Vjerujem da i sami imamo niz primjera koje bismo mogli navesti. Neće me iznenaditi ni ako uskoro čujem ovaj isti vic samo u drugačijoj varijanti, kako sve ovo isto Trumpu predlaže neki njegov ministar, a da na kraju bude da je već izrazio sućut žrtvama bačenog bojnog otrova u Siriji, a otrov bačen tek sat kasnije. Bitno je da je vidljivo da je u ovom i u sličnim slučajevima to sredstvo za postizanje političkog cilja. Ako uskoro budemo učestalo slušali slične viceve o istim „junacima“, znat ćemo da je u igri ekipa zadužena za obračun pomoću viceva. A ako se i s druge strane uzvrati, znat ćemo da je bačena rukavica prihvaćena i da će ovaj rat trajati neko vrijeme dok se ne prijeđe na druga „bojna polja“.

Da, lijepo je slušati viceve i smijati se od srca. Smijeh je lijek. Čak i ovima koji imaju drugu pozadinu može se lijepo nasmijati, ima u njima nešto. Ali vic je samo vic i ne treba preozbiljno iz njega izvlačiti zaključke.