Na tavanu

Naša čitateljica Helena me, svojom izjavom kako voli tavane i podrume u kućama, podsjetila da su to i meni u djetinjstvu bile omiljene prostorije.

Posebno mi je bio zanimljiv tavan. Kada bih se popeo tamo, našao bih mnogo toga što nisam mogao nigdje drugdje naći. Tu je bila jedna kutija sa starim slikama, meni nepoznatih ljudi. Nisam ni znao da su to sve moji preci i rodbina i da sam je sačuvao, sad bi mi vrijedila mnogo više nego tada. Bile su tu i slike nekih ljudi koje sam poznavao, ali su mi na slikama bili drukčiji, iz mlađih dana, pa sam mislio da ih ne znam. Bile su i slike mojih roditelja, ali su i one kasnije nestale.

Ali najzanimljiviji su mi bili neki nepoznati predmeti. Na primjer, mala trokraka spravica koja je u sredini imala otvor s ugrađenim podebelim koncem u vosku, a na svaki krak je bila nabodena plutana okruglica. Kasnije sam saznao da se to stavljalo u posudu s uljem da pluta, a onaj konac bi se upalio i tako osvjetljavao prostoriju. Bila je to nekada zamjena za petrolejsku lampu koja je bila skuplja. Onda je tu bio trokraki kalup na kom su obućari pravili obuću, samo ja tada nisam mogao odgonetnuti za što služi dok nisam pitao oca, koji mi je objasnio kako su se na tom kalupu pravili opanci.

Bilo je nekoliko tikava s odrezanim vrhovima pa su izgledale kao neobično dizajnirane boce. One su visjele okačene o grede krova, a u njima se čuvalo razno sjemenje od povrća koje će se na proljeće koristiti za sijanje. Ne znam zašto su se baš tikve koristile za to, ali je uvijek bilo tako. Uz ove, tu su obavezno bile i dvije čitave tikve vezane konopcem oko suženja. U njima se čulo zveketanje sjemena kad bi se uzele u ruke i prevrtale, a one su služile djeci za obuku plivanja. Konopac bi išao preko grudi, a tikve bi ispod ruku virile iz vode. Ako bi nekada neka tikva dotrajala i pukla, bila bi zamijenjena novom. To nije nikada bio problem, jer ih je bilo u izobilju.

Pored ovih tikava, pored buradi s rakijom, uvijek su bile i bar dvije posebne vrste s izuzetno dugim vratom koje su služile za vađenje rakije iz buradi. Kasnije sam i ja to naučio raditi, a onda je otac nabavio i dva crijeva različitih debljina pomoću kojih je, na moje ogromno čuđenje, bilo moguće izvlačiti rakiju iz nižeg bureta u posudu koja je iznad njega. Bilo je potrebno samo je pokrenuti, a kasnije je tekla sama.

Na tavanu je bio i jedan pleteni kofer pun knjiga. Neke su bile čitave, a neke su bile poslastica miševima pa smo „najzanimljivije“ dijelove morali sami odgonetati. Bile su tu „junačke“ pjesme, pa „Hajduk Stanko“, neki kalendari, „Narodno zdravlje“ i tako dalje. Bila je i jedna plava bilježnica u kojoj je otac pisao njemu važne podatke – koliko koje životinje nose mladunčad, tako da je znao izračunati kad će se krava oteliti, kobila oždrijebiti ili krmača oprasiti. Tu je bilo zapisano i kako se izračunavaju površine njiva, zapremine kaca ili stabala i svašta što je bilo važno za jednog domaćina. Ali meni je posebno za oko zapeo jedan mali rokovnik, koji je na početku imao neke bitne podatke o Zemlji, o mjerama, formatima papira i grčki alfabet, za koji tada nisam ni znao šta znači. Ali učinilo mi se to neobičnim i naučio sam ga napamet, a i danas ga znam, zahvaljujući tom rokovniku.

Uvijek kad se u meni probudila istraživačka radoznalost, odlazio sam na tavan i tamo istraživao. Volio sam ga više nego podrum jer je kod nas, dok sam bio dijete, u podrumu bila smještena uglavnom poljoprivredna mehanizacija – plug, ornice, zubače, sijačica, ašovi, vile za vađenje repe i tako dalje, a to mi nije bilo toliko zanimljivo istraživati, bilo mi je sve poznato. Ipak, i tamo sam povremeno odlazio i razgledao te alatke.

Tavani i podrumi, te dvije prostorije čiji su nazivi kod nas zadržali svoje turske oblike, nekako su bile prepune tajni, onog nesvakodnevnog, da su mamile da u njima boravimo, da istražujemo. Teško bi bilo naći nekoga ko je imao priliku u djetinjstvu biti na nekom tavanu i podrumu, da to nije i činio i da mu to nije ostalo u posebnom sjećanju.