Brisanje telefonskih brojeva iz imenika

Dogodi se da nam se čini da imamo previše memoriranih brojeva u našim telefonskim imenicima pa ih s vremena na vrijeme kontroliramo i brišemo one koji nam se čine nepotrebnima.

Osim poštanskih imenika koje dobijemo ili kupimo, kako je to već u kojoj zemlji regulirano, uglavnom imamo i neke svoje vlastite. U posljednje vrijeme oni su najčešće u telefonima, pa ako izgubimo telefon ili ga oštetimo, može nam se dogoditi da ostanemo i bez svih brojeva koji su nam najvažniji. Kasnije ih moramo ponovo  mukotrpno sakupljati i upisivati, uz obećanje samima sebi da nam se više nikada neće dogoditi da nemamo rezervni spisak. Naravno, ta obećanja ili održavamo neko kraće vrijeme ili nikako, a samo rijetki ih ispune do kraja.

Meni se dešavalo nekoliko puta da ostanem bez tih brojeva, ali kako ih imam zabilježene na više mjesta, uglavnom uspijem do većine njih lako doći i ponovo ih upisati. Kad prolazim kroz šumu imena u svom imeniku, ponekad zastanem kod nekog i pitam se o kome je ovdje riječ? U nekim slučajevima se čak ne mogu ni sjetiti, i onda takvo ime izbrišem. Ima imena koja su vezana za ranije poslove. To su ljudi s kojima se godinama nisam čuo, ali mi je opet nekako žao izbrisati njihova imena. Brisanje iz imenika mi znači kao da ih brišem iz svog života. Drugo je ono kad ne znam o kome se radi, ali ovako… A posebno zastanem i zamislim se kada dođem do imena osobe koja je umrla i koju više ne mogu zvati i da hoću, a njen broj je još uvijek u telefonu. Neki od tih ljudi su mi bili prijatelji, kolege, dobri poznanici. Ako izbrišem njihov broj, izbrisat ću im i ime, a onda ću manje misliti na njih. Ne, njihova imena i brojeve ne brišem. Neka ih bar u imeniku, da ih se sjetim kad prelistavam svoje kontakte. Čini mi se da, kad god na njih pomislim, da ih na trenutak vratim u život i da se ponovo družimo kao nekada.

Kako vrijeme prolazi, spisak mrtvih u mom imeniku srazmjerno se povećava u odnosu na žive. Podsjeća me na odlaske na groblje u mom selu gdje utvrdim kako više ljudi znam koji su u grobovima nego onih koji su živi. Dok malo prošetam grobljem, ja se susretnem s mnogo svojih rođaka, prijatelja, školskih drugova, poznanika, i kad bi bilo moguće sve one misli pohvatati koje mi se tada roje u glavi, vjerujem da bi se od njih mogla napraviti lijepa i zanimljiva knjiga.

Imenik mi je češće dostupan nego odlasci na groblje. Uz pomoć telefona se češće srećem s „preseljenim“ prijateljima i češće im uputim neku misao, sjećanje na naše druženje, upitam se kako bi se oni ponašali da su sada živi i kako bi reagirali na neke pojave. Nekada mi je žao što nisu dočekali da vide nove, lijepe stvari, a nekada mi je drago što nisu vidjeli ružne stvari koje se sad događaju.

Bilo kakva vremena da dođu, ipak ne namjeravam brisati svoje prijatelje iz imenika, čak i ako su mi godinama fizički nedostupni. Misli mogu putovati, a njihova imena i brojevi u mom imeniku će me navoditi da im se na ovaj način s vremena na vrijeme „javim“.