Poziv za Amira Reku

Nekada se i sam zapitam – kamo su nestali ljudi? A onda shvatim da ih ima, itekako. Tu su, oko nas, samo ih ne vidimo jer nam se stalno podmeću lažni, pa kad mi to shvatimo, samo se još više u njih razočaramo.

Prije nekoliko dana sam napisao jedan tekst o lažnim junacima, a jedan čitatelj je u svom komentaru poslao  ovaj link u kom je glavni junak  Amir Reko: https://www.youtube.com/watch?v=mAjsW3MSBF4

Kad sam pogledao video, osjećaji su mi bili pomiješani. Prvo, divio sam se takvom čovjeku, junaku, ljudini. Divio sam se njegovoj hrabrosti, poštenju i pribranosti u tako teškim trenucima. I ujedno sam se stidio što za njega nisam do sada ni čuo, a toliko godina je prošlo od njegovog podviga.

Ukratko, Amiru su u ratu neki zločinci iz srpskog naroda pobili šest članova obitelji, majku zapalili. To se desilo samo par dana prije nego što je on, kao zapovjednik jedinice, dobio naredbu da, kao znak odmazde, uništi jedno srpsko selo. On je naredbu odbio, ali je za taj prljavi posao određena druga jedinica. Amir je sa svojom jedinicom stao ispred naroda u tom selu i spriječio kolege iz druge jedinice da naprave zločin, rizikujući svoj život. To je samo siže priče, ali ima tu još mnogo zanimljivih detalja pa našim čitateljima preporučujem da obavezno pogledaju cijelu priču.

Gledajući ovaj kratki film o Amiru, u meni je naviralo bezbroj pitanja. Kako je moguće da o njemu tek sada čujem, a o onima koji su počinili zlodjela, velika ili mala, imam mnoštvo informacija koje se pojavljuju na svakom koraku? Zašto se o Amiru i njemu sličnima ne uči u školama? Zašto u vjerskim ustanovama, a sve se zaklinju u to kako spasiti jednog čovjeka znači spasiti čitavo čovječanstvo, a ubiti jednog čovjeka znači ubiti čitavo čovječanstvo, ne ističu ovakve ljude kao primjer, nego nerijetko one sumnjivih zasluga? Zašto se imena ulicama, školama, ustanovama, mostovima i tako dalje ne daju po ovakvim ljudima, koji su spašavali živote, nego nerijetko po onima koji su ih uništavali? Zašto ovakvi ljudi nisu često u medijima, na televizijama, nego neki sasvim suprotnih osobina? Zašto oni nemaju počasna mjesta u društvu, nisu dobitnici najviših priznanja niti imaju velike mirovine? Nisu li ovakvi ljudi u zapećku zato što su oni koji odlučuju o njihovoj sudbini sasvim drukčiji od njih pa im ne odgovara slika takvih junaka? Kako je moguće da se Amirovi sumještani ne hvale takvim sugrađaninom i kako je moguće da se u narodu čiji je dio spasio vrlo malo govori o njemu? Je li možda kriv što je preživio pa se njegovo djelo ne može tumačiti kako kome odgovara?

Ako čekamo da oni koji odlučuju o statusu u društvu ovakvih ljudi učine neki ozbiljniji korak u pravom smjeru, čini se da uzalud čekamo. Teško će se to dogoditi za njihova života. Ali niko nam ne može zabraniti da sami nešto učinimo. Evo, ko meni brani da bar napišem nešto o Amiru Reki, čovjeku koji nam pokazuje šta je ljudskost i hrabrost, šta je poštenje? I ja pišem. Ali to mi nije dovoljno, spreman sam na više. Da se mene pita, takvim ljudima bih podigao spomenike još za života. Neka znaju da su cijenjeni još dok su živi. Samo, u takvim eventualnim slučajevima već vidim reakciju vlasti. Možda ne bi otvoreno rekli da su protiv, ali bi bilo ono – da, to je dobra ideja, ali ne možemo sad, nemamo novaca, nemamo mjesta za spomenik… A za takvu stvar, mnogo ljudi bi rado pomoglo. Evo, i ja bih i financijski pomogao, a ako treba i ustupio svoje zemljište. Ako nemaju gdje, neka spomenik Amiru postave u moje dvorište, bila bi mi čast da se tu nalazi!

No, ovo sa spomenikom za života možda i nije odgovarajuća ideja, ona ima i drugu stranu medalje. Može se, recimo, opravdati time da se ne grade spomenici živimm ljudima. Ali ono što ja mogu ponuditi Amiru je da može slobodno, besplatno, koristiti moju kuću za odmor. Možda bi mu bilo dobro provesti neko vrijeme na toplom moru, s obitelji ili prijateljima, kad dođe iz svoje nove domovine, jer u onoj matičnoj, kako vidimo, ne nailazi baš na zagrljaje i otvorena vrata.

Neko će reći da je Amir možda i čovjek sa stotinu mana. Ne znam ga, i ne znam ništa drugo o njemu osim ovo iz filma koji sam vidio. Možda je sav sazdan od dobrote, ali čak da i ima mnoge mane, ovaj jedan ovako veliki ljudski postupak mu daje za pravo da se ponosi sobom i potiskuje sve te, eventualne mane. Bila bi mi čast družiti se s njim i zato mu vrata svoga doma otvaram širom. Neka zna da postoje i oni koji cijene njegovo djelo i da ih ima mnogo više nego što se to čini, samo nemaju saznanja o tome šta je i pod kakvim okolnostima uradio, i samo što oni nisu u poziciji da donose velike odluke.

Znam, ljudi poput Amira nisu ni činili to što su činili s namjerom da im se klanja, da ih se veliča, nagrađuje, nego iz osjećaja da tako treba, da je tako ljudski. Oni ne prosvjeduju tražeći svoja veća prava, financijsku nadoknadu, ali krajnje je nepravedno i prema njima i prema svima koji imaju zdrav razum odbacivati ih, uskraćivati im određena prava.

Amira ne pozivam u goste da bih ga podmitio, da bih mu se dodvorio, nego da mu se bar djelomično zahvalim i odužim što nam služi kao svjetionik i putokaz; što nam služi kao dokaz da još uvijek postoje veliki, pravi ljudi na koje možemo biti ponosni i na koje se trebamo ugledati.