Baba Marica

Preko puta moje kuće bila je kuća stare udovice, babe Marice. Tako smo je svi zvali, i stariji i mlađi. Vječito se molila Bogu i nadala da će joj se sin Mijo, koji je nestao na kraju rata, jednog dana vratiti.

Jedna kćerka joj je bila prva susjeda, a druga udana u susjedno selo, samo dva kilometra dalje. Imala je i više unučadi, tako da nije bila usamljena niti napuštena od svojih potomaka, ali je sama živjela u svojoj okrečenoj kući zidanoj „između stupova“, s tri prostorije. Pored kuće je bila štala, a između kuće i puta bunar. U dvorištu su od voćaka bila dva duda i kruška koja je, kad sazre, mirisala sve do na put, tridesetak metara dalje. Dvorište je od puta dijelila drvena taraba s kapijom, pored tarabe je išao kanal premošten ćuprijom čija mi je slika i sad toliko živa u mislima, kao da je upravo gledam.

Babu Maricu sam viđao svakodnevno. Radila bi nešto „na bunaru“, prala rublje, po dvorištu uređivala staze od ciglica po kojima se hodalo da se ne stvara blato u vrijeme kiša, brinula se o svojoj kravi Bjelavi, šalila sa svojim unucima… Imala je ona dovoljno svega za život i bila bi čak i sretna bez obzira i na to što je ostala udovica dosta rano, samo da joj se njen sin Mijo vrati! Ali on se nije vraćao. Na njenu nesreću, i unuk koji je dobio ime po njenom sinu, umro je još kao dijete od šećerne bolesti.

Pričala bi baba Marica o svemu. O tome kako su je udavali, a ona nije znala iz kakve je kuće momak, mada je njega upoznala. Kad su svatovi dolazili u momkovo selo, ona je gledala kuće i razmišljala: „Mala kuća lijevo, mala desno. Ona iza je zapuštena. Bilo koja da je njegova, ne valja… Ali nije važno, lijep mi je momak!“, tješila se. Ali nakon te priče bi slijedilo kako je tu dobila i sina Miju koga sad nema, i rasplakala bi se.

Ako bi pričala kako na kući treba promijeniti crijep koji je pukao, i ta bi se priča završila tako što bi, da je njen Mijo tu, imala brigu manje, i opet bi se rasplakala. Kad bi neko spomenuo nekog čovjeka, ona bi se prisjetila koliko je on bio mlađi ili stariji od Mije i već bi brisala suze. Svaka priče se uvijek svodila na isto i u svakoj je na kraju bio njen sin. Sve što je radila i stvarala, radila je s nadom da će to ostati kad se njen Mijo vrati i da će mu biti od koristi. U njenim molitvama dominantno mjesto je bilo Mijino. Kasnije se molila i da joj Bog podari laganu smrt, što se i obistinilo. Pala je u krevet i za tri dana umrla. Nadala se da će nakon smrti napokon vidjeti svoga sina „na onome svijetu“. Je li joj se nada ostvarila, to ne znam.

Kad sada pogledam preko puta svoje kuće, vidim drugu kuću. Lijepu, uređenu, s urednom fasadom. Trava u dvorištu je besprijekorno ošišana, ograda oko kuće skupocjena, kombinacija nekih specijalnih blokova i rostfraja. Od ostalih objekata u dvorištu stoje samo dječja ljulja i ljeti bazen za djecu. Kuće babe Marice nema, srušena je davno. Nema ni štale, a bunar je zasut i na njegovom mjestu se sada zeleni trava. Dudovi su posječeni. Ostala je samo stara kruška kojoj je jedan stup odsječen jer je smetao terasi kuće unuka babe Marice.

Sve prolazi, ljudi imaju ograničen vijek, ali tuge majki za njihovom djecom su vječne. Dokle god je majki koje traže izgubljenu djecu, bit će i njihovih suza, ali i neuništive nade da će se djeca vratiti. I kada svi izgube nadu, majke se nadaju, Zato i jesu – majke!