Kad policija krade

Ako nam neko nešto ukrade, to prijavimo policiji. Policija vodi istragu svojim kanalima i metodama i često otkrije lopova, a mi dobijemo nazad svoju ukradenu stvar. Lopov biva kažnjen.

Tako bi bar trebalo biti i u velikom broju slučajeva tako i jest. U nekim zemljama je uglavnom tako, u nekima manje, a u nekima policija ima velikog udjela u činjenju kriminala, umjesto da ga otkriva i sankcionira.

I na našim prostorima ima časnih policajaca, koji stvarno rade po zakonu i trude se opravdati svoj poziv, ali ima i onih koji policijsku značku koriste za vlastitu korist prije svega, bez obzira na to je li ono što rade protiv zakona. Danas vidim da je jedna policajka u BiH osuđena jer je ukrala bundu. Jučer vidim da je u Hrvatskoj osuđen policijski službenik zbog pljačke. I može se naći popriličan broj takvih primjera. U prometu je toga mnogo. Dok su se kazne naplaćivale na licu mjesta, kriminala je bilo koliko hoćete. Sad je do neke mjere napravljen red, što oduzimanjem prava policiji da sama na licu mjesta naplaćuje kazne, što pojačanim mjerama kontrole, ali još uvijek ima mita da se „pogleda kroz prste“, da se ne preda prijava za prekršaj.

Ali nije samo u redove policije ušlo ono što ne bi nikako smjelo. I među svećenicima ima zalutalih pa umjesto da usmjeravaju ljude, posebno djecu, na pravi put, oni ih upućuju u suprotnom smjeru. Umjesto da štite djecu, oni ih ugrožavaju. Umjesto da žive skromno, oni plivaju u luksuzu.

Pravosuđe je također na klimavim nogama. Nekima je pravda nedostižna, a neki su prezaštićeni. Neki slučajevi se rješavaju odmah, a neki nikada.

Ni u školama nije sve kako bi trebalo biti, jer i tamo ima onih kojima nije mjesto u odgoju djece. Od teta u vrtiću koje ne vole djecu i zlostavljaju ih, preko učitelja i profesora koji zloupotrebljavaju svoju poziciju i maltretiraju učenike, umjesto da ih uče poštenju, radu i dostojanstvu.

Ako u nekom društvu škripi na gore pomenutim mjestima, jasno je odmah da je takva država u krizi, da kola idu nizbrdo. Jasno je i da se od takvog stanja bježi, da se iseljava. A za riješiti problem, ne treba biti mnogo pametan i rješenje znaju manje-više svi – trebali bi samo svi raditi po zakonima i pravilnicima koji već postoje. Ali kako to teoretsko rješenje pretvoriti u praksu kad za to neme volje baš kod onih koji ga trebaju provesti?