V. Surkov: Nova Putinova država je za Rusiju, ali i model za mnoge u svijetu

Kada govori o Rusiji, zapadni analitičari ovu zemlju uglavnom opisuju kao autoritarni režim, bez ikakve želje da se zapitaju što Rusi misle o svojoj zemlji, društvenom uređenju i demokratski izabranom predsjedniku.

Ukratko bi bilo prikladno objašnjenje onih koji tvrde kako im je dovoljno vidjeti “Ukrajinu koja je okrenula leđa Putinu” ili se sjetiti “Rusije bez Putina ’90-ih” da odmah zaborave na avanturu s provedbom liberalnih reformi u zemlji.

Vladislav Surkov: Putinova država

“Čini se da imamo mogućnost izbora”, rečeno prije petnaestak godina. Danas su u Rusiji ove riječi zaboravljene i više se ne citiraju, ali prema zakonima psihologije ono što smo zaboravili utječe na nas mnogo više od onoga što pamtimo. A te su riječi, daleko izvan konteksta u kojem izrečene, postale temelj nove ruske državnosti, na kojem se grade sve teorije i prakse aktualne politike.

Iluzija izbora

Iluzija izbora je najvažnija od svih iluzija, glavni trik zapadnog načina života općenito, a posebno zapadne demokracije. Odbacivanje te iluzije i okretanje realizmu je dovelo naše društvo prvo do razmišljanja o vlastitoj, posebnoj, suverenoj verziji demokratskog razvoja, a zatim do potpunog gubitka interesa u raspravama o tome što bi demokracija trebala biti i hoće li je biti.

Otvoreni su putovi slobodne izgradnje države, koji se ne temelje na uvezenim himerama, već su vođeni logikom povijesnih procesa, a time i “umijećem mogućeg”. Nemoguće, neprirodno i protupovijesno raspadanje Rusije bilo je, iako sa zakašnjenjem, čvrsto spriječeno. Srušivši se s razine Sovjetskog Saveza na razinu Ruske Federacije, Rusija je prestala propadati, počela se oporavljati i vraćala se u svoje prirodno i jedino moguće stanje velike, rastuće i okupljajuće teritorijalne zajednice nacija. Neprirodna uloga koja je našoj zemlji dodijeljena u svjetskoj povijesti ne dopušta nam da napustimo pozornicu ili šutimo u gomili, da ne obećavamo mir i predodređujemo nelagodan karakter lokalne državnosti.

I sada, država Rusija nastavlja živjeti, ali je to država novog tipa kakvu još nismo imali. Formirana u cijelosti prije nešto više od deset godina još uvijek je malo proučena, ali su njezina originalnost i održivost očiti.

Testovi otpornosti na stres, kroz koje je prošla i prolazi, pokazuju da će upravo tako organski oblikovan model političke strukture biti učinkovito sredstvo za opstanak i uzdizanje ruskog naroda u narednim ne samo godinama, već i desetljećima, a najvjerojatnije i cijelo nadolazeće stoljeće.

Ruska je povijest poznata po četiri glavna modela države, koje se mogu nazvati imenima njihovih tvoraca:. Zo je bila državom Ivana Trećeg  ili Veliko Vojvodstvo / Kraljevina Moskve i cijele Rusije od XV do  XVII stoljeća, potom država Petra Velikog ili Rusko carstvo od XVIII do XIX stoljeća, država Lenjina, odnosno Sovjetski Savez kroz XX stoljeće, i na kraju Putinova država, Ruska Federacija  XXI stoljeća. Stvorene od ljudi, ti veliki politički strojevi, koji su se smjenjivali, popravljali i prilagođavali kako, stoljeće nakon stoljeća, ruski svijet su tvrdoglavo gurali prema gore.

Putinov veliki politički stroj još dobiva na zamahu i prilagođava se za dug, težak i zanimljiv posao. Njegov proizvodni kapacitet je daleko ispred punog kapaciteta, tako da će Rusija nakon mnogo godina i dalje biti “Putinova država”, kao što se i Francuska danas naziva Petom Republikom De Gaullea. Turska se, unatoč činjenici da su sada na vlasti islamisti, još uvijek oslanja na Atatürkovu ideologiju, a Sjedinjene Države još uvijek štuju slike i vrijednosti svojih utemeljitelja.

Potrebno je razumjeti, shvatiti i opisati Putinov sustav vlasti i čitav kompleks ideja i dimenzija “putinizma” kao ideologije budućnosti. To je budućnost, budući da je pravi Putin teško “putinist”, kao što, na primjer, Marx nije bio marksist i možda ne bi ni pristao biti da je mogao znati što je to danas.

Ali to mora biti učinjeno zbog onih koji nisu Putin, ali bi voljeli biti poput njega. Zbog mogućnosti provedbe njegovih metoda i pristupa u narednim vremenima.

To se ne bi smjelo provesti u stilu dvije propagande, naše i njihove, već na jeziku kojeg bi ruski zvaničnici i antiruski činovnici smatrali umjereno heretičkim. Takav jezik može postati prihvatljiv za prilično široku publiku, koja je nužna, budući da je politički sustav stvoren u Rusiji prikladan ne samo za unutarnje potrebe, već očigledno ima značajan izvozni potencijal, jer već postoji potražnja za njim ili za njegovim pojedinačnim komponentama. Njegovo se iskustvo proučava, usvaja i oponaša od vladajućih i oporbenih skupina u mnogim zemljama.

Rusija se puno više upliće u svijet od običnog uplitanja u izbore

Strani političari Rusiji pripisuju miješanje u izbore i referendume širom svijeta. Zapravo, stvar je još ozbiljnija, jer se Rusija upliće u njihove umove, a oni ne znaju što činiti s vlastitom promijenjenom sviješću.

Budući da je, nakon neuspješnih devedesetih, naša zemlja odbacila tuđe ideološke konstrukte, počela je proizvoditi značenja i prebacila se na informacijsku kontraofenzivu na Zapadu. Europski i američki stručnjaci su sve češće počeli griješiti u svojim prognozama. Iznenađeni su i bijesni zbog paranormalnih sklonosti vlastitog biračkog tijela. Zbunjeni su objavili da se suočavaju s invazijom populizma. Može se tako i reći, ako nema druge riječi.

U međuvremenu je interes stranaca za ruski politički algoritam jasan. U njihovim domovinama nema proroka, a danas je sve što se njima događa Rusija davno prošla.

Kada su svi bili ludi za globalizacijom i svijetom bez granica, Moskva je jasno podsjetila da su suverenost i nacionalni interesi važni. U to vrijeme su mnogi Rusije optuživali za “naivnu” privrženost tim starim stvarima, koje su, navodno, odavno nestale iz mode. Učili su nas da ne postoji ništa što bi moglo valjati u vrijednostima devetnaestog stoljeća, te da moramo hrabro zakoračiti u XXI stoljeće, gdje neće biti suverenih nacija i nacionalnih država.

Ali je upravo u dvadeset prvom stoljeću na površinu izbio “ruski put”. Engleski Brexit, “Amerika će biti opet velika”, ograde protiv imigranata u Europi su samo prve stavke opsežnog popisa sveprisutnih manifestacija deglobalizacije, ponovne uspostave suvereniteta i nacionalizma.

Kada je internet na svakom kutu hvaljen kao nepovrediv prostor neograničene slobode, gdje svatko navodno može učiniti sve i gdje su svi navodno jednaki, upravo je iz Rusije došlo otrežnjujuće pitanje prevarenom čovječanstvu: “A tko smo mi u svijetu, pauci ili muhe?”

Svi su požurili da otkriju internet, uključujući i najslobodniju birokraciju, da optužuju Facebook za popustljivost u stranim intervencijama. Jednom slobodan virtualni prostor, proglašen kao prototip nadolazećeg raja, zarobljen i pun cyberpolicije i cyberkriminala, kibernetičkih masa i cyberšpijuna, cyberterorista i cybermoralista. Hegemoniju “hegemona” nitko nije osporio, a veliki američki san o svjetskoj dominaciji je bio gotovo ostvaren. Na kraju priče bi bili “narodi koji šute”.

Važno je imati državu bez “duboke države”

Ne tako davno je i malo poznati termin “derin devlet” iz turskog političkog rječnika naširoko prenesen od strane američkih medija, preveden na engleski kao “duboka država”, a onda se proširio i u ruskim medijima. Na ruskom taj izraz znači rigidnu, apsolutno nedemokratsku mrežnu organizaciju stvarne strukture moći, skrivene iza vanjskih, naizgled demokratskih institucija. Ovaj mehanizam u praksi djeluje kroz nasilje, podmićivanje i manipulaciju i skriven je duboko ispod površine civilnog društva.

Međutim, nakon što su i sami otkrili neugodnu “duboku državu”, Amerikanci nisu bili posebno iznenađeni, jer su već dugo bili svjesni njezine prisutnosti. Ako postoji duboka i tamna mreža, zašto ne bi bilo “duboke” ili čak “tamne države”? Iz dubina i tmina ove neobjavljene vlasti se pojavljuju svijetla demokracije za masu, uz iluziju izbora, osjećaje slobode i superiornosti.

Nepovjerenje i zavist, koje demokracija koristi kao prioritetne izvore društvene energije, neizbježno dovode do apsolutne kritike i povećanja razine tjeskobe. Mrzitelji, trolovi i zli botovi koji su im se pridružili formirali su oštru većinu, istisnuvši iz dominantnog položaja časnu srednju klasu koja je jednom govorila potpuno drugačijim tonom.

Sada nitko ne vjeruje u dobre namjere političara. Većina je ljubomorna na njih ili ih smatra zlim i lukavim ljudima, čak i kopiladima. Poznate političke serije kao “Kuća od karata” su naturalistički opis zapadne dosadne institucionalne svakodnevice.

Postoji širok izbor nitkova i zamršenih pravila osmišljenih da svoju borbu reduciraju na više ili manje istovjetne rezultate. Tako nastaje blaženi sustav provjere i ravnoteže, dinamična ravnoteža niskosti i pohlepe, uz usklađeno lukavstvo. Ako se netko i dalje ponaša neskladno, budna duboka država priskoči u pomoć i nevidljivom rukom otpadnika odvlači na dno.

U predloženoj slici zapadne demokracije ne postoji ništa strašno, ali je dovoljno malo promijeniti kut gledanja i opet će biti zastrašujuća. No, zapadnjaci počinju okretati glavi i u svim smjerovima tražiti druge modele i načine postojanja. I vidjeli su Rusiju.

Naš sustav, kao i naša cjelina, izgleda, naravno, nije elegantniji, ali je iskreniji. I premda riječ “iskreniji” nije sinonim za riječ “bolje”, takvom sustavu je teško proturječiti.

Ruska država nije podijeljena na duboku i vanjsku, izgrađena je kao jedna, sa svim njezinim dijelovima i pojavnim oblicima. Najbrutalniji motivi njezinog okvira su vidljivi golim okom. Birokracija, čak i kad je lukava, to ne čini pažljivo, kao da se pretpostavlja da “još uvijek svi sve razumiju”.

Visoka unutarnja napetost, povezana s očuvanjem ogromnih heterogenih prostora i neprestanim postojanjem u geopolitičkoj borbi, vojne i policijske funkcije države čine presudnima. To se tradicionalno ne skriva, već naprotiv, pokazuje, budući da Rusijom nikada nisu vladali trgovci, uz iznimke od nekoliko mjeseci 1917. i nekoliko godina ’90-ih, koje su ratovanje smatrali trgovinom.

Nitko nije mogao prikazivati istinu s iluzijama, stidljivo se gurati u pozadini i skrivati se što dublje od imanentne svojine bilo koje države.

U Rusiji nema duboke države. Sve je na vidiku, ali postoji duboko ukorijenjena nacija. Elita sjaji na površini, stoljeće nakon stoljeća, aktivna je i čak uključuje ljude u neke od svojih aktivnosti, kao što su sastanci stranaka, ratovi, izbori i ekonomski eksperimenti. Ljudi sudjeluju u događajima, ali su pomalo odvojeni i ne prikazuju se na površini. Žive u svojim dubinama s potpuno drugačijim životom. Dva nacionalna života, površni i duboki, ponekad žive u suprotnim smjerovima, ponekad se preklapaju, ali se nikada ne stapaju u jedno.

Što Putin vidi a zapadni političari ne?

Bez obzira na značenje nacije, ona prethodi državnosti, predodređuje njen oblik, ograničava fantazije teoretičara i prisiljava ljude na određene akcije. To je snažan privlačan faktor, kojem neizbježno vode sve političke putanje. Možete početi u Rusiji s bilo čim, od konzervativizma do socijalizma i liberalizma, ali ćete morati završiti na otprilike istom. To je, zapravo, ono što jest.

Sposobnost čuti i razumjeti ljude, vidjeti kroz njih, njihovu punu dubinu i djelovati u skladu s tim – jedinstvena je i glavna prednost Putinove države. Ona se prilagodila ljudima i stoga ne podliježe destruktivnim opterećenjima nadolazećih tijekova povijesti. Stoga je učinkovita i trajna.

U novom sustavu su sve institucije podređene glavnoj zadaći – povjerenju u komunikaciji i interakciji vrhovnog vladara s građanima. Različite grane moći konvergirati u osobnosti vođe, a se ne smatraju vrijednošću same po sebi, već samo u mjeri u kojoj pružaju vezu s njim. Osim ovih, oko formalnih struktura i elitnih skupina djeluju neformalni načini komunikacije. A kada se glupost, zaostalost ili korupcija upliću u komunikacijske linije s ljudima, poduzimaju se snažne mjere za obnovu povjerenja i sluha.

Višerazinske političke institucije koje su usvojene sa Zapada se ponekad smatraju djelomično ritualnima, uspostavljene više da Rusi “budu kao i svi drugi”, tako da se razlike u političkoj kulturi zemlje ne sudaraju previše s mnoštvom ruskih susjeda. Ali one su poput odjeće u kojoj se ide strancima, a kod kuće smo kod kuće, svatko zna u čemu.

U biti, društvo vjeruje samo prvoj osobi.  Radi li se tu o ponosu naroda koji nikada nisu bili pokoreni ili nešto drugo, to je tako i ta činjenica nije nova. Novost je činjenica da država ne ignorira ovu činjenicu i koristi je u poduzetničke svrhe.

Bilo bi pretjerano pojednostaviti i reći kako se sve svodu u ozloglašenu “vjeru u dobrog kralja”. Najdublji ljudi uopće nisu naivni. Umjesto toga, mogli bi se sjetiti pravog vladara, kao što je Einstein rekao o Bogu: “Sofisticiran, ali ne i zlonamjeran”.

Moderni model ruske države počinje s povjerenjem i temelji se na povjerenju. To je njegova temeljna razlika u odnosu na zapadni model, gdje vlada kult nepovjerenja i kritike. To je i njezina snaga.

Naša nova država u novom stoljeću imat će dugu i slavnu povijest. Neće se slomiti. Djelovat će na svoj način, primat će i očuvati nagrade iz prve lige geopolitičke borbe. Prije ili kasnije, svi oni koji zahtijevaju da Rusija “promijeni ponašanje” će to morati prihvatiti. Uostalom, čini se da nemaju izbora, zaključuje Vladislav Surkov.

A što poslije Putina?

Surkov vjeruje da će “Putinova država” postojati tijekom XXI stoljeća, primjerice, kao i Kemalistička Turska cijelo stoljeće, iako primjer nije usporediv.

On je uvjeren da je s ovakvim ljudima, koji ne podliježu destruktivnim opterećenjima iz nadolazećih struja povijesti, ruska država učinkovita i trajna.

Doista, ako budući vrhovni vladari budu slijedili Putinov kurs, odnosno budu znali slušati ljude, imati u njih povjerenja i uživati u uzajamnom povjerenju, tada sustav ne samo da će biti samoodrživ, već će biti sposoban za beskonačni razvoj i poboljšanje.

Problem je u tome gdje dobiti novog Putina. Zapravo, Putinova snaga nije toliko u tome što je on normalan, nekorumpirani i istinski predstavnik naroda. Njegova zasluga i snaga u tome što nije postao ni marioneta ruskih elita ili njihov vođa, birajući najteži i jedini ispravan način da izravno dopre do ljudi. Surkov je u pravu kada kaže da će slijediti Putine u budućnosti biti neu neusporedivo lakše nego napraviti ono što je on uspio. Nasuprot tome, Kremlju se neće morati vraćati funkcije vrhovne vlasti koje su bile elitizirane, niti će se godinama morati obnavljati minimalna upravljivost zemljom.

Naravno, povratne informacije u komunikaciji s ljudima postaju sve jače i čine ogromno iskustvo, stoga se iskustva Putina moraju ugraditi u same mehanizme funkcioniranja buduće “Putinove države”. To je jamstvo snage i stabilnosti Rusije i ono što Rusi žele.

NG