Zar je to moguće?! Zar su i na to spremni?! Ko bi očekivao da tako nešto mogu uraditi?!, i slična pitanja postavljamo sami sebi i onima oko sebe, misleći na ono što se radi u međunarodnoj politici.
Sad vidim takvo čuđenje među čitateljima raznih portala nakon izjave samoizabranog „privremenog predsjednika“ Venezuele da je moguće da pozove Amerikance da vojno svrgnu Madura, nedavno stvarno i legalno izabranog predsjednika. Kako je moguće da takav čovjek kao što je „privremeni predsjednik“ postoji, čudimo se svi, i čudimo se kako je moguće da ga neko podrži u tolikom broju zemalja?
Moguće je. U zemljama koje podržavaju takvu politiku su na vlasti najčešće oni koji su sličnih karakternih osobina kao i onaj koga podržavaju. Neki od njih su i postavljeni na svoja mjesta sličnim metodama kao što namjeravaju postaviti i ovoga, možda manje brutalnim i očiglednim, perfidnijim sredstvima, ali na čelu svojih država su zahvaljujući tome što vole više gazdu i više se trude ugoditi njemu nego svom narodu. Na poklon za odanost dobiju medije, dobiju i novce za sebe i svoje najmilije i idu dalje. Na svaki gazdin mig, oni prvi skaču. Nekada gazda ne treba ništa ni činiti, samo dati znak, i oni već laju, a ako treba i ujedaju. I to je jedan od razloga zbog čega se u svijetu mogu dešavati ovakve stvari kao što se sad dešavaju u Venezueli.
Ali drugi razlog su, ma kako to nelogično izgledalo, oni koji su protiv takvog ponašanja. Njihova pasivnost i politika nezamjeranja. Kukavičluk i nespremnost niti na najmanji rizik. U tolikom svijetu, s toliko milijardi ljudi među kojima ima, sasvim sigurno, masa onih koji ne podržavaju politiku uplitanja u unutrašnje poslove drugih država, pogotovo ovako grube, baš nigdje, osim u samoj Venezueli, nije ustala neka grupa i demonstrirala protiv te sramne pojave. Nije toga bilo ni u ranijim sličnim prilikama kada su u pitanju druge zemlje. Većina nas koji sve ovo vidimo, nismo spremni žrtvovati svoje vrijeme, nismo spremni rizikovati djelić svog komfora da bismo pomogli onima koji su u opasnosti, koji su već ugroženi. Ne želimo ni demonstrirati. Jer, mogli bismo ne zaraditi tog dana svoju dnevnicu. Mogli bismo biti poliveni policijskim šmrkom, nažuljati oči suzavcem, dobiti batine. Mogli bismo biti snimljeni i prepoznati, pa ostati bez posla. Strah nas je. Šta će nakon toga biti s našom djecom? Ostat ćemo siromašni. I tako ostajemo tihi i pokorni.
Možda se to može i razumjeti do neke mjere. Strah je moćno oružje. Ali na izborima se može nešto učiniti bez velikog rizika. Može se bar pokušati. Ipak, gotovo pola ljudi i ne pokuša glasati. Ona druga polovica je opet podijeljena. Jedan dio njih, koji imaju koristi od takvog stanja, biraju da i dalje traje isto. Jedan dio se proda za sitne novce i glasa također za ostanak na starom. Jedan dio se boji da bi mogli doći još gori te ni oni nisu za promjene. I tako samo manji dio glasača se izjasni za promjene.
Zato se nemojmo pitati kako je moguće da se Palestince toliko obespravi da žive život nedostojan čovjeka? Kako je moguće da zemlje koje leže na rudnom bogatstvu budu izložene takvim pritiscima i smicalicama da ne mogu imati nikakve koristi od svog bogatstva, i još su optužene da su one izvor nevolja i opasnosti po čovječanstvo? Kako je moguće da predsjednik jedne zemlje odlučuje ko će biti predsjednik u drugoj zemlji, a obje zemlje su suverene? Kako je moguće, na drugoj strani, da oni koji su stvarni uzročnici nevolja budu predstavljani kao veliki humanisti, borci za ljudska prava, junaci filmova i dobitnici najvećih svjetskih priznanja? Da, sve je to moguće jer mi, tiha većina, nismo dovoljno hrabri. Kukavice smo, priznali to ili ne. Ne činimo dovoljno, ne činimo gotovo ništa. A kad bismo činili, tolika smo masa da bismo mogli preokrenuti sve.
Ipak, teško će se desiti velike promjene. Za velike promjene treba veliko talasanje, a za veliko talasanje treba veliki vjetar. Tog vjetra za sada nema. Kad dođe nakon tolikog zatišja, često zna biti prejak i napraviti više štete nego koristi, jer poruši i što treba i što ne treba…
Da, djelomično se slažem sa tekstom.Ne želim reći da je lako savjetovati iz bijelog svijeta ali pogledajmo problem iz perspektive u HR, koja je mogućnost izbora između HDZ-a i SDP-a dali je to izbor kad provode istu politiku,a glas za neku malu stranku je problematičan jer i da dođu na vlast nebi mogli ništa korjenito mijenjati jer bi bili opstruirani od niže rangiranih uhljeba.Osim toga ako zbrojimo sve zaposlene u državnoj upravi,sve u javnim poduzećima,sve umirovljene branitelje,sve umirovljenike (koji kukaju da su mirovine male ali su redovite),sve koji su na neposredan ili posredan način na proračunu,sve mlade koji su pobjegli u inozemstvo od svi tih sranja, dođemo do saznanja da više ni nema mnogo preostalih građana koji bi mogli prosvjedovati.
Vrč ide na vodu dok se ne razbije. Društveni sistemi traju dok se ne uruše. Sve ima svoj vijek trajanja. Puna su groblja nezamjenjivih. Oni mudriji svoje sisteme nadograđuju, stavljaju zakrpe tamo gdje curi. Oni tvrdoglaviji su istrajni na svom lošem putu. Ništa se ne može promijeniti dok to ne odobri vrhovni sudac zvan Vrijeme. Postoje zakoni po kojima se gibaju mase. Svatko od nas je čovjek za sebe, ali je u isto vrijeme i dio mase. Ono što ima snagu za pokretanje masa nije sila, nego ideja. Ako je dovoljno moćna, zahvatit će dovoljan broj pojedinaca da bismo ih nazvali masom. Ona sama će iz sebe izroditi najsposobnije za provedbu ideje. Zato su najopasniji ljudi za sve sisteme oni koji imaju ideju. Svaki sistem ima ugrađene detektore ideja. Doušnike, filtere, brane. Sve to služi za obranu od ideja. Mediji su infrastruktura u posjedu Vlasti (one istinske čiji predstavnici su… Čitaj više »
Ja se čudim sledeće:
Kako je Maduro dao intervju BBC u kojem je savršeno pratio lažni narativ masovnih medija?
Zašto mu narod gladuje a on ima najveće rezerve nafte na svijetu? Kako su ga to ‘spriječili’ da nahrani narod? Zašto ne gladuju npr. u Saudijskoj Arabiji u kojoj se vlastodršci maksimalno bahate?
Zašto masovni mediji reklamiraju socijalizam? Zbog jednakosti? Može li biti zbog zabrane mišljenja i razmjene informacija?
Zašto kao pojedinci ili skupine građane ne ustanemo za nečije dobro? Razlozi su mnogi a samo je jedan konformizam. Ima i straha. Ali ima, barem kod mene, i malo inata. Gdje su bili Venezuelanci, Palestinci, i mnogi drugi kad je kod nas gorilo? Nešto se baš ne sjećam da se tamo masovno protestiralo dok je Vukovar bio razaran. Dok je NATO bombardirao mostove i škole po Srbiji. Sad bi mi trebali ispravljati tuđe krive Drine, a i čemu. Možemo li kao građani nešto promijeniti protestom ili davanjem podrške? Možemo li što promijeniti izborima? Mijenjamo li išta ili samo umišljamo da mijenjamo?
Vjerojatno je najbliži istini @Alerik. Mi možemo malo ali vrijeme može puno.
Kad sambio tinejdzer Amerika i zapadna Evropa su bili moj uzor za slobodu, demokratiju i postovanje ljutskih prava. Sada posle 40 godina ove demokratske mere, sa manipulacijom, su se pretvorile u sredstvo za dominaciju, iskoriscavanje bogatih malih drzava i ucene.
Zalosno zar ne.
Meni je čudno kada nista nije čudno, sto čudnije to normalnije.
Treba stvar poredati hronosloski: prosle godine Pompeo nazove Gvida i kaze mu datum kad ce se proglasiti privremenim predsjednikom (ustav Venecuele je to definisao ako predsjednik umre). Krvava Djina trebala je odraditi svoj zadatak i Maduro je trebao umrijeti, ali tu se nesto izjalovilo u planu. Gvido se po planu proglasi privremenim predsjenikom, Tramp po planu posalje spreman tvit i onda nastane cudjenje. Da je Maduro umro u planirano vrijeme nista nebi bilo cudno.