Putevi i stranputice

Koračajući kroz život, nikada nismo sigurni idemo li pravim putem. Nekada smo baš uvjereni da smo postupili ispravno, a pokaže se da smo pogriješili. Ili smo uvjereni da smo pogriješili, a ispostavi se da smo donijeli pametnu odluku.

Teško je povjerovati da postoji neko ko namjerno želi ići krivim putem. Da želi biti štetočina i sebi i drugima, da želi činiti zlo. A ipak, svi ljudi griješe. Neki više neki manje; neki rijetko neki često; neki prave sitne greške, a neki krupne.

Znam jednog čovjeka koji je bio veliki antialkoholičar i antipušač. Jedno vrijeme se prepirao s tim ljudima i pokušavao im objasniti zašto ne bi trebali piti ni pušiti, a kasnije je i to prestao i čak zamrzio tu kategoriju ljudi da je izbjegavao s njima i razgovarati. Čak ih nije više ni kritizirao, samo ih je zaobilazio u širokom krugu. Jednom je nevoljko otišao na skup na kom su se okupljali i brojni pijanci. Morao je ispuniti želju prijatelju kom je taj skup mnogo značio. Tu se jedna pijana žena baš na njega ispovraćala da je izludio i više ju nije mogao smisliti. Nekoliko dana kasnije bilo je finale tog skupa i on je opet pun nelagode otišao tamo. Kad su se vraćali, baš ona pijana žena je vozila ispred njega. Prevrnula se u kanal, a u takvoj situaciji on nije mogao napustiti mjesto događaja nego joj je pomogao. Izvukao ju je iz auta i odvezao u hitnu. Kad se otrijeznila, shvatila je da je otišla predaleko, da je na dnu, i da treba nešto uraditi kako bi se izvukla iz pakla ovisnosti. Uspjela je, a dalje se uspjela povezati sa svojim spasiteljem i udati za njega, kako u kakvom filmu. Ovaj čovjek je prezadovoljan sa svojom ženom i kaže da nije mogao ni sanjati da će mu odlazak među alkoholičare donijeti sreću. To je uvijek bilo ono što je izbjegavao. Odlaziti na takva druženja njemu je oduvijek bio pogrešan put, stranputica,  a pokazalo se da ne mora uvijek biti tako.

Kad bi čovjek znao gdje će nastradati, tamo ne bi išao – kaže jedna izreka. Isto tako, kad bi znao gdje će biti dobro, tamo bi rado otišao. Ali kako to znati uvijek? U mnogom slučajevima se može pretpostaviti koji je pravi put, a koji slijepa ulica. No, nekada je to velika zagonetka. Neko donese odluku da ostane u ratu, prođe tamo kroz najveće bitke i opasnosti, pa preživi i sretno i dugo poživi. Neko pobjegne od rata pa ga već idućeg dana ili godine pregazi auto u najmirnijem mjestu.

Sjećam se jednog makedonskog pisca koji je imao bolesno srce i nekako je prelomio u donošenju odluke da ide na operaciju kako bi produžio život. Mjesec dana nakon operacije počeo se lijepo oporavljati i šetati, i onda ga pregazi auto. Em se namučio, em poživio, po svoj prilici, kraće nego što bi živio bez operacije.

Nekada nam se uobičajeni putevi učine predugima, potražimo prečice kojima ćemo prije stići do cilja, a onda zalutamo ili dospijemo u slijepu ulicu pa se moramo vraćati. Takva „skraćivanja“ često imaju za rezultat duže putovanje od redovnog. Ako nam se posreći, možemo i uspjeti pa stići ranije nego što je očekivano.

Postoji onaj vic vezan za pravi put: Jedan od dvojice braće je uvijek govorio istinu, a drugi uvijek lagao, samo vi ne znate koji je koji od njih. Ako ih pitate na križanju puteva trebate li za traženo mjesto ići lijevo ili desno, koje biste im pitanje trebali postaviti da dobijete odgovor na osnovu koga biste mogli sigurno stići na traženu adresu? A ispravno pitanje, bilo kome od braće, bi glasilo: Šta bi rekao tvoj brat, na koju stranu trebam skrenuti da bih stigao u traženo mjesto? Bilo koji odgovor da dobijete, od bilo kog brata, postupite suprotno, i na pravom ste putu.

U vicu, eto, postoji rješenje. Ali u životu je mnogo kompliciranije s putevima i stranputicama. Stalno su pred nama i jedno i drugo. Nekad je prijeko preče, a okolo bliže, a nekad…