Francuski pukovnik otkrio propuste američke koalicije u Siriji i sada riskira vojni sud

U članku objavljenom i zatim uklonjenom u časopisu “National Defense Review” francuski pukovnik Francois-Regis Legrier je kritizirao je neuspješnu strategiju takozvane Međunarodne koalicije za borbu protiv ISIL-a u Siriji i Iraku, ističući da teroristička organizacija ne samo nije poražena u sirijskoj enklavi Hajin, nego i da se za taj navodni uspjeh platila ogromna cijena u smislu uništavanja gradova i civilnih žrtava.

Kako izvještava francuski dnevni list Le Monde, pukovnik Francois-Regis Legrier, zapovjednik 68. artiljerijskog afričkog puka, sada riskira da bude kažnjen zbog svojih otkrića o neuspjeloj strategiji koju provodi zapadna koalicija za navodnu borbu protiv ISIL-a Siriji.

Francuski list piše: “Vojni vrh mu prigovara što svoje izvješće nije podnio nadležnima po hijerarhiji i što je govorio bez da je čekao povratak u Francusku, gdje je po pravilu službe prvu “povratnu informaciju” trebao dati generalima u okviru tradicionalno tajnog “Završnog izvješća” na kraju misije. Zbog ovog istupa pukovnik Legrier treba biti kažnjen.

Članak pod naslovom “La bataille d’Hajin – Victoire tactique, défaite stratégique?”, ili “Bitka za Hajin – Taktička pobjeda i strateški poraz?”, kojeg je napisao pukovnik Francois-Regis Legrier, uklonjen je s internetske stranice časopisa, ali ga je povjesničar i bivši pukovnik Michel Goya komentirao na svom blogu “La voie de l’épée”.

Komentirajući članak pukovnika Legriera, Michel Goya tvrdi da je “na granici između Iraka i Sirije Hajin bio posljednje utočište pod kontrolom Islamske države, pa je njegovo osvajanje značilo poraz neprijatelja u smislu teritorija, ali sigurno ne i kao organizacije”. Pukovnik Legrier, koji je zapovijedao francuskom artiljerijskom skupinom na licu mjesta, bio je na čelu te bitke, stoga su njegove analize i svjedočanstva još dragocjeniji.

Kako je 2000 terorista s kalašnjikovima pet mjeseci pružalo otpor američkoj koaliciji?

Legrier polazi od jednostavnog pitanja, objasnio je Goya: “Kako se položaj kojeg je kontroliralo dvije tisuće naoružanih boraca pet mjeseci mogao oduprijeti  takvim koalicijskim snagama?”

“Zapitajmo se to kada uzmemo u obzir ukupne resurse nacija koje se bore protiv Islamske države, govoreći o stotinama milijardi eura proračuna, desecima tisuća borbenih zrakoplova, helikoptera, vatrenog oružja, tenkova i milijuna vojnika. Ovim izračunom dobivamo najveću vojnu silu u povijesti čovječanstva. Zar ta sila 2000 boraca naoružanih kalašnjikovima nije trebala slomiti u nekoliko dana, ako ne i nekoliko sati? Odgovor je očigledan, ta koalicija nije htjela riskirati vlastite vojnike”, citirajući pukovnika Legriera piše Michel Goya.

Štoviše, Legrier upozorava da “Islamska država” s padom Hajina nije umrla i da će njezini simboli ostati. Kad su Mosul, Raqqa i Hajin uništeni “da bi bili spašeni”, što su riječi jednog američkog pukovnika u Vijetnamu, zar smo doista izašli kao pobjednici? Budući da je očigledno da ta razaranja nisu bila neutralna i da se odbilo preuzeti značajnije rizike za vojnike, to su u učinili Iračani ili Sirijske demokratske snage, koji su ionako tamo, ali na nas pada gotovo sva odgovornost za stradanja civila. Unatoč svim poduzetim mjerama opreza, “nulta stopa smrtnosti” za nas znači “mnoge smrti” među lokalnim civilnim stanovništvom i području kojeg drže naši neprijatelji”, pojašnjava pukovnik Legrier.

Legrier  i Michel Goya se žale da je, između ostalog, Francuska, ili bolje rečeno francuska vlada, slijedila strategiju Sjedinjenih Država i nije provodila istu taktiku kao u Maliju gdje su, prema njihovom mišljenju, francuske snage porazile islamiste.

“Politički opis ovog rata protiv “Islamske države” je Potemkinovo selo, ali vrlo transparentno Potemkinovo selo. Mi zapravo vidimo da se uopće ne borimo protiv neprijatelja i da radije prikazujemo naše vojnike na ulicama Pariza, nego da ih pošaljemo neprijatelju, što je inače njihov razlog postojanja. Radije savjetujemo i bombardiramo, što nas čini  ovisnima o Amerikanaca, jedinima koji masovno mogu udarati izdaleka. Da, i više volimo da se drugi bore nego mi, što nas opet čini ovisnima o njihovim planovima”, piše Michel Goya.

“Rečeno mi je da članak pukovnika Legiera više nije dostupan na stranici “National Defense Review” i više ga ne vidim u sažetku časopisa na internetu. Ne usuđujem se ni na sekundu zamisliti da pametno promišljanje i zabrinutost za učinkovitost francuske vojske mogu biti predmet bilo kakve cenzure, primjerice, kabineta ministara. Ne usuđujem se zamisliti da se vraćamo tim glupim praksama koje su u prošlosti uvijek bile uvod u velika razočaranja”, zaključio je Goya.

Le Monde / La voie de l’épée