Obitelj na okupu

Obitelj je stalno skupa, uvijek su svi članovi bar blizu jedni drugima. Zajedno razgovaraju, jedu, putuju, druže se s drugim obiteljima i rodbinom.

Tako je s mnogim obiteljima sve dok djeca ne porastu. Onda i djeca steknu svoje obitelji i više vremena provode s njima. I moja djeca su davno odrasla i imaju svako svoje gnijezdo, a nas posjećuju, i mi njih, i čujemo se u svakoj prilici koja nam se učini zgodnom. Imamo vrlo dobre odnose i kontaktiramo relativno često u odnosu na neke obitelji koje vidim oko nas.

Eto, danas smo supruga i ja s naših dvoje djece otišli zajedno do grada kupiti meni kompjutor i usput obaviti još p neki poslić. Pitao sam ih znaju li kad smo se posljednji puta ovako skupa, u jednom autu vozili, i niko se nije mogao sjetiti. Sastajemo se mi često, u raznim prilikama, ali obično dolazi svako svojim kolima, svako svojim putem i u svoje vrijeme, ali kad smo se vozili u istom autu zajedno?

Je li to bilo kad je umrla baka? Ne, sin je tada već bio tamo, a nas troje smo došli naknadno. Kad sam ja bio u bolnici kod nas, njih troje su došli, dakle bez mene. Na odmore ne idemo skupa. Ovuda, na kraće relacije, nikada ne idemo jednim vozilom i svako želi imati svoje vrijeme – doći kad mu se dolazi i otići kad mu se odlazi. Niko od nas četvero se nije mogao pouzdano sjetiti kad smo se vozili skupa u jednom autu. To mi je izgledalo nevjerojatnim, ali je takva istina. Zato sam se malo zamislio nad tom činjenicom. Pitao sam se jesam li ja dobar roditelj kad godinama nisam priuštio svojoj obitelji da se zajedno odvezemo nekamo? Je li to samo kod mene slučaj, ili je slično i kod drugih? Možda to i nije znak moje neodgovornosti nego više znak dobrog standarda, znak poštovanja slobode članova obitelji da žive svako svojim životom, tješim se? Ne znam, može biti da je sve to normalno, ali meni je ipak neočekivano saznanje bilo pomalo nelagodno.

Živimo stvarno u vrlo turbulentnom vremenu. Stižemo neke čudne obaveze obaviti, a ne stižemo biti sa svojom obitelji. Znam jednu gospođu koja svakog dana napravi ko zna koliko fotografija i svakog dana ih postavlja na Facebook, ostajući ponekad i do svitanja, samo da bi ujutro sve bilo spremno, da javnost vidi njene aktivnosti. Nisu to nikakve specijalne aktivnosti, nego svakodnevica: bila tamo, popila kavu ovdje, napravila ovakvu pitu, sjedila s ovima… Takvih „obaveza“ nekada nije bilo. Umjesto da prijatelju ili rođaku ponudiš mogućnost da te vidi na Facebooku, dolazio si mu u posjetu ili ga primao kod sebe. Vidjeli ste se u pravom izdanju, bez fotošopiranja. Sad se za posjete „nema vremena“.

Uglavnom, nakon „sramote“ za koju sam saznao vozeći se u autu sa svojom obitelji, ozbiljno razmišljam da predložim neki dan zajedničke vožnje. Tog dana bismo trebali samo nas četvero sjesti zajedno i samo se provozati ili osmisliti i neki dodatni cilj takve vožnje.