Ostavka Mohammada Javada Zarifa na mjesto ministra vanjskih poslova Islamske Republike, kasnije opozvana, na trenutak je zabrinula svijet koji iranskog diplomata vidi kao iransko krilo dijaloga.
Zarif i Assad
U trenutku su ostavku svi vidjeli kao pobjedu tvrdolinijaša u borbi protiv umjerene struje, koja je oslabila predsjednika Hassana Rohanija, povezanog sa Zarifom. Naravno, odlaskom Mohammada Javada Zarifa bi se presjekla posljednja nit za koju se držao iranski nuklearni sporazum, iz kojeg su jednostrano istupile SAD, ali je sačuvan u Europi.
Teheran bi mogao pokrenuti novu nuklearnu utrku, što bi rezultiralo eskalacijom.
Ali više izvora navodi kako ostavka nije bila posljedica sukoba umjerenih s tvrdolinijašima u Teheranu, nego je uslijedila zbog posjete Assada Iranu, čime je potvrđena snaga sirijskog predsjednika.
Bashar Al-Assad se sastao s ajatolahom Hamneijem i generalom Qassemom Sulejmanijem, zapovjednikom Iranske revolucionarne garde i naposljetku s Rohanijem. Znakovito je da je Assad primljen od tvrdolinijaša. Isključivši Zarifa, koji ima ključnu ulogu u vanjskim poslovima, potaknuo je reakciju ministra i njegovu ostavku.
Međutim, ustalo se cijelo krilo umjerenih parlamentaraca i oštra reakcija Rohanija uvjerili su ajatolaha Hamneija da intervenira.
Ostavka je odbijena, general Sulejmani se “ispričao”, a Bashar Al-Assad je pozvao Zarifa u Damask. Incident je zatvoren, ali nije molo ni biti drugačije, i to iz važnog razloga.
Iranska pobjeda
Ovo ćemo objasniti citirajući Davida Gardnera, koji je za 40. godišnjicu Islamske revolucije o pobjedana Irana za Financial Times napisao poseban članak. Gardner prati povijest duge borbe protiv Teherana, čiji su ekspanzivni snovi nakon pobjede ajatolaha “ostavljeni po strani”.
“Dugi rat pokrenut na poticaj Sjedinjenih Država od strane Iraka protiv Irana ’80-ih, “kako bi se revolucija ugušila u kolijevci”, ne samo da je Teheran preživio, nego ga je doveo do točke da pokuša razviti nuklearnu bombu i uspostavi isturene linije obrane u susjednim zemljama”. Izraelska invazija na Libanon 1982. je dozvolila Teheranu da stvori Hezbollah, “predvodnika” iranskih interesa u Levantu. Američka intervencija u Iraku 2003. godine je srušila Saddama, ali je i uništila “anti-iranski bedem”. Dok se Bagdad gušio u kaosu, stvorena je šiitska vladavinu u zemlji koja je stoljećima bila arapsko srce”, piše David Gardner.
“Tada je pokrenut sirijski rat, podugovor Amerikanaca sa sunitskim zemljama, što je Iranu omogućilo da se proširi na Siriju i uzme pohvale za pobjedu nad “Islamskom državom”. Na kraju dolazi Trump s planom za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba, odnosno sporazumom između sunitskih zemalja i Tel Aviva koji bi bio nametnut Palestincima, koji je na kraju Iran pretvorio u jedinog zaštitnika prava Palestinaca”, nastavlja Gardner, opisujući dugu povijest kardinalnih pogreški Washingtona i njegovih saveznika koji su jednu zemlju za drugom gurali u savez s Iranom.
Dakle, unatoč “međunarodnoj opsadi”, Iran se uspio oduprijeti svim svojim neprijateljima i gotovo je dovršio “šiitsku osovinu” od Teherana do Mediterana, čime je promijenio lice Bliskog istoka u svoju korist.
Dva lica jednog Irana
Ovaj rezultat je posljedica grešaka iranskih protivnika, što je Teheranu omogućilo da pokrene nezaustavljivi marš prema regionalnoj hegemoniji, iako svako širenje perzijske zemlje povijesno budi nepovjerenje kod arapskih susjeda.
Sada, nastavlja Gardner, Trump i njegovi ekstremistički pomagači jačaju anti-iransku retoriku, što se vidjelo na nedavnom summitu u Varšavi, koji je podsjetio na “ratno vijeće koje je prethodilo avanturi 2003. u Iraku”.
No s obzirom na prošlost, Gardner ne vjeruje da će “veća ratobornost” prema Teheranu dati opipljive rezultate.
Naprotiv, radikalne akcije, uključujući i Boltonove snove o “promjeni režima u Teheranu”, imaju dobre izglede za stvaranje efekta bumeranga.
“Umjesto toga, jedini način da se smanji iranski utjecaj je pregovarati s Vladimirom Putinom, nakon ruske intervencije u Siriji najvažnijim pregovaračem na Bliskom istoku, ali i činiti ustupke Teheranu”, nastavlja Gardner.
Rečeno je da Iran mora izabrati lice koje će pokazati svijetu”, zaključuje Gardner. Ili će to biti čvrsti general Sulejmani ili za dijalog spreman Zarif.
Međutim, za iranske vlasti je ovo lažna dihotomija i nikada kao u Trumpovoj eri Teheran nije bolje pokazao oba svoja lica. Drugim riječima, želi pokazati da imaju snage za borbu protiv svojih neprijatelja, ali da je otvoren i za pregovore.
Opširnije: Assad iznenada službeno posjetio Teheran – Ministar Zarif dao ostavku
Pročitao sam da je general Sulejmani odmah nazvao Zarifa, nakon čega su radili telefoni i pozvan je u Damask i sve se smirilo u dva tri sata.
Nermin N. , imaš izvrsne i nepristrane analize, osim imena, mogao bi se potpisati i prezimenom, bilo bi lijepo za čitatelje
Americki orao ima maslinovu grancicu sa 13 maslinki u jednoj kandzi a u drugoj kandzi ima 13 strela.
Svaki mirovni sporazum i dogovor izmedju strana koje imaju zategnute odnose je potpisan zbog toga sto je postojala ravnoteza snaga, to je jedini put ka miru i stabilnosti.
Dok Amerikanci igraju poker, neki drugi preferiraju šah…. Pogotovo su u njemu dobri Perzijci….
očito je ostavka bila predstava za javnost. odmah ju je odbio Rovhani, a Zarif je nastavio s poslom kao da ničeg nije bilo.
Ovaj posjet Al-Assad-a je puno toga pokazao i dokazao. Najbitnije je dokazao riječi kćerke Akbar Hashemi Rafsanjani: NIJEDAN MONARHISTA NIJE POSTAO REVOLUCIONAR, ALI SU ZATO SKORO SVI REVOLUCIONARI POSTALI MONARHISTI!
takozvani “tvrdolinijaši” su stvarni borci za iransku suverenost. Takozani umjereni, koji su za “dijalog” sa Zapadom su naivci, a među njima naravno ima i brojnih agenata ciohazarske duboke države, Sorosa, NED-a, USAID-a i ostalog zločinačkog šljama. I u Iranu među stanovništvom ima određeni postotak, onih teških kretena, onih koji su za “liberalizam i “demokraciju”, onih koji se pale na sve zapadno. Takvi kreteni su u svakoj državi, korisni idioti za gospodare kaosa i režisere “obojenih revolucija” iz ciohazarske duboke države. Obojica najpoznatiojih američkih kritičara globalizacije i SAD-a, Paul Craig Roberts i F. William Engdahl, kritizirali su sporazum koji je Iran, prije 3 godine bio napravio sa Obaminom vladom. Oni kažu, da taj sporazum dugoročno šteti Iranu, a koristi Zapadu, odnosno gospodarima kaosa. Zato je Trumpova agresivna politika prema Iranu (po nalogu njegovog hazarskog zeta i hazarske desnice), zapravo nehotice dobra za Iran. Jer, tako slabe one “liberalne” i “prozapadne snage”… Čitaj više »