Jedan šeret iz mog susjedstva se pohvalio tetki kako je kupio jednu čudnu spravu: „Ista ti, moraš to doći i vidjeti!“ Tetka se pitala šta li to može toliko sličiti njoj i pohitala je kako bi što prije otkrila tajnu.
Kad je došla kod sestrića i pitala ga gdje mu je ta čudna sprava. On je rekao da je tu na zidu, i pokazao joj u pravcu ogledala. Tetka se začudila: „To ti je ta sprava?! Pa po čemu je ona slična meni?“ „Ne slična, nego ista! Zaviri u nju pa ćeš vidjeti!“, pobjednički joj je odgovorio sestrić.
Ogledalo je stvarno čudna sprava. I ne razmišljamo toliko o njemu, ne čini nam se posebno važnim, ali da nema te naprave, život bi nam bio mnogo kompliciraniji nego što nam se možda čini dok bolje ne razmislimo. Teško bi bilo zamisliti dan u kom svako od nas ne zaviri u ogledalo, i to ne jednom. Obrijati se bez ogledala ne bi bio lak zadatak, a to moramo činiti svakog dana. Počešljati se, mnogo je zgodnije dok se vidimo u ogledalu. A tek našminkati se! Ako hoćemo zaviriti sebi u usta, vidjeti svoja leđa, ne ide bez ogledala. I zubarima bi bez njihovog ogledalca bilo mnogo teže obavljati njihov posao.
Ali nije nam ogledalo važno samo da vidimo sebe, nego i druge ljude, objekte i predjele. Da nemamo retrovizor u autu, to bi bila prava muka za vozače. Ne bi mogli vidjeti ništa iza sebi pa bi morali imati suvozača koji bi im pomagao gledati unazad, ili bi se morali stalno osvrtati. Podmornice bez periskopa bi bile mnogo manje efikasne u svojim poslovima. Pa svi uređaji koji koriste udubljena ili ispupčena ogledala. Pa ogledala na nepreglednim križanjima puteva…
Sjećam se jednog kockara kog sam kao dijete gledao dok se karta u novac. Stariji rođak mi je došapnuo kako trebam gledati i učiti zbog čega se ne trebam kockati, jer „tamo su sami prevaranti“. Ovaj kockar, koji inače nije bio pušač, obavezno bi prije početka kartanja pripalio cigaretu sjajnim, srebrnastim upaljačem, a nakon toga upaljač odlagao na kutiju cigareta ispred sebe. Kada bi dijelio karte, odraz karti je vidio na upaljaču koji mu je služio kao ogledalo. Tako je vidio sve karte koje je protivnik imao i redovno ga pobjeđivao.
Ogledalo je ušlo i u govor kao sredstvo pomoću koga se može bolje nešto ilustrirati. Kaže se da se neko ne smije pogledati u ogledalo jer se plaši šta će tamo vidjeti. Ili se kaže da je ponašanje naše djece ogledalo našeg odgoja. Postoje i bajke o čarobnim ogledalima koja su pokazivala uljepšanu sliku. Danas imamo foto-šop pa nam takva ogledala nisu ni potrebna. Kaže se i da su sva umjetnička djela najbolje ogledalo njihovih autora.
Ako je sve već tako to s ogledalima, ne čini li nam se da bismo se trebali češće ogledati? Ne samo da vidimo frizuru ili bore, nego i da zavirimo malo dublje, ispod šminke i bora? Da upoznamo bolje sebe, kako bismo bolje razumjeli druge?
Ufff, dobro je…
Naime procitavsi naslov i vidjevsi fotografiju plavuse s rogom na glavi, pomislio sam da je rjec o nekoj drugoj cudnoj spravi!
Ogledalo je optička sprava. Koliko god savršeno bilo, glatko i ravno da ne iskrivljuje odraz, ipak nikad neće vjerno prikazati stvari. Tako npr. lijeva strana tijela postaje desna i obrnuto. Ono što vidimo je samo virtualna slika, iluzija. Slično je i sa ljudima: Naš mozak, koliko god bio savršen, nikad nam neće “prikazati” pravu sliku stvari. U većoj ili manjoj mjeri naša spoznaja je uvijek iluzija. Mnogi od nas više vole vidjeti iluziju koju smo stvorili na temelju svoje sklonost ili nesklonosti prema nečemu, nego realnu sliku stvari … jer je tako lakše.
Oh, kad se pogledamo u ogledalo – stvarno vidiš da si s druge strane ti. Kosa počešljana kako treba, razdjeljak je tamo gdje treba biti i to je to. To sam ja. Znam svoju sliku i znam kako me drugi ljudi vide. Sam se ne vidim, osim u ogledalu.Sve je u redu sa slikom do trenutka u kojem ne ugledamo odraz nekog drugog u ogledalu. Na slici u ogledalu razdjeljak je na krivoj strani, mladež isto, nos ide u suprotnu stranu, sve je naopako. Znaš da se drugi vide krivo. Ono što je u stvarnosti lijevo, na ogledalu je desno, i obrnuto. Onda tako mora biti i sa mnom? Uf! Kako onda stvarno izgledam? Trebao bih imati sposobnost preokretanja strana, odmah kao kompjuter prebaciti ovo klempavo lijevo uho na desnu stranu, gdje se stvarno i nalazi. Naravno, ono što slijedi je ‘dubokoumni’ zaključak – mi sami se nikad ne vidimo… Čitaj više »
E, šjor Ivo, u našim godinama osim ogledala vrlo važna sprava su i naočale, bez kojih teško da ćeš vidjeti one pliće bore ili koju zaostalu dlačicu nakon brijanja. Kad se pogledam u ogledalo bez naočala sasvim sam OK, ali kad stavim oćale …eh .ebiga…
No da se ne moraš gledati svaki dan u ogledalo, savjetujem ti da pustiš bradu a onda kosu i bradu jednom mjesečno ošišaš na 6 mm i nemaš nikakve brige.