Ironija sudbine – Macronovi batinaši su doslovno shvatili nacističko ime stranke LFEM

U subotu su iz Francuske, iako uglavnom cenzurirani od glavnih europskih medija, svijet obišli prizori Čina XXI prosvjeda Žutih prsluka, koji su se održali nakon upozorenja vlade da će primijeniti sve dozvoljene oblike sile za suzbijanje okupljanja i nasilja.

Macronova država je odobrila nasilje protiv nenaoružanih i mirnih prosvjednika, ali je novost da se više ne pravi razlika između malobrojnih skupina, ubačenih ili ne kako bi delegitimirali prosvjede, već su se snage sigurnosti i specijalne postrojbe okomile na sve, primjenjujući sva sredstva represije, uključujući sakaćenje, zasljepljivanje, policijsku brutalnost, onemogućavanje pružanja prve pomoći, gušenje suzavcem i mučenja u policijskim postajama, što su osudile francuske samoorganizirane skupine liječnika i medicinskih sestara koji pomažu ranjenima i organizacije za ljudska prava.

Prosvjednici su masovno premlaćivani, a puške LBD 40 sa gumenim mecima  zbog koji ljudi ostaju invalidi ili im ostaju ožiljci za cijeli život su korištene kao nikada prije.

Suočen s kritikama zbog premlaćivanja prosvjednika u Besançonu, ministar unutarnjih poslova Castaner je rekao kako su to stvari koje su se “mogle dogoditi” kao odgovor na nasilje, dok zapovjednik žandarmerije iznosi drugačiju viziju.

Zapovjednik mobilnih jedinica Nacionalne žandarmerije, Michael Di Meo, priznao je u emisiji koju je 7. travnja emitirao kanal BFMTV da su prosvjednici mogli biti žrtve nasilja samo zato što nose žute prsluke.

“Kad ih vidim, moram ići u smjeru prosvjednika. Da, postoji policijsko nasilje”, rekao je Michael Di Meo.

“Ismijavajte ih i onda im polomite vilice”, rekao bi svojim ljudima tijekom suzbijanja prosvjeda.

Ranije ovog mjeseca, ministar Christophe Castaner, koji je uvijek odbijao osuditi slučajeve nasilja od strane policije, govorio je o prizorima od 30. ožujka u Besanconu, pokazujući čovjeka sa žutim prslukom koji je prebijen bez razloga. Unatoč rječitim snimkama, ministar unutarnjih poslova je potvrdio da tamo vidi nešto što se “moglo dogoditi”.

Još od prosinca policija ima ovlasti da koristi vatreno oružje, ako primijete da su im životi u opasnosti, što se vidjelo u neredima u Parizu.

Međutim, tema nasilja, koje eskalira u Francuskoj je ovdje sporedna. Naime, zanimljivo je da Emmanuel Macron čini sve kako bi “zaštitio demokraciju i slobode u zemlji”, dok je, ironijom sudbine ili zbog neznanja, nastavio praksu Vichyevih batinaša, francuskih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata.

Naime, kada je Marine Le Pen promijenila ime stranke u “Rassemblement National”, ili Nacionalno okupljanje, što je novo ime za bivši Nacionalni front, mediji su je optužili da je to ime kolaboracionističke stranke koju je osnovao Marcel Déat tijekom Drugog svjetskog rata.

Međutim, malo tko je ukazao na činjenicu da je Macronov pokret, kasnije vladajuća stranka, La République en Marche, zapravo propagandni slogan vladavine Vichya i nacističkih kolaboracionista, što je nekako prošlo ispod radara, sve dok nedavne uredbe o sigurnosti Francuze nisu podsjetile na ponašanje snaga sigurnosti Vichyeve Francuske.

Emmanuel Macron je bez ikakve osude medija za ime stranke uzeo Vichyev slogan “Francuska u maršu”, a neprestano optužuje francusku desnicu da koketira s nacifašizmom.

Naime, između 1940. i 1942. se dvaput mjesečno emitirao dokumentarni časopis La France en Marche. Ideja časopisa došla je od Glavnog tajništva za informacije, koje je bilo zaduženo za promicanje Nacionalne revolucije koja je promovirala “rad, obitelj i domovinu”, što je zagovarao maršal Pétain.

France en Marche se emitirao u 62 dijela. U studenom 1942. je 49 od tih 62 dokumentarca zabranila njemačka komanda, koja je željela širiti vlastitu propagandu.

Sada se praksi Vichyeve Francuske dosljedno vratio novi vladar života i smrti francuskih građana, europski vizionar i nepopustljivi borac za demokraciju Emmanuel Macron.

Suvišno je objavljivati fotografije s oporbenih okupljanja u Venezueli ili drugim zemljama u svijetu, jer nijedna vlada po razini mržnje i nasilja protiv nenaoružanih prosvjednika nije nadmašila Francusku.