“Balkansko proljeće” – Što ujedinjuje proteste u Albaniji, Srbiji i Crnoj Gori

U posljednjih nekoliko mjeseci izvješća o tekućim protestima opozicije u glavnim gradovima Albanije, Srbije i Crne Gore ne silaze s naslovnica balkanskih novinskih agencija. Podsjetimo da je u Banja Luci završilo takvo okupljanje i otac pokojnog Davida Dragičevića je odbio daljnju pomoć opozicije i otišao u Austriju, gdje će, navodno, zatražiti azil.

Zastupnici oporbenih stranaka ne sudjeluju na sastancima parlamenata, čak i vraćaju svoje mandate, izlaze na ulice i pozivaju svoje pristaše na aktivne proteste.

Glavni slogani su ostavka vlade i predsjednika, prestanak pritiska na opoziciju i neovisnost medija i istrage o kriminalnim vezama vlasti s podzemljem. Svi ovi, iznenađujuće slični u svojim zahtjevima i načinu izražavanja, antivladini osjećaji se primjećuju u zemljama koje su prilično različite po političkim i ekonomskim orijentacijama, ali nesvjesno bude želju da se između njih povuče paralela, piše Jacob Smirnov, istraživač Odsjeka za suvremenu povijest Srednje i Jugoistočne Europe Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti.

Srbija

Jedan od prvih prosvjednih skupova je počeo u Srbiji. Razlog je bio napad krajem studenog 2018. godine na Borka Stefanovića koji se dogodio u Kruševcu, vođu oporbene Srpske ljevice. Napadači su uhićeni, ali je opozicija odmah odgovornost za incident prebacila na predsjednika zemlje Aleksandra Vučića, čije je djelovanje, prema Draganu Đilasu, lideru opozicijskog bloka Saveza za Srbiju, izazvalo napad.

Već 8. prosinca su predstavnici oporbenih stranaka, lijevih i desnih, na skupu protiv “političkog nasilja” najavili početak niza antivladinih skupova, pod sloganom “1 od 5 miliona”, a krajnji cilj im je ostavka vlade i predsjednika. Od tada su prosvjedi održani u većini glavnih gradova u Srbiji, dok se u samom Beogradu okupljanja održavaju gotovo svakog vikenda.

Opoziciju su javno podržali široki slojevi studenata i profesora Sveučilišta u Beogradu, kao i niz poznatih umjetnika.

Prvobitno nejasni i samoj opoziciji su ostali specifični zahtjevi upućeni vladi. Prosvjednici su držali transparente pune optužbi protiv Vučića i članova vlade, zvali su ih lopovima, tražilo se da im se sudi i optuženi su za pritisak na takozvane “disidente”.

VIDEO: upad u zgradu Radio Televizije Srbije 16.03.2019.

S vremenom su njihovi zahtjevi  postali specifičniji. Opozicija je zahtijevala objektivnije izvještavanje o skupovima na središnjem televizijskom kanalu u zemlji, Radio-televiziji Srbije (RTS), da se da veći prostor u javnom servisu predstavnicima opozicije, da se provedu istrage o zločinima protiv novinara iz opozicijskih medija i prestanak čvrste državne kontrole nad izbornim komisijama i medijima tijekom izbora. Vučić je sa svoje strane kazao kako su prosvjedi koje organizira oporba po svojoj naravi ucjena i govorio je o mogućnosti održavanja prijevremenih izbora.

Međutim, tri mjeseca od početka prosvjeda je postalo očito da, okupivši tako različite mase i stranke pod svojim okriljem, opozicija nije bila u mogućnosti iznijeti određeni politički program na čijoj bi se platformi mogao graditi dijalog s vlastima.

U potrazi za novim polugama pritiska na vlasti opozicija je počela poduzimati radikalnije korake. Tako su u veljači poslanici iz bloka Saveza za Srbiju priopćili kako će prestati sudjelovati na sastancima republičkih i općinskih skupština, optužujući Srpsku naprednu stranku na čelu s Vučićem za brojna kršenja i pritiske na opozicijske zastupnike u parlamentu.

Sukob je kulminirao nemirima 17. ožujka, kada su prosvjednici na čelu s vođom radikalne desničarske stranke Dveri, koju Vučić opisuje kao fašističku, Boškom Obradovićem, provalili u središnji ured RTS-a, zaustavili emitiranje na nekoliko sati i sutra okružili predsjedničku palaču u kojoj je održavana konferencija za novinare predsjednika Vučića. Masu je potiskivala policija, koja je uhitila oko 10 ljudi koji su sudjelovali u nasilnom upadu u RTS, među kojima je jedna osoba bila s motornom pilom. Taj je čin podijelio heterogenu masu prosvjednika, od kojih mnogi ne odobravaju Obradovićeve metode političke borbe. Međutim, sami prosvjedi nisu završili i vidjet ćemo koliko će trajati i kakav ishod će polučiti.

Crna Gora

Situacija je u mnogo čemu slična u Crnoj Gori, čiji je predsjednik, Milo Đukanović, na čelu zemlje već skoro 30 godina. Razlog protesta, koji je započeo početkom veljače, bio je video snimak objavljen u siječnju 2019. Godine na kojem bivši pristaša Đukanovića, oligarh i predsjednik upravnog odbora Atlas grupe Duško Knežević, predaje omotnicu s iznosom koji se procjenjuje na 100 000 dolara predstavniku Đukanovićeve Demokratske stranke socijalista Crne Gore.

Knežević je otkrio da već 25 godina neformalno podržava Đukanovića i njegovu stranku. Ta “tajna” je prema brojnim promatračima bila “javna tajna”. Ipak, opozicijske stranke nisu propustile iskoristiti situaciju da pozovu svoje pristaše da izađu na ulice crnogorskih gradova, posebno u Podgorici. I slogani i taktika prosvjednika jako su podsjećali na okupljanja susjednoj Srbiji.

Podsjetimo da skupovi u Crnoj Gori nisu spontani fenomen. Opozicija je još 2015. godine organizirala nekoliko prosvjednih akcija, nakon neuspjeha njenih pokušaja da parlament usvoji amandmane na izbornu reformu. Potom, već nakon parlamentarnih izbora 2016. godine, brojne opozicijske stranke koje su sudjelovale aktualnim prosvjedima, napustile su parlament u znak protesta zbog prijevare. Zapravo, crnogorsko društvo je u krizi već četiri godine.

VIDEO: Duško Knežević u emisiji “Upitnik: Duško Knežević – čovek sa crvene poternice Interpola”

Značajno je da, kao i u slučaju Srbije, okupljanja i stavove opozicije podržavaju studenti i sveučilišno osoblje, novinari i javne ličnosti. Kao i u Srbiji, prosvjedi su ujedinili različite društvene pokrete i stranke pod jednim sloganom, ali ni crnogorski nije iznio nikakav poseban program.

Među glavnim zahtjevima prosvjednika je slobodan pristup opoziciji središnjim televizijskim kanalima, objektivnije izvještavanje o događajima u zemlji, pošteni izbori, te ostavka predsjednika i brojnih visokih dužnosnika zbog njihove povezanosti s organiziranim kriminalom i korupcijom.

Albanija

Slični zahtjevi čuju se i na ulicama glavnog grada Albanije, Tirane. Masovni prosvjedi planirani u siječnju protiv sadašnjeg premijera Edija Rame i njegove stranke počeli su se održavati u Tirani gotovo svakog vikenda od 15. veljače.

Ovdje je razlog za početak okupljanja bio poziv lidera opozicijske Demokratske stranke desnog centra Lulzima Bashe. Prema analitičarima Balkan Insighta, to se pravdan željom Bashe da konsolidira svoje pristaše prije predstojećih lokalnih izbora 30. lipnja.

Unatoč određenim sličnostima i motivima skupova u tijek u u Beogradu i Podgorici, prosvjedi u Tirani se razlikuju od srpskih i crnogorskih po agresivnijoj i beskompromisnijoj taktici.

U Albaniji su prosvjednici stalno uključeni u sukobe s policijom, pokušavajući se probiti do ključnih vladinih agencija. S druge strane, opozicijski zastupnici Demokratske stranke i Socijalističkog integracijskog pokreta vratili su svoje zastupničke mandate. Ovu odluku su obrazložili činjenicom da ne žele sudjelovati u radu “okupiranog mafijaškog parlamenta”, navodeći detalje o bliskim odnosima Rame i nekih dužnosnika iz njegove stranke s kriminalnim bandama, što su otkrila nedavna novinarska istraživanja.

Ali općenito, zahtjevi prosvjednika u Tirani su slični sloganima s ulica Podgorice i Beograda. I oni zahtijevaju ostavku vlade, te održavanje prijevremenih izbora. Istodobno, kao i u Srbiji, dio opozicije je naglasio kako neće sudjelovati na izborima prema postojećem izbornom sustavu.

VIDEO: nasilni protesti u Albaniji

Međunarodni aspekt balkanskih prosvjeda

Sjedinjene Države i Europska unija djelovali su ujedinjeno, primjenjujući različiti pristup svakom od prosvjeda u glavnim gradovima. Očito je ključni čimbenik u tom smisli bio je članstvo ili ne neke zemlje u Sjevernoatlantskom savezu, kao i želja svih triju spomenutih balkanskih zemalja da se pridruže Europskoj uniji.

Ključnu pozornost Sjedinjenih Država i EU dobila je Albanija. Predstavnici američke uprave, a nakon njih i brojna europska veleposlanstva osudili su nerede na ulicama Tirane, pozivajući “da se ne potkopavaju demokratski temelji zemlje”. Istodobno, Washington, u čijoj se sferi utjecaja Albanija tradicionalno nalazi i je jedna od prvih balkanskih zemalja koje su se pridružile NATO paktu, pokušao se distancirati od posljednjih događaja u ovoj zemlji.

Međutim, EU se aktivno uključila u rješavanje političke krize, šaljući izaslanstvo Europskog parlamenta na pregovore s opozicijom i vladom. Predstavnici Europske unije pozvali su prosvjednike da se vrate u parlament i uspostave dijalog s vlastima. Takav interes Europe za trenutnu situaciju u zemlji može se, između ostalog, objasniti službenim početkom pregovora Tirane i Bruxellesa o pristupanju Albanije EU koji su zakazani za lipanj ove godine. Vodstvo Europske unije više puta je izjavilo “kako očekuje da zemlja poduzme konkretne korake u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala”.

Ipak, u bliskoj budućnosti, Europa, a čini se i Sjedinjene Države, ne planiraju odustati od podrške Ediju Rami, na kojeg su se nekada oslanjali kao na “političara koji konsolidira albansko društvo”.

Nakon protesta u Crnoj Gori je uslijedila prilično dvosmislena reakcija. Sjedinjene Države, očito držeći se načela “nepogrešivosti” svojih NATO saveznika, kao što je slučaj s Albanijom, nisu odgovorile na masovne proteste protiv Đukanovića u Podgorici, niti je američka ambasada u Podgorici i njeni dužnosnici davali ikakve izjave o tom pitanju.

Europa je izgradila složeniji stav. Bruxelles je u više navrata pozvao Podgoricu na “agresivniju borbu protiv korupcije na najvišoj državnoj razini”, ističući kako je to “ključni uvjet za ulazak zemlje u Europsku uniju”. S druge strane, europsko izdanje Balkan Insighta, koje slijedi smjernice vanjske politike Bruxellesa, otvoreno je napisalo da, budući da predstavlja “politički teret” za svoju stranku i gubi podršku na Zapadu, Đukanović riskira da ubrzo okonča svoju dugogodišnju karijeru.

Očito je da Europska unija signalizira Đukanoviću da treba pokazati “političku fleksibilnost”, koja bi se uskoro mogla pretvoriti u niz glasnih antikorupcijskih istraga i suđenja u Crnoj Gori, osmišljenih da uvjere europske političare u nepogrešivost sadašnjeg predsjednika.

Neobično, ali reakcija Europske unije i Sjedinjenih Država na prosvjede protiv Vučića u Beogradu zapravo nije uslijedila.

Zapadni tisak je također bio neočekivano suzdržan u svojim procjenama, primjećujući samo da su sadašnji prosvjedi najveći u zemlji od rušenja Slobodana Miloševića 2001. godine.

Takav se stav može objasniti činjenicom da je Vučić ključan za razgovore koje sponzoriraju EU i SAD o podjeli Kosova i eventualnom djelomičnom priznanju Srbije neovisnosti južne pokrajine i što se Vučić među zapadnom elitom općenito uspio predstaviti kao prilično suzdržan političar koji neće odgovarati istim mjerom na akcije Prištine. Suzdržavajući se od oštrih izjava, Aleksandar Vučić zapravo slijedi preporuke Bruxellesa i zbog toga za njim zaostaju i lijeve i desne vođe beogradskih prosvjeda, od kojih su mnogi prilično skeptični oko ideje podijele zemlje i uloge Zapada kao stabilnog i pouzdanog partnera.

Zapravo je jedina javna reakcija EU na događaje u Beogradu bila izjava glasnogovornice za vanjsku politiku Europske komisije Maje Kocijančič, koja je pozvala je zastupnike opozicijskih stranaka Srbije, kao i Crne Gore i Albanije, da se ponovno priključe parlamentarnim sjednicama, vraćajući političke rasprave u pravno područje.

Unatoč generalno suzdržanom položaju zapadnih zemalja, sadašnja situacija se na lokalnoj razini osjeća vrlo akutno.

Brojni autoritativni psiholozi iz srpske znanstvene zajednice koji su se pridružili prosvjedima govore o “atmosferi apatije i beznađa” koja je posljednjih godina zavladala u srbijanskom društvu.

Oni vide razlog za prosvjede u neispunjenim obećanjima predsjednika zemlje, koja još uvijek ima relativno visoku stopu nezaposlenosti a mnogi mladi ljudi, ne videći izglede za uspješno zapošljavanje, emigriraju. Slična mišljenja prevladavaju u Crnoj Gori i Albaniji.

Sve tri zemlje posljednjih godina praktično nisu postigle nikakve značajne rezultate u okviru svog kursa prema europskim integracijama, kako neprestano tvrde europski stručnjaci.

Ali čak ni izostanak određenog političkog programa ne sprečava sve veću popularnost prosvjeda. Očito je da umor lokalne javnosti od obećanja o poboljšanju socijalne i ekonomske situacije stanovništva u posljednjih 20 do 25 godina na kraju daje ovakav učinak. To također objašnjava i gubitak kredibiliteta republičkih i općinskih skupština u očima lokalnog stanovništva, što je opoziciju izvuklo s područja pravne političke debate na ulicu.

Pokazat će se hoće li takav trend uzrokovati “vjetar promjena” i označiti početak velikih reformi ili će se stagnacija nastaviti, što znači sve više političke nestabilnosti, koja će posljedično dovesti na jednoj strani do sve više emigracije, a na drugoj do radikalizacije društava, tvrdi Jacob Smirnov s Ruske akademije znanosti, uz opasku da bi to možda mogao biti ključni cilj pravih stratega aktualnih prosvjeda, osim ako želimo vjerovati u njihovu “spontanost”.

Eurasia Expert