Jedan moj prijatelj mi skoro pri svakom susretu ispriča neki zanimljiv događaj, anegdotu o našim poznanicima, doživljaj, vic…
Prije nekoliko dana smo se sreli i on mi je ispričao jednu anegdotu o svojim roditeljima, a ja ću to ovdje zapisati i podijeliti sa svojim čitateljima.
Otac mog prijatelja, Đuro, često je navečer odlazio kod svog prijatelja Pere. Bili su prijatelji od djetinjstva, a i rođaci su, sličnih razmišljanja, tako da su uvijek imali tema za razgovor i razloga da se vide. Ali jednog dana neki šeret Đurinoj ženi Kati ubaci bubu u uho: „Šta, zar ti stvarno misliš da on tako često ide kod Pere da pričaju o koje-čemu?! Ama, kakav Pero, ide on zbog one udovice Mare Lukine čija je kuća u blizini!“
Kata više nije imala mira. Nije se mogla smiriti dok nije odlučila sama se uvjeriti kuda se to njen muž skita. Čim je Đuro navečer otišao kod Pere, Kata se kriomice uputila za njim. Vidjela je da je on zaista ušao u Perinu kuću, ali htjela je biti sigurna i vidjeti hoće li se odatle uputiti ka kući udovice Mare. Perina kuća je bila malo uvučena u sokak, stotinjak metara, a sokak je izlazio na glavni put preko kanala u kom je bila cijev većeg profila koja se kod nas zove rora. Kata se uvukla u tu roru i u zasjedi čekala muža kako bi vidjela hoće li po povratku od Pere navratiti kod Mare preko puta.
Čekala je i dočekala. Nakon sat-dva Đuro je krenuo kući, a njegov prijatelj Pero je izašao da ga isprati do glavnog puta. Razgovarali su, a onda su taman iznad rore u kojoj se sklupčala Kata stali i mokreći još razgovarali: „Ma, mogao si još malo ostati da se napričamo do mile volje. Znaš da nam nikada nije dovoljno vremena za priču“, govorio je Pero. „Znam, i meni je uvijek lijepo kad se sastanemo, ali stvarno moram kući. Moja Kata, moja čuvarkuća, je sama s djecom. Uvijek je tako samu ostavim, a ona to nije zaslužila, jer ona mi ne drži tri ćoška kuće, nego sve četiri. Pravo da ti kažem, ne znam šta bih da mi nije nje. To je žena nad ženama!“, pravdao se Đuro zbog ranijeg odlaska. „Dobro, ti znaš svoje, ako je tako idi i neka ti je sretno!“, bio je pun razumijevanja prijatelj Pero.
Đuro je otišao kući, a ubrzo za njim iz rore se, malo poprskana mokraćom, izvukla i Kata pa prečicama preko njiva potrčala kući kako bi stigla prije muža i legla, pretvarajući se da spava kad je on došao. Ujutro je s olakšanjem pričala sinu šta se prethodne noći dogodilo, a na kraju je odlučno zaključila: „Neka priča ko šta hoće, ja sam se na najbolji način uvjerila da je moj muž prav, na svom mjestu. Nikada više neću nasjesti na glupe laži zavidnih ljudi!“
Nakon nekog vremena, moj prijatelj je pitao oca zna li on da je bio pod istragom, a otac se nasmijao i ispričao mu ovo: „Ha, ha, kako ne bih znao! Evo kako je to bilo. Izlazimo Pero i ja iz njegove kuće, on me uvijek isprati do glavnog puta, kad vidim našeg kera Šargu kako stoji ispred rore i maše repom. A ti znaš da se on ne odvaja od Kate – kud god ona krene, i on je uz nju. Odmah mi je bilo jasno da je ona tu i došapnuo sam samo Peri da pazi, tu je Kata. Ostalo znaš i sam.“
Eto, i u ovoj priči pas se pokazao kao veliki čovjekov prijatelj. Đuri je baš mnogo pomogao. Ili je, ipak, veći prijatelj ženama pa je pomogao više Kati?
Ma sve istine imaju dva kraja.Komentar moje Kate je da je ipak Đuro dobro prošao ,Kata isto zadovoljna ali ipak ostala sumnjati.
Što sam ja sve vidio da ljudi rade sa psima to je strašno. Susjed za kojeg svi susjedi kažu da ne bi mrava zgazio svezao je svog psa za drvo, ponekada ga odvede u podrum pa ga tamo mlati da s ne čuje kako se pas dere. Onda dugo vremena nije imao psa, pa su mu uvalili psa kada je netko od susjeda dobio štence. Susjed se pravio da mu je drago da je dobio psa. Neki drugi susjedi psa koriste kao sredstvo osvete, dovedu psa ispred nečijeg ulaza u dvorište pa tamo pas izvrši nuždu. Tako rade do trenutak dok ih ne uhvate, reakcije ljudi na izmet su različite. Neki zovu policiju, neki se svađaju neki ostavljaju kolčiće sa iglama psima. Ja osobno nema psa niti sam ih ikada želio imao sam kokoši. Koke su malo drukčije od pasa ali kada se malo pripitome slične su psima. Znale su… Čitaj više »
Kažu, da Ana Brnabić jako voli kerove!!
Eto ima valjda ovdije i neki Slavonski baja neka isprica kako slavonci tijeruju kera. (nije rijec o psu) Ali u gradu je lijepo imati psa, prvo u stanu od 40 m2 na 5 ili 15 katu potuno prirodno okruzenja za psa, a i taj pas se prilagodi i nece da spava na tvrdom podu nego se zavuce pod pokrivac svome gazdi i gazdarici, osim toga u stanu se uvijek osijeti onaj fini miris pasa pa tudje macke nece ni blizu, bijeze i od ulaznih vrata. Osim toga tu je ona lijepa osobina pasa da svoje vlasnike svaki dan izvode u setnju neki pso to rade i dva tri puta dnevno, eto a kazu da je setnja najbolja tijelovijezba, dakle ti psi su i treneri svojim vlasnicima. Dobro tu je i jedna nezgodancija sa tih setnji u vecini gardova a i vecina vlasnika to postuje pa pokupi rukom u plasticne vrecice… Čitaj više »
Je ima toga, sijecam se tamo 1970. i neke bio sam u Duisburgu u Njemackoj i tamo je dio programa u jednom od nocnih erotskih barova bio i uzivo odnos zene i njenog kucnog ljubimca najboljeg prijatelja. Kada su mi za to rekli nisam vijerovao ali sam odlucio uvijeriti se i uvijerio se. Ma sam poslije vidio i nekoliko porno filmova zoofilije i sa psima i sa konjima i sa drugim ljubimcima ma svasta nesto ima na tom svijetu izopacenosti.
Psi i macke su humanija i inteligentnija bica od mnogih ljudi, sto ces bolji primjer od dogadjaja koji je neki dan prezentiran javnosti, kada su dva monstruma negdje u slavoniji snimali kako macki odsjecaju glavu sjekirom.
Ne nužno….kao što i od čovjeka možeš napraviti sve to šta si nabrojao ili druga/prijatelja ili svoga krvnika tako i sa ćukom možeš isto napraviti. Jaka ili slaba ličnost čovjeka ili ćuke fingira šta će oni da budu.
Ćuko traži vođu, nije svaki ćuko za svakoga a i od malog pekinezera može ispasti fašista a kamo li od ovčara.
U svakom slučaju…ljudi znaju biti zločinci prema bilo kome, tu si apsolutan.
Zašto mnogi govore ono, pas-mater!!?
Mene zapravo ražalosti kad čujem ovakve priče i uvijek me podsjeti koliki smo debili mi Balkanci, da smo uvijek spremniji povjerovati nekom slučajnom liku koji izmišlja laži, nego svojima najbližima s kojima živimo. Zato nas valjda političarski šljam tako uspješno obmanjuje, a vala bolje ni ne zaslužujemo. Sjećam se tako, dok smo bili djeca, kako je susjeda njegova mater prebila na mrtvo ime samo zato što je neki mu pajdo iz razreda koji mu se nešto zamjerio, nazvao telefonom i slagao kako joj sin puši. Na njegovu nesreću, susjed nije imao psa koji bi mami objasnio da to nije istina.
Pas jedini slijedi onu Isusovu: “Ljubi bližnjega svoga”
Slažem se, pečeno prase je naj bolji prijatelj gladnom čovjeku!!
zanimljivo kako ljudi biraju krvozedne mesozdere za “prijatelje” dok nece pitome biljozdere kao zeca i janje. bit ce da svatko bira prijatelja prema svom karakteru.
onda drzavni simboli – krvolocne pticurine. vojne skupine i oruzja nazivaju po vukovima, tigrovima, pumama, pticama. nitko nece izabrati kravu.
krave i janjce biraju jedino religije a one su na uzmaku.