Die Welt: “Rusija je ponovno supersila i Zapad će je morati slušati, što prije tim bolje”

Rusija je ponovno postala supersila, ogromno euroazijsko carstvo sa širokim spektrom interesa od Sredozemnog mora i Bliskog istoka do Latinske Amerike, piše Die Welt. Kako bi riješio globalne probleme, prije ili kasnije će Zapad morati ići u Kremlj i bolje je to učiniti što je prije moguće, savjetuje autor članka, Michael Stürmer.

Poruka Vladimira Putina je jasna: Rusija je opet Rusija, svjetska sila na dva kontinenta. No, sviđalo se to vama ili ne, kako bismo svladali opasnosti našeg vremena, morat ćemo ići u Moskvu, piše njemački politolog.

“Kada ruski predsjednik Vladimir Putin službeno zakaže prijem dužnosnika u staroj tvrđavi u Kremlju, u tom svečanom trenutku zavlada osjećaj da je vrijeme stalo i da se svečanost odvija prema protokolu carskih vremena. Uniforme blistaju, zlatne epolete sjaje, a kadeti u uniformama, kao da su posuđeni iz kazališta, otvaraju velika dvostruka vrata koja dopiru do stropa”, piše Stürmer na stranicama Die Welta.

Odmjerenim korakom se Car kreće prema kameri. Odabrana publika ga pozdravlja dugotrajnim pljeskom i na trenutak zaboravlja sve nedaće koje su Rusija i Rusi iskusili u posljednjih 100 godina.

Poruka ostatku svijeta je više nego očigledna, navodi autor: “Rusija je ponovno postala Rusija, supersila na dva kontinenta, ogromno euroazijsko carstvo sa širokim spektrom interesa od Sredozemnog mora i Bliskog istoka do Latinske Amerike, uporište pravoslavlja, Treći Rim.”

U isto vrijeme, nakon raspada Sovjetskog Saveza, Zapad je imao priliku izgraditi povjerenje s Rusijom, pridonijeti procesima demokratizacije u zemlji, ali ta je šansa prokockana. NATO se počeo širiti prema istoku. Rusiji je dodijelio mjesto u kutu “nepovjerenja i neizvjesnosti”, objašnjava Stürmer. I na kraju, Kremlj je poručio: “Ili novi poredak ili svijet bez reda”.

Ne može se reći da su Zapad, Sjedinjene Američke Države posebno, pokazali višak empatije za Rusiju od prije tri desetljeća. No, za razliku od Hladnog rata, to sada nije akademsko doktorsko pitanje, već pitanje opstanka tehnoloških i industrijskih oblika života na Istoku i Zapadu.

Dugo vremena svijet više nije bio opasan kao u ovim mjesecima. Da bi se izoštrili komparativni standardi, treba se vratiti na dvostruku krizu oko Berlina 1958. i Kube 1962. godine, kada se otvorio ponor i supersile su se prestrašile užasa vlastitog kraja.

Ali upravo zato što je situacija tada bila beskrajno opasna, stvoren je paradoks zastrašivanja. Strah je naglašavalo da će sile, koliko god strateški i ideološki bile razdvojene, mogu preživjeti samo zajedno, ili ih uopće neće biti.

Međutim, povratak na početak nije ni poželjan ni moguć, ali krizna iskustva iz šezdesetih i sedamdesetih godina ne moraju zauvijek biti izgubljena, kao kada je nakon ozbiljne krize došlo do upravljanja sukobima i širokog spektra kontrole naoružanja tijekom ’80-ih. Ako se ništa ne dogodi, sve se može dogoditi.

“Europa, naša zajednička kuća”, rekao je  Mihail Gorbačov prije samo četrdeset godina, kada je uveo svoj program reforme i obnove, dok je vodio kampanju za Zapad i poticao Rusiju na revoluciju odozgo.

Tada su na Zapadu prevladavale sumnje, ali je Rusija, na opću nevjericu svih, napravila najavljeni zaokret prema Zapadu, otvorila arhive, rehabilitirala zarobljenika, provela pokušaje demokratizacije, povukla se iz južne Afrike, iz središnje Azije i istočnog Mediterana. Ali je tada ruska “petro država” ostala bez financijskog kisika.

Ono što se isprva činilo kao privremeni pad cijena nafte zbog ratova iz ’80-ih na Bliskom istoku, ubrzo se pokazalo kao početak kraja sovjetske vlasti. Možda i kao prilika za demokratsku obnovu Rusije, konstruktivno kroćenje “međusobno osiguranog uništenja” i zajedničko definiranje kontrole velikih ljudskih pitanja.

Ali to se nije dogodilo, ne samo zato što osoblje za planiranje u Washingtonu nije razumjelo što je na kocki, nego i zato što  Europljani nisu dovoljno upozoravali da Rusija nikada nije tako jaka kao što izgleda, ali nije ni tako slaba.

Proširenje NATO pakta je stvorilo priliku za daleko napredniji svjetski poredak, ali je izgubljena Rusija u isto vrijeme kao i stari neprijatelj i novi poluprijatelj stjerana u kut organiziranog nepovjerenja i dvosmislenosti. U jednom trenutku je iz Kremlja stigla objava: “Novi poredak ili svijet bez reda”.

Nekoć je američki državni tajnik George Schulz upozorio Zapad na nemarnost.

“Rusija je poput ranjenog grizlija. Snažna, nepredvidljiva i dugog pamćenja, rekao je. Zar je prije 20 godina to tako teško bilo razumjeti?”, pita se autor.

Bako ka što je Ohrana, svemoćna carska tajna policija, koja je preživjela kolaps carstva i zahvaljujući svojoj sposobnosti prilagodbe ušla u simbiozu sa svojim crvenim nasljednikom, njen nasljednik NKVD je uspio preživjeti staljinističku tiraniju. Baš kao i KGB, iz kojeg se pojavio Vladimir Putin, bivši stanovnik Dresdena, a deset godina kasnije čelnik organizacije koju je danas naslijedio FSB. To nije jedina tajna služba na ogromnim prostorima Rusije, ali je najaktivnija u održavanju tradicije, ostajući država u državi. To je elitistička, samouvjerena, tradicionalna, disciplinirana organizacija predana službi. Patriote posebne vrste, polutajni poredak sa strogim propisima. Razumiju li to na Zapadu?”, piše Michael Stürmer.

Htio to Zapad ili ne, prije ili kasnije će morati ići u Rusiju, a bolje je to učiniti što je prije moguće, savjetuje autor. Dvije strane nemaju uspostavljene procedure, “tajnu diplomaciju”, ali što je najvažnije, nemaju zajedničko razumijevanje strateških prijetnji.

Potrebno je oživjeti najbolje elemente sustava koji je nastao za vrijeme Hladnog rata. Prisjetite se paradoksa “sigurnog međusobnog uništenja”, koje je pokazalo da unatoč svim razlikama supersile mogu preživjeti samo zajedno.

“Problem globalizacije, razvoj digitalnih tehnologija u svim sferama života, širenje područja djelovanja na svemir blizu Zemlje, kao i hibridni i kibernetički ratovi nisu apstraktne stvari, nego stvarne prijetnje. Ako pravodobno ne obuzdamo iskušenja i obećanja umjetne inteligencije ne iskoristimo zajedničkim naporima, stvari će postati vrlo ozbiljne”, na kraju upozorava autor.

Die Welt