Kina minira Trumpove sankcije protiv Irana, ali nuklearni ultimatum Teherana za EU ostaje

Istog dana kada je iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif otputovao u Peking na razgovore o “regionalnim i međunarodnim pitanjima”, kineski naftni tanker “Pacific Bravo” je otplovio na istok, nakon što je na iranskim terminalima u Perzijskom zaljevu utovario oko 2 milijuna barela iranske nafte.

Prema analizi agencije Tanker Trackers, “Pacific Bravo” je kao odredište trenutno naveo Indoneziju, ali je tanker nedavno kupila financijska institucija Kunlun u vlasništvu kineske državne tvrtke CNPC. Tanker Trackers vjeruje da je krajnje odredište iranske nafte Kina. “Pacific Bravo” je prvi naftni tanker koji pun iranske nafte plovi prema inozemnim kupcima od kada je Trumpova administracija ukinula “izuzeća” za kupnju za osam zemalja kupaca iranske nafte.

Ukidanje “izuzeća”, koje je šokiralo svjetsko tržište nafte, dio je velike eskalacije Trumpovog “maksimalnog pritiska” na Iran. Kupnja iranske nafte u odsustvu “izuzeća” izlaže riziku od američkih sankcija tvrtke uključene u transakciju, uključujući brodovlasnika, rafinerije i banku. Svi koji su uključeni u trgovinu se mogu naći na udaru sankcija američkog ministarstva financija, što je moguće zbog veza koje bi ta poduzeća mogla imati s američkim financijskim sustavom.

Banka Kunlun je dugo bila financijska institucija koja je služila kao središte za kinesko-iransku bilateralnu trgovinu, što je uloga zbog koje ju je sankcionirala Obamina administracija. Kako je već bila na crnoj američkoj listi, Banka Kunlun je prestala s aktivnostima vezanim za Iran početkom svibnja, kada su ukinuta takozvana američka izuzeća za osam uvoznika iranske nafte. No, ruta plovidbe tankera “Pacific Bravo” ukazuje na promjenu politike Pekinga i kupnja iranske nafte će biti dio odmazde za američke sankcije. Podsjetimo da je dio Trumpovih zahtjeva za uravnoteženjem američko-kineske trgovine bio i onaj povećanoj kupnji američkih energenata, što se neće dogoditi bez obostrano prihvatljivog trgovinskog sporazuma između Kine i Sjedinjenih Država.

Trgovina između Kine i Irana je vidno pala od ponovnog uvođenja sekundarnih sankcija Sjedinjenih Država Islamskoj Republici u studenom, prošle godine. Pad trgovine koincidira i s “primirjem” u trgovinskom rat kojeg su na summitu skupine G20 dogovorili kineski vođa Xi Jinping i američki predsjednik Donald Trump, a to je “primirje” prekinuto 10. svibnja povećanjem američkih carina na uvoz iz Kine.

Stoga se može zaključiti da je pad trgovine između Kine i Irana bio znak da je kineska vlada ekonomske odnose s Iranom odlučila podrediti mnogo važnijem pitanju trgovinskih pregovora sa Sjedinjenim Državama. Ali od tada nije došlo do pomaka u trgovinskim pregovorima, za koje američki pregovarački tim kaže da ih neće ni biti, ako Kina ne poruči da pristaje na tražene ustupke. Peking je već odgovorio kako neće trgovati sa svojim nacionalnim interesima.

Tako je ovaj tjedan predsjednik Trump najavio planove za uvođenje carina za dodatnih 300 milijardi dolara kineskog uvoza u SAD, kao i kaznene mjere protiv kineskog telekomunikacijskog diva Huawei, koji je bio navodno kršio sankcije protiv Irana. Iako svojim držanjem kineski dužnosnici to ne pokazuju i na konferencijama za novinare daju kratke i precizne izjave, bez ulaženja u pojašnjenja, jasno je da su izjave američkih visokih dužnosnika i Trumpa razljutile Kinu, koja je obećala kontranapad.

Prošli tjedan je glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Kine, Geng Shuang, izjavio novinarima “kako se Kina odlučno protivi jednostranim sankcijama protiv Irana“. No, do sada je bilo malo dokaza da je kineska vlada poticala svoje tvrtke da ih ignoriraju ili izbjegnu američke sankcije u interesu trgovinske razmjene s Iranom.

Iako će kineske multinacionalne tvrtke, zbog opasnosti za svoje globalno poslovanje, vjerojatno ostati oprezne u poslovima s Iranom, očigledna odluka Kine da koristi državna poduzeća za kupnju iranske nafte je izravan i vrlo značajan izazov američkim sankcijama.

Ranije ovog tjedna je Trumpov komercijalni savjetnik Peter Navarro za Financial Times naveo aktivnosti Kine koje krše američke sankcije nedavno nametnute iranskoj metalurškoj industriji.

S tim porukama je Trumpova administracija onemogućila Kinu da trgovinski rat sa Sjedinjenim Državama odvoji od neslaganja zbog iranskih sankcija. Za Teheran bi se odluka Kine da nastavi kupovati iransku naftu mogla pokazati ključnom u borbi protiv kampanje “maksimalnog pritiska” Trumpove administracije.

Neuspjeh Europe, Kine i Rusije, koji su i dalje dio nuklearnog sporazuma s Iranom, naveo je Teheran da najavi kako će u roku od 60 dana početi smanjivati provedbu obveza iz  Zajedničkog akcijskog plana djelovanja (JCPOA).

Iranska izjava je snažno zabrinula europske dužnosnike koji su pozvali na nastavak poštivanja obveza iz nuklearnog sporazuma. Međutim, ajatolah Sayed Ali Hamnei je rekao kako sporazum nema smisla ako će samo Iran ispunjavati svoje obveze, a da to čini je potvrdila i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), koja je u Iranu od 2015. provodila najsveobuhvatniji proces provjere nuklearnih aktivnosti u svojoj povijesti.

U privatnim izjavama europski dužnosnici priznaju da je odluka Trumpove administracije da ukine izuzeća iranskim kupcima nafte bila ozbiljna eskalacija na koju je Iran bio prisiljen odgovoriti. U Europi upozoravaju kako ekonomski pritisci potiču političku opoziciju nuklearnom sporazumu u Teheranu i jača tvrdolinijaše u vojsci, parlamentu i među ljudima iz okruženja vrhovnog vođe ajatolaha Hamneija.

U novonastalim uvjetima su europski dužnosnici, koji sami ne mogu donijeti slične odluke, pozvali svoje kineske i ruske kolege da što je moguće više podrže bilateralne gospodarske veze s Iranom. Isporuka oko 2 milijuna barela iranske nafte Kini tankerom “Pacific Bravo” mogao bi biti samo prvi korak u tom procesu.

Ono što nam Iran ne želi reći

U uvjetima kampanje “maksimalnog pritiska” Trumpove administracije na Iran je posebno zanimljivo pratiti inače mnogima dosadne vijesti iz ekonomije, pa tako i iranske. Tako je otprilike u isto vrijeme kada je tanker  “Pacific Bravo” s iranskom naftom krenuo put Kine izjavu za medije dao generalni direktor najveće svjetske tvornice metanola, izgrađene u provinciji Bushehr, Foad Jaberi, koji je rekao da je za rad spreman pogon koji će tvornici omogućiti proizvodnju 7000 tona metanola dnevno.

Generalni direktor tvornice, Foad Jaberi, odbacio je zabrinutosti zbog buduće prodaje proizvoda tvrtke zbog američkih sankcija.

“Ne morate brinuti za prodaju naših proizvoda”, rekao je kratko Foad Jaberi novinarima.

Visoka dodana vrijednost proizvodnje u petrokemijskim postrojenjima i pristup Irana jeftinim sirovinama su u posljednjih nekoliko pomogli iranskoj petrokemijskoj industriji godina da doživi visok rast. Iran je još uvijek daleko od svog stvarnog statusa u svjetskoj petrokemijskoj trgovini. Međutim, do ožujka 2018. je već izvozio petrokemijske proizvode vrijedne oko 12 milijardi dolara godišnje.

Trenutno u Iranu postoji 54 petrokemijske tvornice koje opskrbljuju 53,6 milijuna tona petrokemijskih proizvoda. Oko 30,7 milijuna tona proizvoda je spremno za prodaju, a ostatak se troši između postrojenja.

Osim toga, 34 petrokemijska projekta rade s oko 20% kapaciteta, a bit će dovršena do ožujke 2022. godine i tada će petrokemijska proizvodnja narasti na oko 75 milijuna tona, potvrdila je Iranska nacionalna petrokemijska tvrtka (NPC), koja planira dovršiti petrokemijski proizvodni lanac u jugozapadnoj provinciji Bushehr. Čak i bez izgradnje novih petrokemijskih projekata, količina proizvodnje s postojećim postrojenjima će do ožujka 2026. godine premašiti 100 milijuna tona.

Među petrokemijskim projektima koji počinju raditi sa 100% kapaciteta je najistaknutija petrokemijska tvornica “Kaveh Methanol” koju vodi Foad Jaberi.  Ovu je tvornicu izgradio domaći privatni sektor i može proizvesti 7000 tona metanola dnevno, što je čini najvećom tvornicom te vrste u svijetu.

Tvornica “Kaveh” zauzima površinu od 220 hektara u blizini grada Dyer u pokrajini Bushehr. U 2017. godini počeli su raditi različiti odjeli tvornice, a sada je cijela tvornica spremna za rad. Još jedna izvanredna karakteristika ove tvornice je da je opremljena najvećom jedinicom za pretvaranje prirodnog plina u sintetski ili plavi plin koji služi kao sirovina u industriji sinteze organskih spojeva, kao gorivo kod zavarivanja, za proizvodnju stakla i u drugim industrijama gdje je potrebno razviti visoku temperaturu.

Gdje su kupili tehnologije i tko će biti kupci njihovih proizvoda, direktor tvornice Foad Jaberi nije rekao, osim što ne brine za plasman svega što tvornica uspije proizvesti.

Iranska nacionalna petrokemijska tvrtka (NPC) je navela da u pokrajini Bushehr namjerava napravili veliki proizvodni petrokemijski lanac. “Kaveh Methanol” radi punim kapacitetom, a drugi projekti su u izgradnji.

“Razvijanje srednjih i malih projekata u pokrajini Bushehr je dugo bila strategija za NPC. Završetak različitih faza plinskog polja Južni Pars je osigurao sirovine za petrokemijska postrojenja koja u regiji, što će dovesti do povećanja proizvodnje”, kazao je Ali Mohammad Bossakzade, direktor projekata pri NPC.

Procjenjuje se da ogromno polje Južni Pars, kojeg Iran dijeli s Katarom u Perzijskom zaljevu, sadrži značajnu količinu prirodnog plina, oko osam posto svjetskih rezervi ili oko 18 milijardi barela kondenzata.

Čini se da je od 1979. godine Iran u nekoliko desetljeća pritiska i sankcija uspio razviti mrežu nepoznatih poslovnih veza koji će zemlji osigurati ne samo preživljavanje, nego i gospodarski rast u uvjetima sankcija. Odluke poput kineskog odbijanja američkih sankcija i  da ponovno krene uvoziti iransku naftu će samo pomoći Iranu da prebrodi pritisak, koji je osmišljen da u zemlji uzrokuje nestašice, glad, prekid isporuka struje i vode, “što bi potaknulo Irance na pobunu protiv teokratskog režima”, kako kažu u Washingtonu. Međutim, vijesti iz iranske ekonomije i odluke Kine i Rusije ne sugeriraju na razvoj takvog scenarija.

Uljudni “nuklearni ultimatum” Irana

Kao što smo naveli, Iran je Zapadu dao “nuklearni ultimatum” od 60 dana za ukidanje sankcija u zamjenu za očuvanje nuklearnog sporazuma. Teheran je zahtijevao od Zapada da u 60 dana jasno definira postoji li nuklearni sporazum ili ne? Ako je odgovor da, onda obveze iz njega strogo moraju ispunjavati sve strane. Ako ne, zašto bi ih onda poštivao Iran?

Prije ili kasnije je kap morala preliti čašu i taj je dan došao. Iran je službeno obavijestio Europsku komisiju i vlade četiriju zemalja, Njemačke, Velike Britanije, Kine i Rusije, da uvodi moratorij na ispunjavanje uvjeta nuklearnog sporazuma.

Teheran je detaljno izvijestio Federicu Mogherini o svojoj odluci, a obavijesti su poslane i veleposlanicima Njemačke, Velike Britanije, Kine i Rusije. Poručeno je da Teheran neće poštivati ograničenja u rezervama urana i teške vode.

Islamska Republika postavila je vrlo logično pitanje. Ako se točno pridržava uvjeta sporazuma, zašto onda jamci dogovora ne poduzimaju odlučne mjere za ukidanje jednostranih američkih sankcija? Ne mogu? Zašto onda Iranu ne nadoknade štetu? Je li šteta samo novac i želi li itko obratiti pozornost na iranski problem? U tom slučaju, nuklearni sporazum je što…? Barem za Iran.

Dakle, iranska vlada je dala svjetskoj zajednici 60 dana da predstavi jasno rješenje problema. Nakon toga će Teheran početi postupno odbijati zadane uvjete. Do sada govorimo samo o dvije točke. Iran će prestati izvoziti višak obogaćenog urana i teške vode koje proizvede nacionalna nuklearna industrija. Također će se nastaviti modernizacija reaktora u Araku, koja je zaustavljena s namjerom da se tehnički onemogući proizvodnja plutonija za oružje.

Jedan od ključnih uvjeta sporazuma o nuklearnoj energiji iz 2015. je bio smanjenju akumulirane količine obogaćenog urana na 300 kg. Nadalje, odbijanje obogaćivanja urana iznad razine od 3,67% sljedećih 15 godina, obzirom da je ovaj postotak pogodan kao gorivo za nuklearne elektrane, ali ne dopušta uporabu u nuklearnim bojevim glavama. Postavljeno je i ograničenje za kapacitete obogaćivanja, posebno broja operativnih centrifuga.

Tako bi zemlja mogla provesti sve projekte u nuklearnoj energiji i medicini, ali ne bi mogla proizvoditi svoje nuklearno oružje. Dakle, složena geopolitička ravnoteža na Bliskom istoku ostala bi nepromijenjena. Iranci su se složili s tim, ali u zamjenu za ukidanje ekonomskih sankcija koje je ranije nametnula svjetska zajednica, osobito u pogledu ograničenja izvoza nafte i odmrzavanja iranske imovine u Sjedinjenim Državama.

Povlačenje Sjedinjenih Država iz sporazuma je stvorilo situaciju u kojoj su u sporazumu formalno ostali EU i četiri druge zemlje zasebno. To jest, sporazum i dalje djeluje, Iran ga se pridržava, ali ostaje pod sankcijama zbog kojih je samo izvoz nafte pao za više od 35%, a vrijednost riala za 60%. Mike Pompeo procjenjuje gubitke Irana od sankcija na 10 milijardi dolara godišnje.

Uvođenje američkih sankcija protiv Irana smanjilo je godišnje prihode od nafte s prethodne razine od 50 milijardi dolara za više od 10 milijardi dolara, izjavio je u ponedjeljak američki državni tajnik Mike Pompeo.

“Prije nametanja sankcija su iranski prihodi od prodaje nafte dosegli 50 milijardi dolara godišnje. Danas, prema našim izračunima, naše sankcije su lišile režim znatno više od 10 milijardi dolara”, rekao je Pompeo u razgovoru s novinarima. Istodobno je kazao kako “novac od nafte” čini oko 40% prihoda iranske vlade, iako je točna brojka 30%.

U početku su se Iranci nastavili pridržavati uvjeta, oslanjajući se na izjave Europske unije o pokretanju posebnog sustava naplate za poslovanje s Iranom. Ali vrijeme prolazi i stvari su ostale iste. Brojne vodeće europske tvrtke, poput Totala, pod prijetnjom sankcija su napustile Iran, napustivši čak i prethodno ostvarena ulaganja.

Tako je Teheran zahtijevao da se jasno definira postoji li nuklearni sporazum ili ga više nema? Ako je odgovor da, onda obveze prema njemu striktno moraju ispuniti obje strane. Ako je odgovor ne, zašto bi ga se Iran pridržavao?

Logično je pitanje – što sad? Razvoj događaja teoretski gura Europu da produbi rascjep sa Sjedinjenim Državama i povrati svoj geopolitički subjektivitet. Ne radi se samo po pitanju Irana.

Nedavni potez američkog državnog tajnika da otkaže prethodno dogovoreni sastanak s Angelom Merkel u Berlinu, jasno pokazuje pravi odnos Amerike prema europskim saveznicima općenito, a prema Njemačkoj posebno. Europska unija se suočava s mogućnošću da postane zapuštena američka ekonomska kolonija za pljačku. No, može li se Europa učinkovito suprotstaviti Sjedinjenim Državama, veliko je pitanje.

Iran čeka daljnji razvoj i razradu strategije, gospodarske i geopolitičke. Moguće je da će se pogoršati sukob s Izraelom, čija se državna strategija prvenstveno temelji na dominaciji sile u regiji.

Iako to službeno ne  priznaje, Tel Aviv ima svoje nuklearno oružje. Izraelska vlada ukazuje i na spremnost da ga upotrijebi, “ako to bude smatrala potrebnim”.

Teheran dobro razumije kome su te poruke upućene. Stoga je njegova želja da stekne vlastito nuklearno oružje logična i razumna.

Iranci već imaju projektile koji su sposobni nositi nuklearne bojeve glave.

Još u rujnu 2013. su na paradi u čast 33. obljetnice početka iransko-iračkog rata, pokazali su 12 raketa Sajdžil i 18 raketa Gadr, dometa do 2000 kilometara, koje mogu doseći  ne samo Izrael, već i Egipat, gotovo cijeli teritorij Indije i doći do Taškenta.

Najnapredniji od trenutno poznatih iranskih raketa je Fajr-3. Ova balistička raketa srednjeg dometa koristi napredne motore i ima domet od najmanje 2000 kilometara. Prema nekim izvorima, raketa Fajr-3 ima domet do 2500 km. Kao i druge balističke rakete srednjeg dometa, Fajr-3 je opremljen inercijskim sustavom za navođenje. Nosivost rakete je tri bojeve glave s pojedinačnim usmjeravanjem. Poznato je da je sredinom prošlog desetljeća Iran proveo nekoliko testnih lansiranja nove rakete Fajr-3. Do sada je nova raketa sigurno usvojena i masovno se proizvodi. Broj sastavljenih proizvoda ovog modela procjenjuje se na nekoliko desetaka i možda ne prelazi 100 jedinica. Ipak?!

Stvari su vrlo jednostavne. Ostaje im samo stvoriti odgovarajuću bojevu glavu i ravnoteža snaga u regiji će se nepovratno promijeniti, uz predvidljive vrlo loše izglede po neke aktere.

Međutim, ograničeni broj neispunjavanja uvjeta iz nuklearnog sporazuma govori da Teheran nema želju odmah i po svaku cijenu pokrenuti ubrzati utrku u nuklearnom naoružanju. Potrebno je izgraditi nuklearni štit za zemlju, ali bez fanatizma, koji nikada nije bio iranska karakteristika. Razvijanje konvencionalne ekonomije je puno važnije. Uključujući po cijenu zaustavljanja tempa nacionalnog vojnog nuklearnog programa. Ali ako za ovaj ustupak Iran ne dobije dogovorenu naknadu, onda će ispunjenje ograničenja iz ugovora izgledati kao kapitulacija iranske vlade pod pritiskom Zapada, što je apsolutno neprihvatljivo za bilo koju državu koja poštuje samu sebe.

Prijeti li praktična provedba ultimatuma Bliskom istoku? Neka sada Europa pokaže koliko joj uistinu treba mir u toj regiji. Neka pokaže svoju sposobnost da ga  može jamčiti, inače će Iranci neizbježno potražiti jamce u drugim zemljopisnim područjima.

Odbrojavanje je počelo…