Povijest „populizma“ i njegova evolucija u otpor neoliberalizmu

Pojam populizma se prije nekoliko godina pojavio u političkom diskursu kao definicija gotovo neopisivog heterogenog spektra pokreta koji su ponekad dijametralno suprotni. Tako su se među populistima našli sljedbenici Donalda Trumpa i Bernya Sandersa u Sjedinjenim Državama, Podemos i Vox u Španjolskoj, ljevičari Jean-Luca Mélenchona i desnica Nacionalne fronte u Francuskoj, Syriza i Zlatna zora u Grčkoj, nekada secesionistička Liga i novi euroskeptični Pokret 5 zvijezda u Italiji.

Što znači taj pojam?

Riječ „populizam“ je 1890-ih skovala Narodna stranka Sjedinjenih Američkih Država, koja je tada nastojala osporiti američko dvostranačje. Njezini članovi, koji su sebe nazivali “populistima”, branili su interese siromašnih poljoprivrednika koji su dovodili u pitanje moć financijskog i industrijskog kapitala.

Tijekom kratke povijesti Narodna stranka Sjedinjenih Američkih Država je artikulirala svoje shvaćanje sukoba između naroda i elite, zbog čega su ih protivnici optužili da su „lažni demokrati“.

Unatoč tome što je desetljećima bio zaboravljen, pojam je iznova uskrsnuo u SAD-u. To se dogodilo 50-ih godina prošlog stoljeća, kada je velik dio tadašnjih liberalnih intelektualaca bio potaknut usponom McCarthyzma i antikomunističkom “lovom na vještice” kojeg su podržavali milijuni Amerikanaca.

Povjesničar Richard Hofstadter preispitao je povijest Narodne stranke kako bi u njoj pronašao ono što je promatrao oko sebe, a to je bila manihejska vizija koja je u narodnim masama širila paranoidnu retoriku o komunističkoj prijetnji.

Ovaj je pojam proširen od strane sociologa Edwarda Shilsa, koji je populizam definirao kao “ideologiju narodne ljutnje protiv poretka nametnutog društvu od strane odavno uspostavljene i diferencirane vladajuće klase, za koju se vjeruje da ima monopol na moći, vlasništvo, odgoj i kulturu”.

Liberalna definicija

U sljedećim desetljećima su teze Hofstadtera bile srušene, ali su one, osobito u Europi, utjecale na javni govor, odobravajući pogrdnu konotaciju ovog koncepta.

Kao rezultat toga su mediji mogli okarakterizirati suštinski centrističke i liberalne političare kao „populističke“, samo ako su se usudili predložiti neke umjereno korisne mjere širokim slojevima društva ili pod pritiskom javnosti pokrenuti otvorenu raspravu o svojim odlukama.

Ostavljajući po strani medijske optužbe može se ukazati na neke atribute koji su gotovo uvijek prisutni u konvencionalnim liberalnim obilježjima populizma.

Prema nedavnom izvješću Timbroa, skupine zagovornika slobodnog tržišta, od 1980. godine je u 33 zemlje zabilježeno 267 populističkih stranaka. Najvažnija obilježja populizma su odbacivanje “sustava” i simpatije za direktnu demokraciju, uz odbacivanje procedura sustava i pozive na jačanje države.

S te točke gledišta, priznaju autori, kao “populistički” se mogu opisati gotovo svi pokreti koji se protive liberalizmu i traže potporu masa.

Precizni atributi mogu varirati. Primjerice, za profesora Sveučilišta Princeton, Jan-Wernera Müllera, populizam je ekskluzivna politika identiteta, tj. ona koja se temelji na ideji borbe nekoliko identiteta neke vrste, što mogu biti spol, nacionalnost, religija itd.

“Ta ideja kombinira antielitizam i antipluralizam, predstavljajući se kao glas cijelog naroda. Ukratko, populisti ne kažu: “Mi smo 99%, već to znači da smo mi 100%”, tvrdi Jan-Werner Müller.

Međutim, Cas Mudde i Cristóbal Rovira Kaltwasser, vjerojatno najutjecajniji istraživači ovog fenomena, populizam definiraju kao “tanku ideologiju”  koja društvo u osnovi smatra podijeljenim na dva homogena i antagonistička tabora, “čiste ljude” suprotstavljene “korumpiranoj eliti”. Prema Muddeu i Kaltwasseru, populisti naglašavaju da bi politika trebala biti opća volja naroda.

Isti autori potvrđuju kako ovaj koncept ima smisla uglavnom u uvjetima liberalne demokracije, tj. u obliku vlasti koja za „stabilizaciju društva“ kombinira izborne procese s postojanjem takozvanih „nezavisnih institucija“.

Tendenciozna etiketa?

U tom kontekstu brojni kritičari sugeriraju da je pokušaj predstavljanja široke panorame pokreta i ideologija koji se suprotstavljaju dominantnom sustavu kao jedinstvene cjeline tendenciozan i nepristran.

Kao što objašnjava argentinski povjesničar Ezequiel Adamovsky, termin danas služi isključivo za “diskreditiranje određenih ideja ili odluka ekonomske politike, te za povezivanje ljudi ili vlada koje ih prenose s neprijatnim stvarima kao što su nacizam ili ksenofobija”.

“Populizam” je postao duboko ideološki borbeni pojam, a njegova vrijednost kao koncepta za razumijevanje stvarnosti, ako je ikada i bilo, ugasila se”, zaključuje Adamovsky.

Boris Kagarlicki, ruski sociolog i ravnatelj Instituta za globalizaciju i društvene pokrete, potkrepljuje ideju Adamovskog, ističući da je “sa stajališta liberalnih komentatora “populizam” sve što im se ne sviđa, ali je dobro za stanovništvo”.

Međutim, postoji niz pokreta koji dobrovoljno prihvaćaju da ih se naziva populističkima. Njihovi militanti i intelektualci koji ih simpatiziraju preferiraju zadržati taj koncept, definirajući ga ne kao “ideologiju” već kao “političku taktiku”.

Populizam kao taktika

Temelj za razumijevanje populizma kao političke metode, neovisne o ideološkom sadržaju, stvorio je Ernesto Laclau, argentinski filozof poststrukturalističke orijentacije.

Populistička logika, koju je razradio zajedno sa svojom suprugom Chantal Mouffe, pretpostavlja postojanje različitih antagonizama u društvu koji nisu uvijek međusobno povezani. Oni generiraju nekoliko društvenih zahtjeva koji se, teoretski, mogu predstaviti odvojeno, ali nikada u cjelini, jer bi na taj način ugrozili položaj vladajuće klase.

Stvaranjem lanca ekvivalentnih zahtjeva mogu se graditi „ljudi“, skupina pristaša populističkog pokreta, ograničavajući političke granice moći. Da bi se postigla koherentnost i dovršilo stvaranje kolektivnog identiteta, populistički pokret mora predstaviti neke specifične ciljeve koje će prihvatiti različiti sektori njegovih sljedbenika.

“Argentinska gospođa koja pokušava prekinuti trudnoću stiže na kliniku, ali je ne puštaju unutra. Ona skine cipelu, baci je na staklo i kaže: “Živio Peron, kučkini sinovi!”, ovako rad lanca, inspiriran Laclauovom teorijom, objašnjava Pablo Iglesias, vođa španjolske stranke Podemos.

Podsjetimo da je prekid trudnoće u Argentini zabranjen, osim u ekstremnim slučajevima, a bivši vođa zemlje Peron je bio nacionalist, a po današnjim mjerilima mješavina „suverenist“ i „ljevičarski populist“.

Dakle, kao što piše John B. Judis, autor „Populističke eksplozije„ iz 2016. godine, kada je populistička koalicija Bernya Sandersa građena oko zahtjeva za ”političkom revolucijom”, njegov protivnik, Donald Trump, koristio se s istom idejom da promovira zid na granici s Meksikom. Teorija se može učinkovito primijeniti na stranke Marine Le Pen i Jean-Luca Mélenchona u Francuskoj ili na Podemos i njegovog desničarskog suparnika Vox u Španjolskoj .

Ono što ne razjašnjava Laclauova shema je zašto su se populistički pokreti pojavili posljednjih godina?

Iako neki autori inzistiraju na važnosti kulturnih čimbenika, kao što su, na primjer, američki sociolozi Pippa Norris i Ronald Inglehart, koji Trumpovu pobjedu pojednostavljeno objašnjavaju „strahom bijelih heteroseksualnih muškaraca” od takozvanih “kulturnih promjena“, stručnjaci radije traže važnije uzroke.

Tako, prema katalonskom političaru Vincençu Navarru, populizam nije oportunistički ideološki duh vladajućeg centra, nego pravi fenomen koji je nastao napredovanjem neoliberalizma.

„Tradicionalne ljevičarske stranke, socijalističke i socijaldemokratske, integrirane su u hegemonijski politički i društveno-ekonomski sustav od ’80-ih godina prošlog stoljeća, promičući ili ne odbijajući učinkovito politike globalizacije, nesigurnosti zaposlenja i štednje“, objašnjava Vincenço Navarro.

Zbog toga se ljutnja radničke klase sve više kanalizira kroz krajnje desničarske ili nove ljevičarske stranke, koje na različite načine odgovaraju na njihove zahtjeve.

„Takvo stajalište je u suštini istinito, ali mora biti dovršeno analizom klasne strukture suvremenog društva. Populizam nastaje kada se rigidne granice između klasa zamrznu, institucije oslabe, društvo atomizira, a društvena solidarnost nije zajamčena svakodnevnom praksom, i kada je klasna svijest radnika već u krizi“, kaže sociolog Boris Kagarlicki.

Neoliberalizam nije samo frustrirao i osiromašio radnike, već je uništio i stare društvene veze, zamjenjujući ideju volje većine novom identitetskom matricom sastavljenom od brojnih, ali nemoćnih manjina, primjećuju sociolozi. U tim okolnostima se objektivni zahtjevi radničke klase neizbježno pojavljuju u izmijenjenim i kontradiktornim oblicima, iako ne nužno neostvarivi.