Ekskluzivni intervju: Sindikalni pokret kao oruđe američkog hegemonizma

Dr. Steven “Kim” Scipes je profesor sociologije na Sveučilištu Purdue u američkoj saveznoj državi Indiana i autor knjige “Tajni rat američkih sindikata protiv radnika zemalja u razvoju – Solidarnost ili sabotaža?”. Nedavno je dao intervju o američkom sindikalnom pokretu i njegovom sudjelovanju u promicanju američke agresije i državnih udara. Najveća američka sindikalna organizacija AFL-CIO svoje aktivnosti provodi u više od 60 zemalja svijeta, uključujući Rusiju i Ukrajinu. Intervju prenosimo u cijelosti.

AFL-CIO u službi američkog imperijalizma

Kako biste mogli opisati stupanj političkog utjecaja Američke federacije rada i Kongresa industrijskih radnika (AFL-CIO) unutar američkog političkog sustava?

Dr. Kim Scipes: Ne mislim da oni imaju velik utjecaj na ovaj sustav u cjelini ili u smislu da mogu utjecati na političke tokove Sjedinjenih Država. To jest, sposobni su provesti određene akcije, biti utjecajni, ali ne i oblikovati politike. Napravio bih tu razliku.

Imaju li one stabilne veze s dvije glavne političke stranke?

Dr. Kim Scipes: AFL-CIO je odavno povezan s Demokratskom strankom. Oni praktički ne kontaktiraju republikance. Iako su njihove veze s demokratima u mnogočemu jednostrane, činjenica je da AFL-CIO u okviru izbora mobilizira svoje članove, kao i resurse povezanih organizacija, za potporu demokratima i značajno utječe na ishod glasovanja. Pogotovo u velikim gradovima, gdje su sindikati uglavnom i koncentrirani.

Međutim, demokrati se ne žure da plate te potpore. Primjerice, demokrati su tijekom Clintonove administracije potpisali sporazum NAFTA, što se pokazalo kao prava katastrofa za sindikate. Obama, koji je došao na vlast, obećao je da će tražiti usvajanje tzv. „Zakona o slobodnom izboru zaposlenika”, ali ništa nije učinio u tom smjeru, čak ni u prve dvije godine njegova predsjedanja, kada su demokrati kontrolirali oba doma Kongresa.

Demokrati, naravno, sindikatima govore lijepe stvari, nešto u duhu “Vi, momci, držite ovu zemlju!”, ali osim retorike nemaju mnogo podrške. Osobito na nacionalnoj razini. Istina, na državnoj razini, u Kaliforniji, na primjer, ili u New Yorku i Illinoisu, sindikati su još uvijek utjecajna sila. Ali izvan tih triju država, a sigurno na federalnoj razini, nemaju poseban utjecaj.

U kojoj mjeri AFL-CIO sudjeluje u međunarodnom sindikalnom pokretu?

Dr. Kim Scipes: On, naravno sudjeluje, ali imajte na umu da je u tome angažiran vrlo ograničen krug ljudi gdje na samom vrhu hijerarhijske piramide i hrpa menadžera u Washingtonu. Uostalom, oni nikada ne govore članovima o svojim aktivnostima izvan SAD-a, nikada ih se ne pita trebaju li uopće išta raditi? Tako da govorimo o vrlo maloj izoliranoj kasti viših dužnosnika koja vodi AFL-CIO i djelatnicima međunarodnog odjela. Obični članovi znaju malo o svemu tome. Dakle, govorimo o aktivnostima koje su u velikoj mjeri “gerilske” i imaju malo veze sa sindikalnim politikama.

Možete li navesti neke primjere?

Dr. Kim Scipes: Postoji takva nacionalna organizacija kao Nacionalna zaklada za demokraciju. Zvuči lijepo, u smislu koliko je velika promocija demokracije. Zapravo, govorimo o jednoj od najvarljivijih i najodgovornijih struktura u Washingtonu, barem od onih koje znam, a takvih je mnogo, vjerujte mi. Dakle, ova je organizacija navodno neovisna i navodno izvan politike, iako ju je u stvarnosti stvorila američka vlada, s posebnim zakonom pod Ronaldom Reaganom 1983. kako bi promicala imperijalne interese Sjedinjenih Država diljem svijeta.

Unutar zaklade postoje četiri ključna odjel, ili institucije, kako ih oni nazivaju. Jedan predstavlja Republikansku stranku na međunarodnoj sceni, drugi Demokratsku stranku, treći Američku trgovinsku komoru i četvrti, nazvan Centar za solidarnost, sam AFL-CIO.

Dakle, u okviru ove organizacije, sindikati vrlo aktivno surađuju, uključujući Američkom gospodarsku komoru, sa svojim tradicionalnim neprijateljem i sa svime što je povezano sa sindikalnim pokretom u domaćoj politici. Surađivati ​​u ovom poslu je prilično čudno. U Venezueli, primjerice, Centar za solidarnost se tradicionalno protivio Hugu Chávezu, a sada Nicolasu Maduru.

Nazivajući stvari pravim imenima, Centar za solidarnosti je organizirao pokušaj državnog udara protiv Chaveza, pod njegovim “krovom”, su se složile grupe, a potom su aktivno sudjelovale u tim događajima. Centar je pružio zaštitu sindikalnim vođama venecuelanske naftne industrije, koji  su vodili pobunjenike, iako se AFL-CIO tada od toga ogradio. 7. veljače 2019. je čelnik venecuelanskog ogranka AFL-CIO-a govorio na skupu u znak potpore Guaidou. I tako dalje u istom duhu. I sve je to učinjeno bez ikakvih sankcija od strane članova AFL-CIO-a, čak i bez njihovog znanja.

Istina, postoje neki dokazi da su u nekim zemljama “centri solidarnosti” uključeni u poslove koji su prilično progresivni, dobro, ili barem ne “prljavi”. Oni su stvarno pomogli Haićanima, obavili neke korisne poslove u Srednjoj Americi i u Bangladešu. Ali mi uopće nemamo pojma što rade u Americi.

Smatra se da ti centri djeluju u 60 zemalja, ali što oni tamo rade i koje su njihove veze s lokalnim sindikalnim pokretom, doista ne znamo. Štoviše, do 90% financiranja takvih aktivnosti dobivaju od američke vlade. Tako imamo cijeli niz operacija bez ikakvog izvještavanja o kojima nitko ništa ne zna. Vrlo podsjeća na tajnu službu, zar ne?

Mnogi europski stručnjaci s kojima sam razgovarao pitali su se što AFL-CIO radi u Europi? Odgovorili su da ne znaju točno, ali najvjerojatnije je riječ o politici, kao Marshallov plan za vrijeme Hladnog rata, itd. Slažete li se s tom tvrdnjom?

Dr. Kim Scipes: Što se tiče najvišeg rukovodstva AFL-CIO-a, ono je svakako politički motivirano. Ovdje morate imati na umu jednu stvar, o kojoj je, usput, vrlo malo Amerikanaca, i ja među njima, spremno otvoreno govoriti.

Dakle, bilo bi pogrešno smatrati Sjedinjene Države isključivo kao jedinstvenu državu. Dobro, ima 50 država i sve ostalo. Vjerujem u to da američka elita nastoji uspostaviti svjetsku dominaciju, barem od 1945. godine.

Do 1991. godine Sovjetski Savez je, naravno, to ometao, ali s njegovim kolapsom nije bilo nikoga koga bi se trebalo bojati. To jest, imamo američko carstvo.

Vodstvo AFL-CIO-a, po mom mišljenju, se u potpunosti slaže se svjetskom dominacijom Sjedinjenih Država i naporno je radilo da se to postigne. Bilo je isto u prošlosti, kada se vjerovalo da se zna kako upravljati ovom američkom imperijom, gotovo bolje od CIA-e. Sada se u tom smislu malo ga to promijenilo. Dakle, vrhovno vodstvo AFL-CIO-a je, naravno, politički motivirano u svojim međunarodnim aktivnostima.

Dakle, slažete se da postoji veza između američke vanjske politike i prioriteta američkog sindikata?

Dr. Kim Scipes: Mnogi to misle. Međunarodna agenda AFL-CIO-a je formirana, da tako kažemo, izvana. U nekim slučajevima je to Bijela kuća, u drugima CIA, trećm američka vlada u cjelini, itd. Po mom mišljenju, u svojoj knjizi “Secret War AFL”, govorim o tome. Pokazujem da je sve obrnuto i da ovaj program dolazi od samih sindikata. Ponekad se ispostavi da su veći imperijalisti od same američke vlade. Za neka pitanja ne i nisu uvijek slijepo slijedili vanjskopolitički kurs vlade. Imaju vlastiti plan, svoj vlastiti pogled na svijet i, naravno, surađuju s vladom gdje im se čini prihvatljivim. Od nje uzimaju novac, ali u stvarnosti njime ne kontroliraju. To je samostalni sustav zatvorene petlje.

Možete li dati primjer u kojem AFL-CIO nije slijedio politiku Bijele kuće na međunarodnoj sceni?

Dr. Kim Scipes: Odmah mi pada na pamet rat u Vijetnamu, kada je Lyndon Johnson htio zaustaviti bombardiranje, AFL-CIO se snažno protivio. Htjeli su bombardirati Vijetnamce i vratiti ih natrag u kameno doba. Ili drugi primjer, sjećam se barem jednog slučaja gdje su Sjedinjene Države prodavale pšenicu SSSR-u, a AFL-CIO se također snažno protivio. Dakle, bilo je presedana i, usput rečeno, bili su protiv sporazuma s Gorbačovom. Ukratko, ponavljam, oni imaju svoju političku liniju.

A danas? Što mislite koji su njihovi prioriteti u protekla dva desetljeća, ili nekoliko godina?

Dr. Kim Scipes: Među najvažnije događaje uvrstio bih prve demokratske izbore u povijesti AFL-CIO-a. Tada su izabrali Johna Sweeneya, koji je zatvorio mnoge korisne strukture od onih koje su ostale iz Hladnog rata.

U jednom trenutku, AFL-CIO je uspostavio takozvane nezavisne regionalne institucije. Jednu za Latinsku Ameriku, pod nazivom “AFL-CIO Institut za slobodan rad”, drugu za Aziju, Američko-azijski institut za slobodni rad, za Afriku, također nešto “afričko” i “slobodni rad”, ne sjećam se točno što. Stoga ih je Sweeney sve pobijedio i zamijenio onim što se danas naziva “centrima solidarnosti”.

Počeo je mijenjati retoriku i govoriti takve stvari kao: “Osnova naše vanjske politike trebala bi biti borba protiv globalizacije poduzeća” i druge stvari, počeli su odbijati špiljski antikomunizam na kojem je uglavnom bila izgrađena vanjska politika prošlosti. Sve je zvučalo vrlo dobro, a neki od nas su se, iskreno, opustili.

Tada je, u travnju 2002. godine, došlo do državnog udara u Venezueli. Onda, čak tri tjedna nakon događaja, objavio sam članak da je sve što se događa vrlo slično slavnom udaru u Čileu u kojem je AFL-CIO definitivno aktivno sudjelovao. Ukratko, počeo sam dalje istraživati ​​činjenice i otkrio da su i ovaj put sudjelovali u puču. Ne tako otvoreno kao u Čileu, ali ne ni manje, ako ne i više, u velikoj mjeri. Ove informacije, uključujući i moje sudjelovanje, su objavljene, a 2005. godine na Nacionalnom kongresu u Chicagu uspjeli smo dobiti od kalifornijskog ogranka AFL-CIO-a jednoglasnu rezoluciju kojom se osuđuje međunarodna politika središnje organizacije AFL-CIO.

Da biste bolje razumjeli, radi se o predstavnicima jedne šestine svih članova organizacije koji su jednoglasno podržali tu rezoluciju. Pokušali smo dati znak. To je došlo do specijaliziranog odbora nacionalnog kongresa sindikata, koji se sastaje jednom svake četiri godine, a ovaj odbor je promijenio sadržaj rezolucije, od osude do punog odobrenja. Objašnjavajući svoje postupke rekavši da “ne žele baciti sjenu na prošle aktivnosti AFL-CIO-a na međunarodnoj sceni”.

Na taj način je spriječen i sam pokušaj bilo kakve rasprave o međunarodnoj politici AFL-CIO-a, da ne spominjemo kritiku ili reviziju iste. Od tada je bilo nekoliko slučajeva kada je rukovodstvo organizacije barem pokušalo pomoći radnicima u nekim nevjerojatno siromašnim zemljama, na primjer, Haitiju, Dominikanskoj Republici i  Bangladešu. Ali također znamo da AFL-CIO djeluje diljem svijeta, uključujući i brojne zemlje izvoznike nafte, a ono što radi tamo je potpuno nepoznato. Ti su predstavnici prisutni i u Ukrajini, a također nije jasno što oni tamo rade.

Moj izvor, kojem svakako vjerujem, u telefonskom razgovoru mi je rekao da AFL-CIO nije sudjelovao ni u kakvim događajima ove godine. Nemam informacija za pobijanje njegovih riječi, ali ne mogu ništa dodati od sebe. Ali iz istog izvora znam da AFL-CIO ubrzava neke poslove u Rusiji u posljednjih godinu i pol dana.

I opet, nije jasno što AFL-CIO tamo radi, što tamo traži i zašto je uopće u Rusiji? Jednom riječju, nema “publiciteta”. Općenito je sve skriveno iznenađujuće visokom kvalitetom. Usudio bih se sugerirati da “Centri solidarnosti” djeluju na temelju neke vrste vlastitih tajnih programa i ideja dizajniranih za godine napornog rada.

AFL-CIO je optužen da je 1974. godine podupirao fašistički udar u Čileu?

Dr. Kim Scipes: Istraživačka skupina u Washingtonu je nedavno optužila Središnju obavještajnu agenciju da je koristila AFL-CIO kao kanal za prijenos sredstava za svrgavanje socijalističkog predsjednika Čilea, Salvadora Allendea. Te optužbe iznio je Peti organizacijski odbor, organizacija koju je djelomično stvorio pisac Norman Mailer kako bi istražio postupke američkih obavještajnih agencija.

Peti odbor izvještava da je CIA koristila projekt „AFL-CIO Latin American Education“ kako bi poslala milijune dolara desničarskim snagama kako bi se u Čileu borile protiv Allendea. George Meany, koji je bio predsjednik Latinoameričkog obrazovnog projekta, odbacio je optužbe.

No, Peti odbor izvještava da je projekt prenio sredstva koja je osigurala američka vlada za konzervativni čileanski radnički pokret još ranih ’60-ih, gotovo deset godina prije nego što je Allende došao na vlast. U izvješću se kaže da je izborom Allendea 1970. latinoamerički projekt “stupio na snagu kao nikada prije”. Prema izvješću, radna skupina počela je provoditi niz posebnih seminara za desničarske latinoameričke radnike u Front Royalu, Virginia, samo sat vremena udaljenom od sjedišta CIA-e u Langleyu.

Istraživački tim kaže da je AFL-CIO financijski podržao štrajk vlasnika kamiona u Čileu, štrajk koji je oštetio čileansko gospodarstvo i pomogao rušenju Allendea. Time magazin je tijekom štrajka kamiona izvijestio da su vozači kamiona jeli odreske, dok su drugi čileanski radnici gladovali. Prema časopisu Time, odakle dolazi novac za odreske?

Posljednje pitanje bi se odnosilo na Rusiju i post-sovjetski prostor, ali ste već odgovorili.

Dr. Kim Scipes: Njihove postupke promatram isključivo iz pozicije “pretpostavke krivnje” i dok se ne dokaže suprotno oni su za mene to što jesu. Apsolutno je sigurno da ne rade u interesu ruskog naroda i radničke klase.

U posljednje vrijeme je bilo nekih čudnih aktivnosti, ne samo od AFL-CIO-a nego i od drugih globalnih federacija, kao što su sektorska udruženja sindikata u Europi, na primjer, u prehrambenoj industriji, a sjedište te federacije se nalazi u Švicarskoj.  Oni su postali sumnjivo aktivniji, osobito nakon izricanja sankcija Rusiji.

Dr. Kim Scipes: AFL-CIO surađuje s tim međunarodnim federacijama od prvog dana Međunarodnog radničkog tajništva i zajedno su definitivno bili uključeni u državni udar u Čileu. Ali od tada njihove slične aktivnosti nisu ozbiljnije proučavane, tako da ne znamo što zapravo rade danas. Mislim da je dio problema u tome što danas radnici žive tako loše da im čak i AFL-CIO s vremena na vrijeme pokušava pomoći. Ali opet, apsolutno ne vjerujem ovoj organizaciji kada proširuje svoje poslovanje u regijama za koje američka vanjska politika pokazuje veliko zanimanje. To vrijedi za Kinu i Rusiju, te za zemlje koje izvoze naftu.

Važno je napomenuti da je ova organizacija bila aktivna u Rusiji još 90-ih godina, zaobilazeći službene izvore.

Dr. Kim Scipes: Unatoč svemu kod kuće, AFL-CIO ima nevjerojatnu sposobnost da financira strane sindikate. Ova pomoć trenutno iznosi 30 milijuna dolara godišnje, gotovo polovicu ukupnog proračuna AFL-CIO-a. Oskudnih 1,5 milijuna dolara se godišnje navodno troši na organizaciju u Sjedinjenim Državama.

Paradoks se objašnjava činjenicom da gotovo sva sredstva koja AFL-CIO troši na pomoć međunarodnim sindikatima uglavnom ne dolazi od američkih sindikalnih aktivista, nego od američke vlade. Većina tog novca prolazi kroz Nacionalnu zakladu za demokraciju, dok su ostali iznosi izravne donacije iz američkog federalnog proračuna preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

Nepotrebno je reći da taj novac ima političku cijenu. AFL-CIO u stranim zemljama nastoji stvoriti vrstu nacionalnog radničkog pokreta kojeg želi američka vlada. Djelatnost AFL-CIO-a u Rusiji nesumnjivo je jedna od najvećih i najsofisticiranijih stranih pothvata.

Već nekoliko godina službeni predstavnik AFL-CIO-a u Rusiji, Tom Bradley, radi u dobro opremljenom uredu u središtu Moskve. U nedavnom letku Bradleya, koji detaljno opisuje aktivnosti njegove organizacije, službeno poznate kao Institut za slobodne sindikate, potpisano je pet neruskih zaposlenika.

Ukupan broj ruskih državljana koji rade u institutu i njegovim programima je najmanje četrdeset. Prema Bradleyevom letku, američki su sindikati bili jedan od financijskih pristaša časopisa Delo koje je počelo izlaziti ​​početkom 1993. Iznimno dobro plaćajući priče, unatoč malom tiražu, Delo se usredotočuje na pitanja koja se tiču ​​radničkih aktivista.

Financiran od strane AFL-CIO-a, organizatori programa, koji je trenutno dobro uspostavljen, imaju nekoliko desetaka plaćenih zaposlenika u velikim industrijskim regijama i Moskvi. U suradnji s institutom Bradleya, Američka federacija učitelja provodi seminare za učitelje ruskih škola o poučavanju demokracije i ulozi sindikata učitelja.

AFL-CIO je također partner američkih operatora rudnika i američke Uprave za sigurnost i zdravlje na radu u programu za poboljšanje sigurnosti i produktivnosti ruskih rudnika ugljena. Konačno, u lipnju prošle godine, stvoren je najambiciozniji AFL-CIO projekt u Rusiji, „Rusko-američka zaklada za istraživanje i obrazovanje sindikata“. Od samog početka su AFL-CIO operacije u Rusiji bile su “ideološke”. Sindikat zasluženo uživa ugled organizacije koja nije bila sposobna kritizirati bilo koju riječ ili djelo ruskog predsjednika Borisa Jeljcina.

Činjenica da su Jeljcinove “reforme” imale strašne posljedice za radnike nisu uzrokovale promjenu te potpore. Iako navodno usmjereni na razvoj radničkog pokreta u Rusiji, alati stvoreni uz potporu AFL-CIO-a zauzeli su neprijateljski i sektaški stav prema organizacijama koje čine većinu tog pokreta. U Jekaterinburgu se u izvješću voditelja programa “Organizatori” kaže da je američka središnjica stvorila “desetke” novih sindikata. U Republici Komi, na sjeveru europskog dijela Rusije, program je pomogao stvoriti pet novih sindikata, kao i regionalnu udrugu “slobodnih” sindikata.

Pet organizatora koji rade u Republici Komi primaju plaću do 400 dolara mjesečno. To nije veliki iznos na Zapadu, ali je značajna plaća u Rusiji, gdje je najviša plaća vlade za vrijeme predsjednika Jeljcina bila 290 dolara. Podrazumijeva se da je odlazak u program “Organizatori” primamljiva perspektiva za sindikalne aktiviste s malom plaćom. Pitam se koliko je ljudi koji su ovako primili novac potencijalno mogli biti regrutirani i od tada su se penjali na ljestvici karijere, kako u sindikalnom pokretu, tako i odlaskom u državnu službu.

Live Journal