Alija Dubočanin – Na drugoj obali

Piscu u spomen

NA DRUGOJ OBALI

Nedavno je rijekom svog djetinjstva, ugledavši brod na vidiku, zauvijek otplovio naš veliki pisac za djecu Alija Hasagić Dubočanin. Otišao na neke druge obale da sačeka nas koji smo ga poznavali, družili se i sarađivali sa njim. Osjećam potrebu da nešto kažem o njegovom stvaralaštvu u ime našeg četrdesetogodišnjeg poznanstva.

Počelo je tako što smo došli u Sarajevo iz različitih sredina, živjeli u podstanarskim potkovljima, povezale nas slične sklonosti da bi se iz toga razvila saradnja oko knjiga. Tako sam počela učestvovati u pripremama Alijinih knjiga za štampu pa je došlo pisanje pogovora za njegove knjige i najzad smo postali i koautori Čitanke 8. Sa punim povjerenjem sam mu dala da pročita neke moje priče za djecu pa kad se sretnemo na onoj drugoj obali, daću mu i knjigu.

Postojala je kod Alije Dubočanina jedna tiha rijeka djetinjstva, njegov lični emotivni oslonac, potvrda za sve ono što jeste i što je bio. Ona je tekla kroz njegovo duhovno biće. Takvarijeka djetinjstva postoji uostalomi kod većine ljudi. I što smo stariji, njen šum biva sve jači dokazujući da se od njenih obala nismo mnogo odmakli. Ono što je tiha rijeka djetinjstva, to je i zelen-bašča:stvarnost, simbol, oznaka za djetinjstvo i utočište, jer samo tamo,

u zelen-bašči ima cvijet
što miriše na sreću.

Za pjesnika su obala i rijeka mjesta gdje se uvijek vraćao, možda pomalo zamišljen, ali ne i tužan. To je mjesto sjećanja, mjesto na kome je mogao da prepozna u sebi dječaka koji je davno otišao, ali nije pronašao neku drugu rijeku.

Alijina proza, a naročito poezija izmiče klasifikacijama. Nerijetko, jednu pjesmu možemo posmatrati na različite načine, prići joj sa različitih strana i da pritom svako čitanje bude jedan lični doživljaj koji se mora uvažavati. Tako da nijedna opisna pjesma nije samo to, nije samo slika pretočena u riječ, već je njome iskazana neraskidiva veza sa predjelom o kome je pjesnik pisao.

Takvi stihovi često postaju metafora, oni su i asocijacija, ali i dokaz da između ustaljenih formi postoji i međuprostor, kao što između čistih boja postoje nijanse, koje mogu biti vrlo dopadljive. Mada se ni u jednoj njegovoj pjesmi ne imenuje bilo koje osjećanje, čitanjem sami otkrivamo emotivnu potku stihova. Zanemarujući podjele poezije po bilo kom osnovu, mora se reći ono najvažnije: između čitaoca i pjesme uspostavlja se ona fina veza razumijevanja koja je slična razgovoru sa nekim kome vjerujemo. U tom slučaju se ne moramo baviti formom.

Teške i ružne riječi i tamne misli nikada neće naću utočište u osjećanjima i stihovima Alije Dubočanina. On nesebično dijeli sa svojim čitaocima blagost i prijatan osjećaj koji se širi kao nevidljiva rijeka, a koji u njemu izazivaju ptice, šume, potoci i, iznad svega, sunce. To ječak, na trenutke, himnički uzvišen doživljaj. Pjesnik tada postaje šapat, šum, treptaj, riječ prirode. To nije samo san, već nešto više, tu granica između stvarnog i zamišljenog počinje da se gubi (“Plovim… plovim…”, “Kad sam…”).

U dodiru sa poljima, potocima, drvećem, suncem, pjesnik izražava radost koja se može osjetiti samo onda kada se ide nekom veoma dragom ususret. Svjetlost i sunce su za njega vječiti izvor radosti.

Pjesnikova riječ je meka i svijetla, ona vaja i slika toplim bojama proljeće, cvijeće, livade, čak i zimu:

Kako da ti opišem zimu,
kad nemam hladnih riječi.
Tople su sve.
Ako ih izgovorim, led će da otope.
(Pismo koje nikada nisam poslao)

U pjesmi “Želja”, koja je poput zdravice, želi se zadovoljstvo, radost, uspjeh i sve to da se podijeli sa drugima, jer je radost najpotpunija kada se ima s kim podijeliti. I uopšte, u poeziji Alije Dubočanina često se nagovještava potreba za nekim ko će razumjeti njegove misli i želje, naprosto – imati blisku osobu kao dio sebe. Pjesma “Želja” se završava stihovima:

I ružna riječ da te
ne udari nikad!

Ružna riječ pogađa kao teška nesreća. A sama riječ nesreća, kao tema pjesme “Riječ nesreća”, veže za sebe mnoge odrednice. Da bi pjesnik što jasnije istakao njenu težinu, pravi neobične komparative, one koje do sada nismo imali prilike da čujemo. Tako je riječ nesreća od svih drugih ratnija, tučnija, poplavnija, zemljotresnijai ništa ne postoji tako tamno i tako nepoželjno a da već nije sadržano u ovoj riječi. Kako je pjesnik još na početku o njoj rekao:

Nema me ni u čijoj želji,
osim u snu dušmanina.

Pjesme koje najviše privlače pažnju mladih čitalaca su svakako one koje govore o nagovještajima ljubavi. I tu se riječ ljubav ne spominje, jer je to osjećanje tek probuđeno, ima samo neke nejasne oblike.

“Da hoće nešto da ti se desi” je pjesma koja govori o prvoj ljubavi što se sa sigurnošću dogodila samo u mislima. To je iščekivanje susreta koji bi slučaj morao do tančina da izrežira, ali tako da se pokaže viteško žrtvovanje za tu ljubav. Slična je po temi i pjesma “Sve ću joj reći”.

Za pjesnika je ljubav ključ za razumijevanje prirode osobe koja mu je bliska. Ljubav je podrška u trenucima nespokoja, ali ona je i “cvijet za duga proljeća”. (“Koja je to riječ”).

Po intonaciji je sasvim drugačija pjesma “Šapat lišća u noći”. Ona je protkana osjećajem prolaznosti koja se prima kao neminovnost i zato ne izaziva rezignaciju. Naprotiv, pjesnikovo gledanje na život ostaje nepromijenjeno. Toplina u duši ostaje da traje, ona se ne gasi. Nju je podario nama kroz svoje pjesme i otišao nadrugu obalu, u nezaborav, da živi u svojim pjesmama i pričama.

ŠAPAT LIŠĆA U NOĆI

Na putu dugom
kad budeš sam
kad za tobom
krenu snjegovi,
guste noć
kad te stignu,
pod košuljom
kad budeš nosio
jesen kišnu,
mokre dane,
kad smijeh se sledi,
procvjeta zima, ispruži ruke – ogrij se
na mojim mislima