Ljubav i mržnja idu zajedno

Bijeli zubi kod crnih ljudi su mnogo izraženiji i djeluju još bjeljima nego što to stvarno jesu upravo zbog kontrasta, zbog crne okoline.

Slično je sa svim suprotnostima, one se jedna pored druge naglašavaju. Neki visajlija pored kakvog čovječuljka izgleda još viši, a čovječuljak još niži nego što to stvarno jesu. Ako su svi podjednaki, bilo visoki ili niski, čini nam se da je sve normalno, da baš takvi i trebaju biti. Debeli i mršavi nekada se i pokazuju zajedno kako bi se naglasila suprotnost, razlika. Stanlio i Olio, na primjer.

I karakterne osobine kod ljudi kao da utječu jedne na druge. I tu postoje suprotnosti. Kao da ljudi koji se umiju mnogo radovati i koji u društvu prednjače svojim pjesmama i humorom imaju uglavnom i naglašenu osobinu prednjačenja u žalosti, kao da imaju više suza za tugovanje, više jauka i uzdisaja, nego ostali svijet. Oni koji nekoga vole i mnogo se raduju njegovoj sreći, isto tako mnogo tuguju kada je ta osoba nesretna. Ravnodušni se ne uzbuđuju mnogo ni na sreću ni na nesreću.

I ljubav i mržnja su u sličnim odnosima. O tome razmišljam nakon što sam pročitao jedan tekst u kom se piše o tome kako je u Bosni puno mržnje. Tu su česti sukobi, ratovi, a oni ne donose nikakvo dobro i naročito potpiruju mržnju. Ima u tome istine, ali postoji i druga strana medalje. Teško je naći i toliku količinu i toliki intenzitet ljubavi kao što je ima i u Bosni i u nekim sličnim zemljama. Kako ima primjera učinjenih zločina, isto tako ima i suprotnih, onih u kojima su ljudi štitili drugačije i u tom trenutku slabije, nekada gubeći i život zbog svog stava. Samo o ovakvim se djelima u teškim vremenima manje priča, jer to su luda vremena u kojima se vrijednosti često postavljaju naglavačke. Lopovi i pokvarenjaci postaju uzori i junaci, a pošteni postaju izdajnici, izrodi i kukavice. Tek podosta vremena nakon rata počinje se ozbiljnije govoriti da je i „među njima“ bilo ljudi, a da su neki čak bili i više nego ljudi.

Teške situacije tjeraju ljude i na ekstremnije osjećaje. Zato u našim krajevima i ljubav i mržnja djeluju izraženijima. U zemljama i među narodima gdje se ne događaju česti ratovi ili drugi sukobi nema ni pokazivanja ekstremnih osjećaja. Za te ljude obično kažemo da su hladni. Nama se možda čine i dosadnima, ne doživljavaju ništa uzbudljivo. Njima, opet, mi izgledamo previše temperamentno, pretjerano se uzbuđujemo zbog sitnica. Vide nas pomalo kao egzotične, da ne kažem divlje, jer ne razumiju čemu tolika galama i gestikulacije zbog trivijalnosti?

Uglavnom, u svemu u prirodi, pa tako i među ljudima, postoji neka ravnoteža. I onaj ko kaže da je negdje puno mržnje, treba razumjeti da je tamo istovremeno i puno ljubavi. Je li bolje živjeti u takvoj sredini ili onoj gdje je malo i mržnje i ljubavi, to je opet drugo pitanje i vjerujem da bi ljudi, kad bi birali između te dvije opcije bili vrlo podijeljeni. Oni koji bi tražili mjesto za život u kom vlada samo ljubav ili samo mržnja, mislim da bi ostali bez zavičaja, ni na nebu ni na zemlji, jer takvo mjesto ne postoji. Crkve baš pričaju o ljubavi, ali u crkvenim redovima ima itekako mržnje. Zatvori su puni zločinaca, kriminalaca i prevaranata svakakve fele, ali i tamo ima itekako i ljubavi.

Mržnja i ljubav su blizankinje. Svaka od ovih osobina objašnjava nam i onu suprotnu. Tek zahvaljujući jednoj možemo potpunije razumjeti drugu. Ipak, kažemo da ljubav svi volimo, a mržnju ne, a koliko je ta tvrdnja istinita, to bi trebalo posebno ispitati.