Nije svaki bunt „revolucija“ ni povijesni pomak na bolje, kako tvrdi pseudoljevica

U svijetu smo svjedočili brojnim prosvjedima koji su u korijenu i prema deklariranim idejama uvijek bili „progresivni“. Međutim, kada oligarhija izrežira masovne prosvjede i preuzme vlast, gubitnici su i demokratsko biračko tijelo i većina prosvjednika .

Takozvani „ljevičari“ i „progresivne elite“ na Zapadu, ili oni koji su pobjegli od „režima“ u svojim domovinama i tamo žive u egzilu, koji su bezglavo podržali masovne pobune, objavljivat će znanstvene eseje o “izdanoj revoluciji”, ali nikada neće priznati vlastitu izdaju demokratskih načela.

Ako i kada „demokratizirane zemlje“ poput Ukrajine i Gruzije i uđu u Europsku Uniju, prema logici onoga što su tražili kod kuće, ulični prosvjednici bi se trebali pridružiti milijunima nezaposlenih u Grčkoj ili milijunima umirovljenika, žrtvama okrutnih “mjera štednje” koje su im nametnuli njihovi novi vladari i Bruxelles.

No, izađu li ti isti bivši prosvjednici na ulice još jednom, razočarani izdajom svojih vođa, uživat će u posljedicama svoje „pobjede“ pod palicama NATO pakta i Europska unije i njihove kvalitetno obučene policije ili vojske, dok će se zapadni mediji samo preseliti negdje drugdje i nastaviti posao „širenja demokracije“.

Vraćajući se u povijest, podsjetimo da su u starom Rimu, osobito tijekom kasne Republike, oligarsi posezali za nasiljem, zastrašivanjem, ubojstvima ili uklanjaju s vlasti dominantne frakcije u Senatu .

Iako ni vladajući niti suprotstavljene frakcije nisu zastupali interese naroda, niti su se brinuli za male poljoprivrednike ili robove, uporaba masa u borbi protiv izabranih u Senatu, temelj predstavničke vlasti i republikanskog oblika vladavine, bio je instrument za uspon autoritarnog Cezara, vojnog vladara koji je Republiku pretvorio u carsku državu.

Demagozi, plaćeni od carskih aspiranata, raspiruju raznovrsne strasti, manipuliraju nezadovoljnicima, sirotinjom i sitnim lopovima, što čine obećanjima svih vrsta, novcem i govorima o novom poretku. Stručnjaci za organiziranje masa njeguju svoje veze s oligarsima „gore“ i s prosvjednicima „dolje“.

Oni su glas negodovanja naroda i artikuliraju zahtjeve kojima dovode u sumnju legitimitet aktualnog vladara, dok se istovremeno polažu temelji za vladavinu odabranog .

Kada oligarsi dođu na vlast na valu demagogije i na čelu masovnog nasilja, obično vrlo brzo potisnu demonstracije, a demagoge nagrađuju unosnim funkcijama u novom režimu. Ujedno vrše atentate na bivše „suradnike“, odnosno ulične vođe koji ne žele priznati novi poredak.

Novi vladari protjeruju stare senatore u progonstvo, namještaju nove izbore i proglašavaju se „spasiteljima Republike“. Nastavljaju izrabljivati seljake, odriču se ispunjenja društvenih obveza i zaustavljaju subvencije za hranu siromašnim gradskim obiteljima i izdvajanje sredstava za javne radove.

Korištenje “masovne pobune” u službi interesa oligarhijskih i imperijalnih sila protiv demokratski izabrane vlasti je učestalo korištena istih strategija i u posljednje vrijeme.

Kroz stoljeća je “masovni revolt” odigrao mnoge uloge. Služio je za destabilizaciju izabrane vlasti ili kao platforma za elite koje su ih htjele srušiti.

Masovni revolt je odličan način da se prikrije činjenica da je elita izgubila demokratske izbore. Tada se osigurava politička manjina kao „smokvin list za legitimnost“, jer je nemoguće djelovati u granicama ustavnog okvira. “Gužva na središnjem trgu” postaje dozvola za nelegitimno preuzimanje vlasti u ime pseudovećine, čemu upravo svjedočimo u Venezueli.

Ljevičarski kritičari često imaju dva oprečna stajališta. Prvi jednostavno okarakteriziraju pobunu kao „unutarnju borbu elite za prevlast, koja nema veze s interesima radničke klase” , dok drugi pozdravljaju „masovne ulične prosvjede protiv elitističkog režima“.

Neki čak tvrde da su ove pobune progresivne, te da demokratski zahtjevi trebaju biti podržani kao “teren za klasnu borbu”. Drugim riječima, „ljevica“ bi se trebala pridružiti ustanku, preuzeti pobunu i spriječiti eliti da preuzme vodstvo u fazi kada već upravlja pobunom.

Ono što ova „progresivna elita“ nije voljna priznati, jeste kako su oligarsi koji dirigiraju masovnim pobunama zapravo autoritarni i da potpuno odbacuju demokratske procedure i izborne procese.

Njihov je cilj uspostaviti “huntu”, koja će eliminirati sve demokratske političke i društvene institucije i dokinuti slobode, te nametnuti oštrije i represivnije mjere i nazadnije institucije i politiku od onih koje su zamijenili.

Neki ljevičari podržavaju “pobune masa” naprosto zbog njihove”borbenosti” i ulične hrabrosti, bez provjeravanja tko su zapravo vođe, bez da pokušaju saznati koji su njihovi interesi i veze s elitom koja radi na “promjeni režima”.

Sve “masovne obojene pobune ” u istočnoj Europi, bivšem SSSR-u i arapskom svijetu sa svojim popularnim i narodnim vođama, koje su potaknule mase da se bore za “neovisnost i demokraciju”, bile su za NATO i savez sa zapadnim imperijalistima i neoliberalnom elitom.

Nakon pada komunizma, novi oligarsi privatiziraju i prodaju najunosnije sektore gospodarstva, ostavljajući milijune ljudi bez posla, bez socijalnih prava, potom su predali svoje vojne baze NATO paktu za raspoređivanje stranih trupa i projektila usmjerenih prema Rusiji ili gdje god im u datom trenutku odgovara.

Kompletna “antistaljinistička” ljevica u Sjedinjenim Državama i zapadnoj Europi, uz nekoliko časnih iznimaka, slavi ove oligarhijske orgije kontroliranih pobuna, dok neki „ljevičari“ čak i aktivno sudjeluju u njima kao mali pomagači u „buni protiv neoliberalnih režima“. Jedno je jasno, razlog propasti “zapadnog marksizma” proizlazi iz nesposobnosti „ljevice“ da razlikuje pravu demokratsku pobunu od pobune financirane i upravljane od strane financijske elite.

Jedan od oglednih ne tako davnih primjera izmanipuliranih od strane elite, je primjer Filipina 2001. godine, kada izbija revolucija kako bi se zamijenio izabrani zastupnik jednog elitnog sektora još brutalnijim i autoritarnijim “predsjednikom”.

Možda popularan i neovisan, ali notorno korumpiran predsjednik Joseph Estrada, koji je izazvao filipinsku elitu i tadašnju američku vanjsku politiku iritantnim prihvaćanjem Venezuele i predsjednika bivšeg Huga Chaveza, svrgnut je uličnim demonstracijama srednje klase. Nakon toga, Gloria Makapagal-Arroyo, koja je imala bliske veze sa Sjedinjenim Državama, uz pomoć filipinske vojske pokreće stravičan val nasilja nazvan “demokracijom eskadrona smrti”.

I ponovo, zbacivanje Estrade aktivno podržava ljevica, uključujući i sektore revolucionarne ljevice, koji su se vrlo brzo našli na meti neviđene kampanje atentata, nestanaka, mučenja i zatvaranja, a sve po nalogu njihove novoovlaštene “gospođe predsjednice”. Prošlost i sadašnjost pobune masa protiv demokracije su Gvatemala, Iran, Venezuela, Hong Kong i mnoge druge zemlje.

Korištenje masovnih ustanaka od strane elite i graditelja imperija ima dugu i zloglasnu povijest. Tri najkrvavija slučaja, čiji ožiljci traju do današnjih dana, zbili su se u Gvatemali 1954., Iranu 1953., i Čileu 1973.

Demokratski izabrani Jacobo Árbenz bio je prvi gvatemalski predsjednik koji je pokrenuo agrarnu reformu i legalizirao sindikate, posebno se brinući za poljoprivrednike bezemljaše.

Árbenz u reforme uključuje eksproprijaciju neiskorištenog zemljišta u vlasništvu američkog agro diva United Fruit Company.

Tada se pokreće CIA, koja koristi svoje veze s lokalnim oligarsima i desničarskim generalima i pukovnicima koji pokreću i financiraju masovne prosvjede protiv lažnog “komunističkog preuzimanja” Gvatemale pod predsjednikom Arbenzom.

Manipulira se populacijom prijetnjom da Gvatemala postaje “sovjetski satelit” i sustavno se potiče masa na nasilje, što izaziva krvavi državni udar. Naravno, vođe državnog udara dobivaju potporu iz zraka koju osigurava CIA. Tisuće Arbenzovih pristaša su izmasakrirani, a sela  pretvorena u „polja smrti“.

Sljedećih 50 godina su političke stranke, sindikati i seljačke udruge zabranjeni, približno 200 000 Gvatemalaca je ubijeno, a milijuni su raseljeni.

Godine 1952. Mohammed Mossadegh je s umjereno nacionalističkom platformom izabran za čelnika Irana, a nakon svrgavanja brutalnog monarha je najavio nacionalizaciju naftne industrije. CIA u suradnji s lokalnom oligarhijom, monarhistima i plaćenim demagozima organizira masovne “antikomunističke” ulične prosvjede.

Demonstracije postaju nasilne i izgovor za vojni udar je tu. Pod kontrolom CIA-e, iranski generali dovode na vlast šaha Rezu Pahlavija, koji se vratio iz Švicarske i sljedećih 26 godina Iran pretvara u monarhističku vojnu diktaturu. Stanovništvo Irana je sustavno terorizirala zloglasna tajna policija Savak.

Američke naftne tvrtke dobivaju najbogatije naftne koncesije, Reza Pahlavi se pridružuje Izraelu i SAD-u u svetom savezništvu protiv nacionalističkih disidenata i radi s njima u potkopavanju nezavisnih arapskih država.

Deseci tisuća Iranaca su ubijeni, mučeni i proganjani. No, 1979. s masovnim narodnim ustankom na čelu s islamskim pokretima, nacionalističkim i socijalističkim strankama i sindikatima, Iranci pobjeđuju šahovu diktaturu. Po europskoj definiciji se uspostavlja islamistički nacionalistički režim, koji zadržava vlast do danas, unatoč desetljećima pokušaja da ih se svrgne. Usprkos ekonomskim sankcijama i svim drugim pritiscima, vlasti Irana uspijevaju preživjeti i napredovati.

Financiranja kampanja destabilizacije traju, a plaćaju se i terorističke skupine i disidentski liberalni pokreti. Čile je najpoznatiji slučaj financiranog mafijaškog nasilja, koje vodi do vojnog udara. 1970. na izborima pobjeđuje demokratska socijalistička partija i Salvador Allende postaje predsjednikom zemlje.

Unatoč naporima CIA-e da kupi glasove i blokiranja odluke o odobrenju izbornih rezultata, te manipulacijama s nasilnim demonstracijama i na kraju pokušajem atentata da se isprovocira vojni udar, Allende ipak preuzima dužnost.

Tijekom Allendeovog mandata, CIA financira razne “izravne akcije”, od plaćanja korumpiranih vođa sindikata rudnika bakra, radnika koje se potiče na štrajkove i udruge vlasnika kamiona koji odbijaju prijevoz roba u gradove, manipulira se i desničarskim terorističkim skupinama poput Patria y Libertad.

Program destabilizacije je posebno dizajniran tako da izazove ekonomske nestabilnosti kroz umjetne nestašice i po principu poticanja srednje klase na nezadovoljstvo. To je dovelo do zloglasnih uličnih demonstracija. Na ulice izlaze i kućanice koje lupanjem po loncima izražavaju svoje nezadovoljstvo. CIA kroz gospodarski kaos nastoji potaknuti vojni udar, što je nedavno bez uspjeha korišteno u Venezueli.

Tisuće vlasnika kamiona su plaćeni da ne voze robu u gradove, što dovodi do nestašica, dok desničarski teroristi sabotiraju elektrane i cijele četvrti padaju u tamu. Trgovine vlasnika koji su se odbili pridružiti “štrajku” protiv Allendea bivaju opljačkane ili uništene .

Konačno, 11. rujna 1973. SAD i hunta čileanskih generala preuzimaju vlast od demokratski izabrane vlade. Deseci tisuća aktivista i vladinih pristaša je uhićeno, ubijeno, mučeno ili prisiljeno na progonstvo.

Diktatura provodi denacionalizaciju i privatizira rudarski sektor, bankarstvo i proizvodni sektor, potom se provode mjere slobodnog tržišta po diktatu i receptu ekonomista i učenika Miltona Friedmana, takozvanih “Chicago Boys“.

Diktatura ukida 40 godina rada i zemljišnih reformi koje su od Čilea stvorile najsocijalniju i najnapredniju zemlju u Latinskoj Americi .

Uz generale na vlasti, Čile je postao neoliberalni model, prototip za Latinsku Ameriku i cijeli svijet. Nasilje masa i takozvani “bunt srednje klase” su doveli do konsolidacije oligarhije i imperijalne vladavine, te 17 godina vladavine terora i diktature pod generalom Augustom Pinochetom.

“Pobuna srednje klase” u Čileu je bila najveća koncentracija bogatstva u rukama oligarhije u Latinskoj Americi do danas.

Suvremena uporaba i zloporaba “masovnih pobuna” su Tunis, Libija, Egipat, Ukrajina, Venezuela, Sudan i Alžir, nešto ranije Tajland i Argentina i mnogi drugi.

U posljednjih nekoliko godina je “masovna pobuna” postala uobičajeni instrument kada zapadne elite, lokalni generali i drugi graditelji imperija traže smjenu vlasti.

Ovisno o zemlji, koristi se široki asortiman potencijala. Od nacionalističkih demagoga do liberalnih nevladinih udruga i njihovih vođa financiranih od Zapada, koji postavljaju temelje za rušenje demokratski izabranih vlada i postavljaju pozornicu za uspješno instaliranje njihovog “slobodnog tržišta ” i režima sa sumnjivim ” demokratskim” legitimitetom.

Masovne demonstracije, na čelu s plaćenim demagozima, provode izravne mjere i aktivno ciljaju demokratski izabrane vlade, kao trenutno u Venezueli.

Venezuela je uz bivšeg predsjednika Huga Chaveza i aktualnog Nicolasa Madura a priori anti-imperijalistička, te s prosocijalističkim programom.

Pobune “masa” u kombinaciji s valovima atentata, sabotaža javnih komunalnih poduzeća, umjetno proizvedenih nestašica važnih roba i propagandom ponovo se koriste, a oporbena izborna kampanja se uglavnom financira izvana.

Godine 2002. se Washington udružio sa svojim suradnicima, oligarhijom s bazom u Miamiju i lokalnim oružanim bandama u Caracasu. Umjetno se stvara “prosvjedni pokret”, temelj za tradicionalno isplanirani vojni udar.

Generali i pripadnici elita nakratko svrgavaju i uhićuju demokratski izabranog predsjednika Chaveza. Svi putevi demokratskog izražavanja i zastupanja bivaju zatvoreni, a ustav zemlje pogažen.

Kao odgovor na otmicu “svog predsjednika”, više od milijun Venezuelanaca se spontano mobilizira i maršira na predsjedničku palaču, zahtijevajući obnovu demokracije i vraćanje Huga Chaveza na mjesto predsjednika. Potpomognuti velikim prodemokratskim i proustavnim sektorima unutar oružanih snaga, masovni prosvjedi dovode do poraza prevratnika i povratka Chaveza i demokracije.

Sve demokratske vlade se mogu suočiti s manipuliranim i oligarhijski financiranim revoltom masa, stoga valja proučiti primjer Venezuele i poraza SAD-a, kojeg je, na primjer potpuno zanemario svrgnuti ukrajinski predsjednik Janukovič.

Najbolja obrana demokracije je u organizaciji, mobilizaciji i političkom obrazovanju izborne većine.

Nije dovoljno sudjelovati u slobodnim izborima. Naime, obrazovana i politizirana većina također mora znati kako na ulicama braniti svoju demokraciju.

Lekcije iz puča 2002. u Venezueli, odnosno debakl kojeg su tada pretrpjeli venezuelanska oligarhija i američka vlada, vrlo sporo se ili nikako apsorbiraju, pa se nastavlja uobičajeni „posao“ na destabilizaciji  gospodarstva u pokušaju potkopavanja demokracije i preuzimanja vlasti.

U razdoblju od prosinca 2002. do veljače 2003. korumpirani viši rukovoditelji nominalno “javne” naftne tvrtke PDVSA organiziraju “štrajkove”, zaustavljanje proizvodnje, izvoza, ali i distribuciju nafte i naftnih derivata u zemlji.

Korumpirani sindikalni dužnosnici, povezani s poznatom američkom udrugom National Endowment for Democracy (NED), mobiliziraju radnike u naftnoj industriji kako bi u pokušaju paraliziranja gospodarstva podržali takozvani „lock–out“.

Vlada je reagirala i mobilizirala drugu polovicu naftnih radnika, koji su, zajedno sa srednjim menadžmentom, inženjerima i tehnolozima, pozvani da u ime cijele venezuelanske radničke klase preuzmu naftna polja i postrojenja od “gazda”.

Da bi se suprotstavio akutnom nedostatku benzina, bivši predsjednik Chavez je osigurao zalihe iz susjednih zemalja i saveznika iz inozemstva, tako da „lock–out“ nije uspio. Otpušteno je i zamijenjeno nekoliko tisuća pristaša prevrata, stranih menadžera, kao i korumpirani članovi izvršne vlasti.

Nakon što nisu uspjeli svrgnuti demokratsku vladu “masovnim pobunama”, oligarsi se okreću pokušaju provođenja referenduma o Chavezovoj vladavini, a kasnije na nacionalnoj razini pozivaju na bojkot izbornih rezultata, jer su u oba poraženi .

Ovi porazi su poslužili jačanju Venezuele i njenih demokratskih institucija i smanjenoj prisutnosti korumpiranih oporbenih zastupnika u parlamentu.

No, ponovljeni neuspjesi elite navode na stvaranje nove, višeslojne strategije uz financiranje proameričkih nevladinih organizacija koje prikupljaju i iskorištavanje pritužbe lokalnog stanovništva za mobilizaciju oko važnih i često ne tako važnih pitanja za zajednicu u cjelini.

Kao u pravilu, “nepoznati nasilnici“ sabotiraju komunalnu infrastrukturu , vrše atentate na seljake koji su preuzeli poljoprivredne površine zahvaljujući provedenim zemljišnim reformama, te na istaknute dužnosnike i aktiviste. Istovremeno se organiziraju masovne kampanje i marševi, a ekonomska destabilizacija se vrši financijskim špekulacijama, ilegalnom trgovinom devizama i dizanjem cijena osnovnih potrošačkih roba.

Zaključak

Masovne pobune su dvosjekli mač. One mogu biti pozitivna sila, kao Žuti prsluci danas u Francuskoj ili kada su bile usmjerene protiv diktatura poput Pinocheta, protiv autoritarnih apsolutističkih monarhija poput Saudijske Arabije ili u kolonijalnim rasističkim državama poput Izraela.

No, one moraju biti usmjeravane i kontrolirane od strane lokalnih demokratskih čelnika.

Povijest nas od antičkih vremena do danas uči da nisu sve “pobune masa” motivirane demokratskim ciljevima. Mnoge su poslužile za svrgavanje demokratskih vlada, a potom su postavile totalitarne vođe, fašističke i proimperijalne režime.

Danas “masovne pobune” protiv demokracije postaju standardni operativni postupak zapadne Europe i Sjedinjenih Država, koji žele zaobići demokratske procedure i na vlast postaviti klijentelističke lokalne elite.

Zahvaljujući medijskoj propagandi, na primjer, naoružani islamistički teroristi i plaćenici u Siriji se nazivaju “pobunjenicima”, a rulja na ulicama Kijeva u Ukrajini, koja je silom svrgnula demokratski izabranu vladu, biva prozvana “prozapadnim demokratima”.

Ideologija ili retorika informiranja o “masovnim pobunama” varira od “antikomunističke” i “antiautoritarne ” u demokratskoj Venezueli do “prodemokratske” u Libiji, čak i kada su plemenski plaćenici iskorijenili cijele zajednice crnačkog stanovništva na jugu zemlje.

To su bili i Egipat, Ukrajina, kasnije Armenija i sada Sudan i Hong Kong, kao autonomni kineski entitet u kojem je viša srednja klasa velikim dijelom i dalje odana britanskoj kruni.

Imperijalni stratezi su sistematični. Međunarodni stručnjaci, konzultanti, demagozi i vođe nevladinih udruga su izgradili unosne karijere, što je bila kompenzacija za organiziranje “masovnih pobuna” i uvlačenja ciljanih zemalja u “kolonizaciju” s eurointegracijama ili savezništvom s Washingtonom.

Većina lokalnih političara, plaćenih vođa nevladinih udruga i demagoga svjesno prihvaćaju agendu koja se može svesti na rečenicu: “Prosvjed danas i uspostava novih gazda sutra“.

Mase s ulica su prevarene i žrtvovane. One vjeruju u „bolje sutra“ zapadnog konzumerizma, bolje plaćena radna mjesta i veće osobne slobode. Neki to još uvijek vjeruju, kao stručnjaci koji se posvećuju izradama nekakvih izvješća i napadom na „autoritarne režime na krhke demokracije u regiji, kojima je, kao kruh nasušnji, potrebna EU i NATO pakt. No obično se razočaraju. Novi vladari krenu dizati cijene, smanjivati plaće i sva druga prava, privatizirati državne tvrtke, prodavati najunosnije tvrtke i resurse strancima i udesetorostručavaju stopu nezaposlenosti .

Kad oligarhija izrežira masovne prosvjede i preuzme vlast, gubitnici su neminovno demokratsko biračko tijelo i većina prosvjednika. Kao što smo rekli na početku, ako im nije pravo, bivši prosvjednici mogu uživati u blagodatima svoje “pobjede” pod palicama Eurogendfora, EU i lokalnih snaga sigurnosti. Inače revni zapadni mediji, kada su u pitanju ljudska prava, preselit će se drugdje i nastaviti posao širenja “demokracije”.