Neki dan je načelnik američkog glavnog stožera general Joseph Dunford, nakon sastanka s ministrom obrane Marcom Esperom i državnim tajnikom Mikeom Pompeom, rekao da je pripremljen koalicijski plan koji će “osigurati slobodu plovidbe u Hormuškom i tjesnacu Bab El Mandeb. Amerikanci toj koaliciji obećavaju sve svoje znanje i sredstva za praćenje brodova. Potencijalni saveznici morat će patrolirati u blizini američkih brodova i pratiti trgovačke brodove koji plove pod zastavama njihovih zemalja.
Ali u isto vrijeme je general Dunford pojasnio da SAD “rade s nekoliko zemalja kako bi vidjele mogu li sastaviti koaliciju”.
“U sljedećih nekoliko tjedana ćemo shvatiti koje zemlje imaju političku volju da podrže ovu inicijativu, nakon čega ćemo raditi izravno s vojskama kako bi identificirali specifične snage i sredstva za podršku ovoj inicijativi“, rekao je general Joseph Dunford.
Izraz “možemo li ili ne možemo”, kojeg general koristi u političkoj retorici, nije igra riječima i ono što je rečeno nije bilo slučajno. Dobro je poznato kako je ideja o stvaranju takozvanog “arapskog NATO-a” ili Bliskoistočnog strateškog saveza (MESA) usmjerena protiv Irana, kojeg su Amerikanci široko oglašavali, došla do kraja.
Projekt nije pokrenut, prvenstveno zbog podjele koja postoji unutar zemalja arapskog svijeta i neslaganja među njima u vezi izgradnje odnosa s Teheranom. Arapi shvaćaju da Washington, govoreći o projektima raznih koalicija, pokušava prenijeti na svoje arapske saveznike ne samo odgovornost za donošenje odluka o Iranu, nego i da ih prisili da rade “prljavi posao” u regiji. Što sada?
Pompeo još od anti-iranskog cirkusa u Varšavi najavljuje moguće sudjelovanje u predloženoj koaliciji oko 20 zemalja. Međutim, stručnjak Njemačkog društva za vanjsku politiku Sebastian Zons vjeruje da prijedlog Amerikanaca može dobiti pozitivan odgovor samo od ključnih igrača u Perzijskom zaljevu, ali ne i svih njih, što definitivno nije 20 zemalja. Možda se državni tajnik nada da će neke europske saveznike moći privući da sudjeluju u anti-iranskoj koaliciji.
Stoga, prisjetimo se Dunfordovih riječi: “Opseg kampanje ovisit će o broju zemalja koje će u njemu sudjelovati. S malim brojem sudionika, imat ćemo malu misiju”.
Istodobno, on pretpostavlja da će se ” koalicija proširiti kao i da će se broj zemalja koje žele sudjelovati u kampanji povećati”.
Ali ima li itko spreman? Štoviše, u odnosu na Europu su Amerikanci sve više počeli koristiti iransku taktiku pritiska. Prema Bloombergu, Trump je kazao kako se Sjedinjene Države namjeravaju boriti protiv INSTEX-a, alata kojeg su stvorili Francuska, Britanija i Njemačka za zaobilaženje zabrane trgovine Washingtona s Iranom i zaprijetio im izbacivanjem iz američkog financijskog sustava. U tom smislu je europska povjerenica za vanjsku politiku Federica Mogherini kazala kako “energično radi s ministrima vanjskih poslova Francuske, Velike Britanije i Njemačke na tome kako zaobići američke sankcije protiv Irana”. Prema njezinim riječima, rezultat može vidljiv već za nekoliko tjedana.
Pet preostalih stranaka sporazuma pozivaju Teheran da ne krši uvjete sporazuma kako bi stvorio uvjete da europski saveznici Sjedinjenih Država riješe pitanja vezana za povlačenje Washingtona iz sporazuma. Podsjetimo da je 7. srpnja predstavnik iranske vlade, Ali Rabayi, objavio da njegova zemlja povlači svoju obvezu prema Bečkom sporazumu o nuklearnoj energiji koji predviđa zabranu obogaćivanja urana na razinu veću od 3,67 posto.
Predstavnik Iranske organizacije za atomsku energiju Behruz Kamalvandi izjavio je kako će Teheran započeti postupno povećanje razine obogaćivanja urana do 20 posto. U isto vrijeme, Iranci izjavljuju da ostaju otvoreni za diplomatske napore za spašavanje nuklearnog sporazuma, premda je europskim zemljama potpisnicama teško predložiti bilo kakvo rješenje ovog problema.
Osim toga, Teheran je najavio da neće poduzimati mjere protiv brodova koji prolaze kroz Hormuški tjesnac, usko ušće Perzijskog zaljeva kroz koje se prevozi oko 20% sve svjetske nafte.
Washington, prijeti Iranu “znatno strožim sankcijama”, naprosto jer ne zna što dalje, dok istovremeno ističe spremnost za nove pregovore s Teheranom bez preduvjeta. Čak priznaje i “mogućnost pune normalizacije odnosa”. Osim toga, general Mark Milli, kojeg je Trump imenovao za novog predsjednika Združenog stožera, govorio je na saslušanju u Senatu i retorički negativno pitao proučava li vlada SAD-a ideju upućivanja 150 000 vojnika u Iran, kao što je bio slučaj s Irakom. Konačno, Bijela kuća je odlučila ne nametati sankcije iranskom ministru vanjskih poslova Mohammadu Javadu Zarifu.
Točni razlozi odbijanja izricanja sankcija čelniku iranskog ministarstva vanjskih poslova nisu poznati. Međutim, prema Reutersu, takav bi potez mogao signalizirati spremnost američke administracije da traži diplomatsko rješenje za napetosti oko iranskog nuklearnog programa. Ukratko, odnosi između Washingtona i Teherana postaju ambivalentni i sve više se kreću isključivo prema širokom političkom i psihološkom sukobu.
Američki stručnjak Henning Rike je u pravu. Naime, on vjeruje da “pitanje iranskog nuklearnog programa nikada nije bilo važno za same Amerikance i da su zahtjevi upućeni Teheranu uvijek bili složeni”. Takva politika u prema Iranu ne daje konkretne rezultate, ali drži u neizvjesnosti ne samo cijeli Bliski istok, već i cijeli svijet. Međutim, moguće je da SAD u ovoj fazi i ne treba više.
Govoreći o mogućnosti američke vojne intervencije, sada je svima jasno da Pentagon to sam ne može izvesti, a arapski saveznici u Perzijskom zaljevu su svoju „borbenu sposobnost“ u Jemenu.
No, čak i u tim okolnostima su SAD pokušale isprovocirati Iran da napadne prvi. To je bilo provokativno slanje američkog drona i 35 američkih časnika u američkog izviđačkom zrakoplovu u iranski zračni prostor. Njihova očekivana tužna sudbina je bilo obaranje od strane iranske protuzračne obrane, što je trebao biti razlog za početak američkog zračnog napada na Iran, vjerojatno uz široku uporabu modernih raketa. Ti su planovi već bili u Pentagonu, a njihovo opravdanje bilo je planirano s hitnim sazivanjem Vijeća sigurnosti UN-a, na kojem je američki predstavnik, uz njegov pisani govor, bio spreman govoriti u vrijeme napada. Takvi su bili planovi Washingtona, ali nisu uspjeli.
Pokazalo se da je iransko vodstvo mnogo pametnije od uprave Trumpa i njegovih pomagača. „Perzijsko carstvo“ se pokazalo opreznijim i mudrijim od kaubojske politike američke administracije. Iranska protuzračna obrana oborila je samo dron, ali je propustila vojni zrakoplov P8, koji je nosio 35 ljudi.
Zapovjednik zrakoplovstva IRGC, Amir-Ali Hadjizade, izjavio je da je i taj zrakoplov prekršio zračne granice Irana.
„Mogli smo ga pogoditi, ali nismo to učinili, jer smo srušili bespilotnu letjelicu i upozorili američke terorističke snage”, rekao je Amir-Ali Hadjizade.
Dodao je kako je iranska vojska 2 puta poslale upozoravajuće signale američkim bespilotnim letjelicama.
Podsjetimo se da je zrakoplov Airbus, A300B2-203 iranske zrakoplovne kompanije Iran Air 3. srpnja 1988. godine oboren na relaciji Teheran – Bandar Abas – Dubai, 7 minuta nakon polaska iz Bandar Abbasa. Kada je preletio Perzijski zaljev bio je drsko oboren bez ikakvog razloga raketom zemlja-zrak, koja je lansirana iz raketne krstarice „USS Vincennes“ američke mornarice.
Američki mornari tada nisu poslali nikakve signale upozorenja. Posada raketne krstarice „USS Vincennes“ se zabavljala obaranjem iranskog putničkog zrakoplova. Sada, slijedeći američku logiku, Iranci su lako mogli srušiti američki avion, ali Iran je odlučio ne oboriti američki izviđački zrakoplov, iako prekršio zračni prostor zemlje.
U to vrijeme su planovi Trumpa i njegovih savjetnika bili da pokrenu rat protiv Irana, ali su odgođeni na neko vrijeme, iako ne i zaboravljeni. Treba reći da u samoj Sjedinjenim Državama postoji žestoka borba protiv iranske politike Bijele kuće, što se vidjelo i u odluci Kongresa da ograniči ovlasti Trumpu za napad na Islamsku Republiku. Zbog toga je formiran takozvani “Tim B”, koji uključuje savjetnika američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona i nekoliko regionalnih lidera s Bliskog istoka, uključujući izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, prijestolonasljednika Saudijske Arabije Mohammeda bin Salmana i prijestolonasljednika Abu Dhabija Mohammeda bin Zaida Al-Nahyana, plus višeg predsjedničkog savjetnika i njegova zeta, Jareda Kouchnera, koji očajnički pokušavaju namamiti Trumpa u iransku zamku.
Ali sam predsjednik, kao iskusan poduzetnik, dobro je svjestan da njegova snaga nije u borbi i da napad na Iran neće biti lagana šetnja.
Izgledi za rat između Sjedinjenih Država i Irana su stvarni, a saveznici Donalda Trumpa pokušat će Teheran predstaviti prijetnjom, kao što je bio slučaj s Afganistanom, Irakom i Libijom.
The Guardian piše kako se to nije slučajna krvožednost, jer znamo da je odluka o ratu protiv Irana donesena unaprijed i prije mnogo vremena.
Ali postoji još jedan aspekt svih tih događaja. Prijetnje vođe najveće svjetske sile su u načelu čvrste, ali ih treba uzeti suzdržano, jer je to sastavni dio domaće i vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država. Bijela kuća u više je navrata slala slična “obećanja i prijetnje” Rusiji, Kini, Sjevernoj Koreji i drugim zemljama, ali je sve završilo na riječima. Trump preferira plašiti svoje partnere u međunarodnoj areni, ali za sada to pitanje ne želi pretvoriti u vojnu akciju.
Točno je i da nema saveznika za ovu avanturu, ali njegovi savjetnici i sudionici mogu stvoriti takvu situaciju da Trump “nema kamo ići” i da će, protivno svojoj volji, biti prisiljen donositi “vojne odluke”.
Čini se da je slanje dona i američkog izviđačkog zrakoplova u iranski zračni prostor imao za cilj stvaranje takve situacije. Ali u ovom slučaju, Iranci su vidjeli lukav plan i ograničili se na rušenje samo američke bespilotne letjelice. Svima je jasno da je priča s oborenim dronom apsolutno nedovoljna za pokretanje vojnog sukoba. Ovaj je epizoda, hvala Bogu, završila.
Sada, vraćajući se na početak priče, imamo nevjerojatnu situaciju. SAD i Pentagon nikoga ne mogu nagovoriti da sudjeluje u anti-iranskoj koaliciji, koja se pokušala stvoriti pod izgovorom zaštite slobode plovidbe. Saudijska Arabija je sila na papiru i njezina vojska nije u stanju provesti nijednu ozbiljniju vojnu operaciju, osim nasumičnog gađanja civilnih ciljeva i infrastrukture u Jemenu. Ostale arapske zaljevske monarhije se ne usuđuju ni pomisliti na suočavanje s Iranom, dok Katar, kojeg je Rijad odsjekao od svijeta, sada ovisi o milosti Teherana i Ankare. Izrael, kao što je poznato, ima hrabrosti samo za sukobe s Palestincima naoružanim praćkama, a kada Hamas lansira nekoliko stotina projektila odjednom, Tel Aviv hitno kontaktira Kairo i „dogovara primirje“.
Istina, Izrael ima nuklearno oružje, ali je plan u tom slučaju da Hezbollah i proiranske milicije uđu u Galileju i rat će se, kako je obećao šeik Hassan Nasrallah, voditi na teritoriju cionističkog entiteta, gdje izraelska vojska ne može koristiti nuklearni potencijal.
Uz sve to svjedočimo vojnoj konsolidaciji iranskih snaga, iračke Hashd Al-Shaabi armije, jemenskih Huti boraca, libanonskog Hezbollaha, čak i Hamasa i palestinskih frakcija otpora. U takvom okruženju, SAD bez saveznika, a jasno je da ih neće uspjeti okupiti, gube stratešku premoć i za Trumpa je trenutno najbolja opcija naći „častan izlaz“ iz ove neugodne situacije.
Izvori: NEO Journal / Reoters / Regnum / Tasnim / PressTV
Trebalo bi patrolirati i u Meksičkom zaljevu.. možda Kina i Rusija okupe koaliciju za taj “međunarodni zadatak”.
Al bi amerokenjci i njihove podguzne muhe kmečali.. jooooooj.. 😂
P***!
treba razlikovati realnu situaciju od bombastične IRGC propagande, prvo se kaže da je Trump protiv vojne intervencije protiv Irana a iza toga da je namjerno poslao avion P8 da ga IRGC sruši i time daju povod za SAD intervenciju ali to da je tamo letio taj P8 nije potvrđeno tako da je su to nepotvrđene vijesti i poluistine, tako je i sa iranskom mornarnicom, da se radi o otvorenom moru 6-7 iranskih korveta i fregata od kojih većina zastarjelih i 10 zastarjelih iranskih raketnih čamaca uvezenih davno iz Kine bili bi na brzinu potopljeni od strane SAD mornarice ali u Perzijskm zaljevu je druga situacija jer je to uski i zatvoreni dio i postoji velika opasnost od IRGC raketa, torpeda i podvodnih mina tako da se osim mornarica SAD-a i Velik Britanije nitko od ostalih NATO mornarica ne usuđuje poslati brodove u Perzijski zaljev a ni SAD nosač aviona i… Čitaj više »
Pa ne treba tolika sila , izgleda Engleska fregata dovoljna da rastera Iranske camce.
Kao što je gospodin Babić napomenuo u članku )sve pohvale) a i ja više puta planovi za napad na Iran nemaju veze s pameću.
“…i rat će se voditi na teritoriju cionističkog entiteta, gdje izraelska vojska ne može koristiti nuklearni potencijal.” Ne bih baš dao ruku u vatru za ovu tvrdnju. Ako su mogli žrtvovati 6 milijuna Židova u zamjenu za dobivanje cionističkog entiteta onda im pokoja atomka po glavi vlastitih stanovnika dođe kao malo skuplji vatromet.