N. Babić: Rusija minira sve američke napore „obuzdavanja“ Irana

Iran i Rusija su prije tjedan dana potpisali dokument o proširenju vojne suradnje, rekao je zapovjednik iranske mornarice Husein Hanzadi.

“Ovo je prekretnica u odnosima Teherana i Moskve na polju obrane”, rekao je iranski vojni zapovjednik.

Naglasio je da je ovo prvi takav memorandum između dvije države. Također se saznalo da će Rusija i Iran uskoro održati zajedničke vojne vježbe.

Dogovor o provođenju manevara već je postignut. Uskoro će biti održan sastanak radi njihove koordinacije i planiranja. Vježbe će se održavati u sjevernom dijelu Indijskog oceana, uključujući i Hormuški tjesnac, gdje je nedavno došlo do pogoršanja iranskih odnosa sa Sjedinjenim Državama.

Ovaj potez Moskve de facto anulira ionako neuspješne napore Washingtona da okupi pomorsku koaliciju protiv Islamske Republike i ograniči sposobnost iranskih snaga u obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje.

Ovo je ujedno i srdačan pozdrav svim divanskim analitičarima koji su tvrdili da Rusija i Iran nisu na istom kursu i da svaka zemlja ima svoje nacionalne interese. Točno je da Moskva i Teheran imaju vlastite interese, ali u interesu obje zemlje da se brane od neprijatelja, a neprijatelj im je isti.

Izvješća o zajedničkim vojnim vježbama pojavila su se u pozadini eskalacije napetosti između Irana i zapadnih zemalja.

Moskva podiže ulog i jača vojnu suradnju s Teheranom

Zajedničke vojne vježbe, koje bi Iran i Rusija do kraja godine trebali održati u Indijskom oceanu i u Perzijskom zaljevu, šalju važnu poruku da Iran ima snažnog saveznika, ali i da su obje zemlje spremne na zajedničke borbene zadaće u tim vodama, smatraju stručnjaci, piše beogradski ured agencije Sputnik.

Husein Hanzadi, koji je bio nazočan na paradi ruske Ratne mornarice 28. srpnja u Sankt Peterburgu, nije isključio mogućnost da bi se manevri mogli održati čak i u Hormuškom tjesnacu. Također je rekao i da su Rusija i Iran potpisali memorandum o razumijevanju s ciljem širenja bilateralnih veza u sferi obrane. Vojni ekspert Vasilij Dandikin ocjenjuje da najava zajedničkih rusko-iranskih vježbi šalje važnu poruku.

Jedini saveznik Irana u regiji

Kako objašnjava Dandikin, događaji u Siriji su pokazali da je saveznik Rusije u bliskoistočnoj regiji upravo Iran, a u izvjesnoj mjeri i Turska. Prema njegovim riječima, Rusija s tim zemljama ima dosta dobru suradnju, prije svega vojno-tehničku.

Međutim, kada je riječ o Iranu, objašnjava Dandikin, isti ti događaji pokazali su da ta zemlja u biti nema drugog saveznika osim Rusije, te se u tom svjetlu i treba tumačiti nedavna posjeta zapovjednika iranske ratne mornarice Sankt Peterburgu, što je poruka SAD-u i NATO paktu da spor s Iranom nije moguće riješiti silom.

„Zato i vjerujem da će uskoro ruski brodovi krenuti tamo, jer to nije daleko, a u Sredozemlju je u ovom trenutku raspoređena stalna skupina ruskih brodova. Manevri će vjerojatno biti posvećeni operacijama spašavanja na vodi ili borbi protiv terorista, ali prisustvo ruske flote ipak šalje veliku moralnu podršku Iranu u nimalo jednostavnim vremenima“, ističe Dandikin.

Dandikin ukazuje i na to da će Rusija ovim vježbama poručiti kako raspolaže ozbiljnom flotom koja ne djeluje samo u priobalnim vodama, već je u stanju izaći i u druga mora i oceane kako bi rješavala svoje zadatke, što i priliči jednoj snažnoj pomorskoj državi.

Kakvu poruku šalje Moskva?

Oleg Glazunov iz udruženja vojnih politologa s ruskog ekonomskog univerziteta „Plehanov“ skreće pažnju na usijanu situaciju u Perzijskom zaljevu, te smatra da će Rusija ovim vojnim vježbama pružiti snažnu psihološku podršku Iranu i poručiti mu da u Rusiji ima pouzdanog saveznika.

„To nisu bile planirane vježbe, one su povezane sa situacijom u Hormuškom tjesnacu koja se konstantno zaoštrava. Presreću se iranski tankeri, vrše se pretresi, a Iran to isto radi s drugim tankerima, koji voze naftu u zemlje Europske Unije. Situacija je krajnje ozbiljna, može se čak reći predratna. Upravo je iz tog razloga Iranu i potrebna podrška pouzdanog saveznika“, rekao je ruski stručnjak.

Glazunov navodi i da se Iran trenutno nalazi u okruženju mnogih neprijateljski nastrojenih arapskih zemalja, koje podržavaju američke sankcije protiv Islamske Republike, te da se bez pouzdanih saveznika Teheran neće moći  oduprijeti američkom pritisku.

„Rusija je trenutno jedina zemlja koja može pružiti pomoć Iranu. Jedina druga sila koja bi bila u stanju to učiniti je Kina, međutim Kina na to skoro sigurno ne bi pristala, jer ne želi do kraja uništiti ionako napete odnose sa SAD-om“, zaključuje Glazunov.

Podsjetimo, odnosi između Irana i nekih država Zapada su sve gori. Zapljena britanskog tankera „Stena Impero“ od strane Iranske revolucionarne garde posljednji je u nizu incidenata, otkako su SAD u travnju pooštrile sankcije protiv Irana.

Integracija Irana i EEU protiv američkih sankcija

Istovremeno s objavom o višoj razini vojno-tehničke suradnje Rusije i Irana je potvrđeno da se proces integracije Islamske Republike i Euroazijske ekonomske unije primiče kraju, što će Iranu otvoriti slobodan pristup velikom tržištu, a zemljama EEU olakšati trgovinu i poslovanje s Islamskom Republikom.

Iran se ne integrira u EEU, integrira se s Euroazijskom ekonomskom unijom, a rješavanje pitanja pridruživanja Irana EEU je svojevrsni jedinstveni eksperiment kako bi se izgradio model odnosa koji zahtijeva rješenje određenih nijansi i traženje kompromisnih pristupa.

U skoroj budućnosti Iran i Euroazijska ekonomska unija započet će s radom u zoni slobodne trgovine. Sporazum su već ratificirali parlamenti Rusije, Bjelorusije, Kazahstana, Armenije i Kirgistana, a 10. lipnja ove godine je to učinio i iranski parlament. Praktična primjena sporazuma stupa na snagu 60 dana nakon zadnje obavijesti o dovršetku svih potrebnih postupaka.

Podsjetimo da je 17. svibnja 2018. u Astani potpisan privremeni sporazum, na razdoblje od tri godine, koji je doveo do stvaranja sporazuma o slobodnoj trgovini između država članica EEU i Irana. Pregovori u tom smjeru vode se od 2016. godine. Nije bilo lako i ratifikacija se produžila na još godinu dana. Naime, ako je ruska Državna Duma ratificirala privremeni sporazum s Iranom 15. studenoga prošle godine, parlament Kazahstana je to učinio tek u travnju ove godine.

Činjenica je da su na proces pokušali utjecati neki vanjski čimbenici. Predsjednik Odbora Euroazijske gospodarske komisije Tigran Sargsjan definirao ih je ovako: “Ovo je za nas važan dokument, jer s jedne strane vidimo da se položaj SAD-a prema Iranu promijenio, što je izazov je za mnoge kompanije. S druge strane Europska Unija razvija novi mehanizam za rad s Iranom kako nove primijenjene američke kaznene mjere ne bi utjecale na europske tvrtke koje posluju u Iranu. I naravno, naše tvrtke, koje su snažno zainteresirane za iransko tržište, iskusit će određene poteškoće povezane sa sankcijama protiv Irana.”

Smisao stvaranja zone slobodne trgovine jest da ugovorne strane smanje ili čak ukinu carine na dogovorenom popisu roba. Njihov popis, kao i veličina carinskih tarifa bile su najteža pitanja u pregovaračkom procesu. Sada su ta pitanja riješena, a uvjeti sporazuma su bliski pravilima WTO. To je korisno za sve, jer postoje nove mogućnosti za razvoj trgovinskih i ekonomskih odnosa, kako u bilateralnom, tako i u multilateralnom formatu, jer je donedavno razina trgovinskog prometa između Irana i država EEU bila prilično niska. 2017. godine iznosila je samo 2% ukupnog iranskog vanjskotrgovinskog prometa i nije dosegla ni pola milijarde dolara. U isto vrijeme, iranska trgovinska razmjena s Kinom i zemljama EU približila se 40 milijardi, odnosno 13 milijardi dolara. Naravno, ne u američkoj valuti.

Mnogo se toga događalo se i zbog činjenice da su u određenoj fazi u Teheranu bili vrlo oprezni integracijskim procesima u Euroaziji. Ali ne samo.

Iran je još od 1979. pod sankcijama. Njegovo se gospodarstvo uglavnom prilagodilo ovoj situaciji. Ipak, faktor očekivanja iranskih elita da se obnovi suradnja sa Zapadom, nakon očekivanog ukidanja sankcija, također je kočio ovaj proces. U skladu s tim, Teheran je usvojio ekonomsku strategiju zemlje. Međutim, sada, kad su se Sjedinjene Države povukle od nuklearnog sporazuma i počele uvoditi nove i bolnije sankcije, Iran je shvatio da ta politika Zapada poprima dugoročni karakter. Čak ni europski sustav naplate INSTEX ne daje nikakve rezultate.

Prema tome, došlo je vrijeme je da se djeluje bez oslanjanja samo na razne granične mogućnosti zaobilaženja sankcija. Stoga je za Teheran pitanje suradnje s EEU postalo posebno važno. Uostalom, ovim ne dobiva samo ogromno tržište za prodaju proizvoda, već i mogućnost pristupa tehnologijama koje su pod sankcijama, posebno vojnima. Osim toga, općenito će biti moguće osigurati režim političke i ekonomske naklonosti na sjeveru. Zauzvrat, zemlje EEU mogu iskoristiti iranske tranzitne sposobnosti za povezivanje s državama Bliskog i Srednjeg istoka.

Primjećujemo i neke važne karakteristike u okviru ovog „proširenja“ EEU. Od svih zemalja Euroazijske ekonomske unije samo je Rusija pod pritiskom sankcija Zapada. Pod pritiskom je sankcija i Iran. Dvije zemlje su u načelu u stanju stvoriti jedinstvenu liniju otpora, koja, usput, možda baš i ne odgovara drugim zemljama EEU, posebno Kazahstanu, koji smatra da se savez ne bi trebao pretvoriti u antizapadnu koaliciju. Astana možda ne podržava ideju o punopravnom članstvu Irana u EEU, makar samo zato što u američkoj kompaniji Tengizchevroil, koja upravlja glavnim izvoznim pravcem kazahstanskih ugljikovodika, udio SAD-a doseže 75%. Ali Iran se ne integrira u EEU, on se integrira s Euroazijskom ekonomskom unijom. Rješenje pitanja njegovog pristupanja Euroazijskoj ekonomskoj uniji odnosilo se na određenu perspektivu.

Provodi se svojevrsni jedinstveni eksperiment kako bi se izgradio model odnosa, koji zahtijeva rješavanje određenih nijansi i pronalaženje kompromisnih pristupa. Rusija je bila inicijator ovog procesa i uspjela je s partnerima u EEU dogovoriti model od kojeg će svi imati koristi.

Za  kraj možemo dodati kako je, bez velike pompe i glasnih izjava, vojna i ekonomska suradnja Rusije i Irana podignuta na razinu puno veću od „situacijskog partnerstva“ na bojnom polju u Siriji, što se stratezima u Washingtonu, Johnu Boltonu i Mikeu Pompeu u prvom redu, nikako neće svidjeti.