Na otoku se ne može ostati, mora se otići. Čini se da je cijeli svijet otok. Moraš vidjeti druge svjetove i zato moraš otići jer premlad si da bi ostao. Ne možeš ostati zatočen morem.
I onda odeš. Svijet velik, čudan, zabavan, nov, u njemu svega.
Kako malen se čini otok. Siromašan. Dalek. Tek negdje u zakutku srca.
Dok se ne slomiš. Dok te ne slomi svijet. Koji nije ono što si mislio da će biti. Cijeli svijet je manji od otoka. Jer si na njemu najveći. Na njemu si ti. Drugdje si drugi. Nešto. Netko. Ali ne ti.
Zar si morao skitati se svijetom tražeći sebe?
Ti si alkemičar kojeg si tražio
Samo zato što si ljubav sačuvao. Tamo u onom zakutku srca. Sad imaš od čega, znaš kako pretvoriti ljubav u zlato. S njim optočiti otok.
Zima je…Pivac stoji na jednoj nogi.
Vitar gonja lepušinu po guvnu.
Je ladno, krvi ti issssove
Dobri stari Alerik! Lijepo je znat da još uvijek ima ljudi sa srcem i s bistrom misli!
Fotografija je otok veli garmenjak… Predobro
Sa otoka (ili iz zavičaja) možemo otići. Možemo pobjeći s njega ali ne i od sebe.
O tome je pisao Thomas Merton u knjizi “Nitko nije otok”.
No, ima nas koji svog “otoka” nemamo. Jednostavno smo se slučajno negdje rodili, živjeli sve po svud, i jedno od težih pitanja nam je: Od kuda si? Mi svoj otok tražimo dok ga ne nađemo ili češće naselimo se negdje gdje se osjećamo kao doma. I onda nam to bude dom. A dom je dom tamo gdje ti je srce. Sve su ostalo privremena mjesta prebivanja.
Dobro veliš Alerik!
Ja sam se na svoj otok vratio doduše bez da me svijet slomio ali osjećaj je isti. Moguće je i tako, no ipak…