Neslužbeni savez Katara, Turske i Irana otvara vrata Perzijskog zaljeva i Rusiji

Prema turskom listu Hürriyet, Ankara i Doha dovršavaju izgradnju druge vojne baze u Kataru. Ona će se nalaziti pokraj turske baze u emiratu „Tarek bin Ziyad“, južno od Dohe, gdje su jedinice turske vojske i zrakoplovstva stacionirane od listopada 2015. godine. Prema stručnjacima, njihov broj danas iznosi oko tri tisuće vojnika. Nakon otvaranja nove baze, predviđenog za jesen, ta bi se brojka mogla povećati na pet tisuća.

Kvalificirana procjena ovog događaja ovisi o izvoru izvještavanja. U širem smislu, trenutna kriza u Perzijskom zaljevu povezana je sa sukobom Sjedinjenih Država i Irana, takozvanim “tankerskim ratom”, koji ponekad prijeti prelaskom u vruću fazu. Amerikanci su, iako bez većeg uspjeha, pokrenuli projekt stvaranja međunarodne koalicije za patroliranje vodama u blizini Irana i Jemena.

Naime, ako isključimo poruke Australije i Litve „da bi mogli poslati svoje brodove u regiju“, Washington nije dobio potporu među saveznicima, ali situacija je i dalje takva drži i regionalne i vanjske igrače u napetosti. Štoviše, u Perzijskom zaljevu se isprepliću mnogi ključni interesi u današnjem svijetu.

U širem smislu, ako gledamo geostrateške interese Sjedinjenih Država, američkom vodstvu je u interesu da Perzijski zaljev odsijeku od ekonomski dostupnih regija. Sada kada je Amerika postala veliki svjetski proizvođač nafte i plina, odnosi sa saveznicima u regiji su se promijenili. Osim toga, SAD bi blokadom perzijskog zaljeva uspjele dezintegrirati ne samo ruski projekt „Koridor Sjever-Jug“, koji je u izgradnji i cilj mu je povezati St. Petersburg s iranskom lukom Bandar Abas i Indijskim oceanom, već i osujetiti izgradnju određenih logističkih pravaca kineskog projekta „Novog puta svile“. U drugom slučaju bi se transformirali integracijski procesi koji počinju u sjevernom Indijskom oceanu. Nije uopće potrebno spominjati faktor privlačnosti ulaganja za ova dva i druge projekte. Međutim, svi napori američke administracije u tom smislu do sada ne daju nikakve rezultate.

No, zbog toga je u širem smislu opet aktualna američko-iranska vojna i politička konfrontacija. Stoga se pojava druge turske baze u Kataru doživljava kao želja Ankare da, zajedno s Washingtonom, Parizom i Londonom, učvrsti svoj status u regiji i sudjeluje u stvaranju lokalnog ili „zajedničkog“, sustava sigurnosti, iako je drugi malo vjerojatan.

Istodobno, savez s Rusijom, koja je sada pod “provjerom” u Siriji, a najnoviji susret ruskog predsjednika Putina i turskog vođe Erdogana govori da dvojica lidera mogu naći zajednički jezik o svim gorućim pitanjima, od najveće je važnosti za Tursku i Iran, te Katar, koji je, uz Ankaru, zbog agresivne kampanje saudijskog režima protiv zaljevskog emirata neočekivanog saveznika pronašao u Iranu.

Sve to se događa u vrijeme dok Sjedinjene Države i NATO u regiji Perzijskog zaljeva ni na koji način ne namjeravaju podići razinu svoje interakcije s Turskom. U užem smislu možemo govoriti o takozvanoj horizontalnoj raslojenosti interesa i geopolitičkim ambicijama Bliskog istoka, što dovodi do nastanka povijesno nikada viđenih saveza.

Ako se ovaj sukob može tumačiti kao sukob dvije najveće islamske zajednice, Turska, koja zajedno s Iranom podržava Katar, gotovo je u epicentru sukoba šiita i sunita, ali na strani sa šiitima. Rezultat toga je da se raspoređivanje snaga na Bliskom istoku počelo mijenjati do te mjere koju je donedavno bilo nemoguće i zamisliti.

Ali evo na što biste trebali obratiti pažnju. Turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavusoglu, govoreći o turskoj vojnoj bazi u Kataru, rekao je da je Ankara angažirana u “osiguranju sigurnosti cijele regije Perzijskog zaljeva, a ne bilo koje određene zemlje”, jer Ankara “drži da su opasnosti koje prijete zaljevskim zemljama usmjerene i protiv Turske”.

Odnosno, Turska je gotovo otvoreno u regiji počela označavati zonu svojih povijesnih interesa, očekivano na teritorijima koji su nekad bili dio Osmanskog carstva.

S tim u vezi je turski provladin list Yeni Şafak izrazio verziju prema kojoj bi Amerikanci “uskoro mogu napustiti regiju, a Turska počinje provoditi svoj plan”.

Nije slučajno što Institut za strateške studije Bliskog istoka vjeruje da se velik dio odnosa između Ankare i Dohe objašnjava činjenicom da su “već u 19. stoljeću osmanske vlasti pomogle Kataru da stekne identitet različit od Saudijske Arabije”.

Zbog toga, prema Institutu za strateške studije Bliskog istoka, Doha nikada nije doživljavala Rijad ne samo kao “starijeg arapskog brata”, već ni kao „vođu sunitskog svijeta“.

Istina, postoji verzija prema kojoj SAD iza kulisa igraju na ovu kartu zbog svojih interesa i “prebacuju sigurnosne probleme regije na pleća svojih saveznika, čime bi neregionalne sile bile izbačene iz igre”. Navodno je “turski plan jedan od tih scenarija”.

Ni taj scenarij se ne smije isključiti, a on je vidljiv u pokušaju davanja „kurdskog pitanja“ u Siriji, ali i Iraku, u ruke Ankare.

Ali povijesno iskustvo pokazuje da je takav plan vrlo neučinkovit za osiguranje sigurnosti i stabilnosti u regiji, budući da “regionalni igrači prije ili kasnije mogu ući u međusobni sukob”.

Međutim, dok dva stvarna kandidata za ulogu regionalnih čelnika, Turska i Iran, igraju zajedničku igru u „katarskom pitanju“, to za Rusiju, može biti značajno u Siriji, gdje Katar i njegovi protivnici, blago rečeno, imaju svoje interese. U svakom slučaju, Doha je dobila ozbiljnu potporu Turske u situaciji kada položaj Sjedinjenih Država izgleda dvosmislen, a prema mnogima je vidno oslabio, što je proces koji je počeo još u vrijeme Obamine administracije.

U cjelini, na Bliskom istoku je previše povijesno razvijenih proturječja. Sve zemlje koje ovdje pokušavaju ili vode neovisnu politiku moraju ih uzeti u obzir, uključujući Rusiju, koja neće gubiti izgubiti nijednu priliku da u regiji popuni vakuum kojeg, greškom ili silom prilika, stvore SAD.