Zašto zloglasni režim Bahreina nikada nije na naslovnicama medija

Bahreinski režim je uhitio šiitske klerike kako bi ih ispitivao usred svetog mjeseca Muharrama, kada šiitski vjernici komemoriraju Ašuru, sjećanje na mučeničku smrt unuka poslanika proroka Muhameda, imama Husseina.

Dužnosnici režima Bahreina su priveli nekoliko uglednih šiitskih svećenika, uključujući Sayeda Yabera Al-Shahrakanija, šeika Muhammada Ali Al-Mahfusa, šeika Muhamada Al-Ashura i šeika Zoheira Al-Jala, kako bi ih navodno saslušali, i to u vrijeme kojem su šiitski muslimani sudjeluju u obredima žalosti u znak sjećanja na mučeništvo poslanikovog unuka, imama Husseina.

Prema izvještajima koje su u petak objavili lokalni mediji, vlasti Bahreina su uhitile i druge propovjednike, poput šeika Menbara Al-Maatouqa i šeika Muhammad Al-Ayimija.

Pored toga, objavljeno je da bahreinske snage namjeravaju blokirati lokalne stanovnike u nekim područjima i neće im dozvoliti da postavljaju zastave tijekom Ašure, čime se obilježava mučeništvo imama Husseina u pustinji Karbala, koji je s pratnjom ubijen od strane trupa umajadskog kalifa Yazida.

Ovo nije samo vjersko pitanje, jer bahreinski režim napada rituale Ašure svake godine od 2011., kada je stanovništvo mirno prosvjedovalo i zahtijevalo prekid represivne politike Maname.

Tadašnje „Arapsko proljeće“ u Bahreinu, gdje je većinsko šiitsko stanovništvo od vladajuće sunitske dinastije Al-Kalifa tražilo veća prava, uopće nije popraćeno u medijima, iako su prosvjede na kraju u krvi ugušile saudijske trupe, koje su došle pomoći svom bahreinskom savezniku.

Vojska Bahreina je na početku demonstracija uništila na desetke šiitskih džamija u cijeloj zemlji. U gušenju prosvjeda je službeno ubijeno oko 100 prosvjednika, a 3000 ih je zatvoreno. Kasnije je u represivnim operacijama bahreinskog režima i njegovih saveznika uhićeno, mučeno, protjerano iz zemlje ili „jednostavno“ ostalo bez posla i sredstava za život na tisuće ljudi.

UN je u srpnju ove godine osudio masovna pogubljenja i mučenja aktivista režima Al-Kalife u Bahreinu, ali te vijesti neće naći na stranicama zapadnih medija.

“Proljeće” prešućeno u zapadnim medijima

Od kraja 2010. je svijet s pozorno pratio ono što je zapadnjačka štampa greškom nazivala „Arapsko proljeće“. Niz pobuna, spontanih i onih koje to nisu bile, izbile su u zemljama sjevera Afrike i na Bliskom istoku, od kojih su neke dovele do smjene vlasti ili dijelova državnog aparata.

Termin „proljeće“ je sam po sebi pogrešan, obzirom da većina nacija nije doživjela nikakvu pozitivnu evoluciju. Pogotovu u Egiptu, Tunisu i Libiji, gdje su na vlast došle ekstremističke frakcije, koje su samo povećale napetosti između raznih vjerskih zajednica i nacionalnih manjina i zemlje gurnule u kaos.

Treba naglasiti da su mediji, koji su favorizirali „pobunjenike“ i sudjelovali u  medijskoj propagandi tijekom tih „proljeća“, koristili tu definiciju da bi opravdali nasilje, čak i ono koje je vršeno nad civilnim stanovništvom, samo kako bi se u ciljanim zemljama uspješno kraju priveo planirani državni udar.

Definiciju „Arapsko proljeće“ bi se s pravom moglo upotrijebiti u ustancima koji su izbile u monarhijama Perzijskog zaljeva. U Jemenu i Jordanu, na primjer, ali zapadni tisak je te događaje potpuno prešutio. Informacije koje su dolazile su bile ili kratke agencijske ili uopće nisu odgovarale činjenicama na terenu.

Gotovo ništa se ne zna o onome što se  svakodnevno tijekom protesta događalo i u Bahreinu. Nedostatak informacija iz tih dijelova svijeta dugujemo bliskim vezama tih zemalja s Washingtonom, koje su vjerni američki saveznici.

Imali smo apsurdnu situaciju u Bahreinu, zemlji koja je vijest samo kada se održava utrka Formule 1. Tada televizijske kuće iz Europe i Amerike ne mogu posve okrenuti glavu od onog što se tamo zbiva. Tek onda je, uz vijesti o Formuli 1, usput na vidjelo izašla brutalna represija vlasti u Bahreinu nad šiitima, koji čine većinu u toj maloj zemlji.

Represija u kojoj su ljudi uhićivani, mučeni od strane policije. Prijeki sudovi, su osuđivali pripadnike opozicije samo zbog javnog vrijeđanja emira ili policije tijekom demonstracija.

Nitko ništa nije pisao ni kada je Saudijska Arabija poslala svoje trupe u pomoć bahreinskoj vojsci, formalno radi „smirivanja napetosti“. SAD i europski saveznici Maname nisu pokazivali ni najmanji znak zabrinutosti.

Velika Britanija, koja je inače „jako osjetljiva“ kad su ljudska prava u pitanju, nije niti jednom riječju komentirala ono što se zbivalo. Kraljevska obitelj je, naravno, tada pozvala emira Hamada Bin Isu Al-Kalifu na vjenčanje princa Williama. No emir je odbio „tu čast“, samo zato da bi izbjegao probuditi interes javnosti za ono što se događa u njegovoj zemlji.

U Bahreinu se dogodilo istinsko „Arapsko proljeće“, koja je moglo svrgnuti dinastiju koja da jamči minimum vjerskih sloboda i slobodu govora i gdje se žene tretiraju kao domaće životinje. Ali nafta i osigurano područje za američku Petu flotu kupuju sve, čak i šutnju medija.

Sve napisano nije ništa novo za one koji prate zbivanja na Bliskom istoku, ali s vremena na vrijeme treba podsjetiti da su medijska izolacija i šutnja oružje jednako opasno kao i bombe, ako ne i ubojitije, zbog toga što ignoriranje daje odriješene ruke tiranima, a ljudima koji traže svoja prava gasi želju u borbi za promjene.

Uloga Bahreina u protuiranskoj koaliciji

Još jedan razlog zašto nitko ne spominje Bahrein je odluka iz 2012. godine, kada je ministar vanjskih poslova Bahreina, Khalid Bin Ahmed Al-Kalifa, pokrenuo inicijativu za stvaranje zajednice zemalja koja bi se trebala zvati „Prijatelji iranskoga naroda“.

Vrlo znakovito ime, poput „Prijatelja Sirije“ svojevremeno. Naime, ta skupina bi za cilj imala rušenje institucija Islamske Republike, onako kako se to učinilo u Libiji i kao što se bez uspjeha pokušalo učiniti u Siriji.

Khalid Bin Ahmed Al-Kalifa je na svom Twitteru tada podijelio nekoliko poruka u tom smislu. On drži kako je „došao pravi trenutak za sazivanje konferencije na kojoj bi se sastale zemlje koje bi podržale težnje Iranaca za slobodom i koje bi spasile taj potlačeni narod“.

Teheran je to shvatio kao ozbiljnu provokaciju. Iran je u vrijeme masakra nad prosvjednicima u Manami stao u obranu bahreinskih šiita, koji su prosvjedovali isključivo zbog ostvarivanja istih prava u zemlji koja uživaju i suniti. Ništa više. Osim toga, prosvjedi u Bahreinu su bili masovni, ali najmirniji od svih okupljanja u zemljama koje je pogodilo „Arapsko proljeće“.

VIDEO: Mirni masovni prosvjedi šiitske većine u Bahreinu 2011.

Bahrein se u dvije prilike našao pod povećalom međunarodne zajednice, samo zato što se svijet više nije mogao pretvarati da se u zemlji ništa ne događa. Prvi put se pisalo o nemirima u Bahreinu za vrijeme utrke Formule 1, a drugi kada je uhićen jedan pripadnik šiitske manjine s danskom putovnicom, što je izazvalo reakciju Europske Unije. Da je bio lokalni stanovnik, nitko ništa ne bi znao o njegovoj sudbini. Međutim, EU se ograničila na oslobađanje samo tog jednog čovjeka, dok se za ostale primjere represije uopće nije interesirala.

Delegacija Europske unije je tada posjetila glavni grad Bahreina, godinu dana prosvjeda i krvave represije saudijske vojske, koja je u borbi protiv bahreinskih šiita, nenaoružanih naravno, ostvarila jedinu vojnu pobjedu u povijesti.

Apsurdni zahtjev ministra vanjskih poslova Bahreina, kojim je tražio osnivanje skupine zemalja pod imenom „Prijatelji iranskoga naroda“, uspješno je skrenuo pažnju europskih izaslanika od stvarnih problema, skrećući pozornost na Iran.

Što se Irana tiče, tamo narod na izborima bira smjer kojim želi ići. Točno je da nema stranaka ljevice, desnice, liberala, zelenih, crnih, žutih, crvenih i duginih boja, kakve imamo u zapadnim parlamentarnim demokracijama, ali tone umanjuje poštivanje demokratskih standarda u Iranu. Svim argumentima usprkos, Teheranu sigurno ne trebaju Bahrein i Zapad da mu budu uzor po pitanjima ljudskih prava i demokracije općenito.

S druge strane, Bahrein i režim obitelji Al-Kalifa, koji na Ašuru uhićuju ugledne koje šiitska većina u zemlji, koja nema svoje političke predstavnike, smatra za svoje vođe, sigurno zaslužuje opširnije izvještavanje u zapadnim medijima. No, sve dok je zemlja dom američkoj Petoj floti, to se neće dogoditi.