Kina nudi veliki novac za luke u Trstu, Genovi ili Rijeci – SAD ne nude ništa, ali brane „prodor Kine“

Nedavno su talijanski novinari otkrili da je visoka delegacija Kine tijekom službenog posjete Rimu pregovarala o uzimanju u zakup luka ili u Trstu ili u Genovi, čiji su terminali od premještanja većine tereta u luku Gioia Tauro u Kalabriji praktično pusti.

Iako nema službene potvrde za to, Kina je o zakupu luke Rijeka i izgradnji brze željeznice do Budimpešte vjerojatno pregovarala i s predstavnicima hrvatske vlade. U Italiji se većem prodoru Kine u zemlju usprotivio Matteo Salvini, koji je bio protiv svih predloženih projekata. Tako barem tvrde predstavnici bivših koalicijskih partnera Lige iz Pokreta 5 zvijezda (M5S), koji su rekli da je to jedan od razloga razlaza s Ligom, koju su proglasili strankom Steva Bannona, a ne talijanskom suverenističkom strankom.

Kako god bilo, Italija, Sjedinjene Američke Države i Kina imaju nešto zajedničko, a to je Jadransko more, zbog čega bi ovu temu pomnije trebali pratiti i u Hrvatskoj. Rim nije shvatio da je završio na stolu sukobljenih prekriženih manevara Washingtona i Pekinga, ali ono što je još gore je što talijanska vlada nije ni shvatila da nema što reći u kojoj se dvije suparničke zemlje natječu za stratešku dominaciju nad onim što se može smatrati talijanskim „dvorištem“. Barem u talijanskom dijelu Jadranskog mora.

Kina je kroz projekt Novog puta svile investicijama i infrastrukturom preplavila ekonomski zapostavljeno područje Balkana i sada želi izbiti na Jadran i tako steći neometan nadzor nad kopnenim i pomorskim trgovačkim putovima istočne Europe.

S druge strane, Sjedinjene Države shvatile su plan Xi Jinpinga i za opstrukciju planova Pekinga su hitno imenovale posebnog izaslanika za našu regiju, Matthewa Palmera, koji je odmah jasno iznio američku viziju na Bledskom forumu.

Trumpov je cilj ograničavanje kineske ekspanzije uvjeravanjem kineskih europskih partnera da se odreknu Pekinga i prihvate „novi razvojni model“. Ali u tom modelu SAD ne nude ništa što bi bilo približno korisno i ekonomski i financijski prihvatljivo kao kineski projekti.

Međutim, teško je da će se zemlje poput Srbije i Mađarske, koje su zapadne sile zaboravile i kojima je pomogla Kina, predomisliti u trenutku kada su napokon pronašle izlaz iz pakla.

Igra Sjedinjenih Država i Balkana

Palmerov posao je ozbiljna operacija. Američki izaslanik mora djelovati dubinski, bez izazivanja potresa, diplomatskih prijepore ili bilo kakve netolerancije. Ukratko, mora osigurati da se balkanske zemlje oslobode sfere kineskog ekonomskog utjecaja.

Kina je mudra i zna iskoristiti nezadovoljstvo Balkana u svoju korist. Ovo je područje SAD i zapadne sile smatraju Ahilovom petom Europe, prije svega zbog brojnih ekonomskih problema koji pogađaju zemlje bivšeg komunističkog bloka.

Nitko, ni Sjedinjene Države, ni Europska unija, nisu pomogle zemljama Balkana da se ekonomski uzdignu do prihvatljive razine u odnosu na zapadnu Europu. To su učinili Kinezi, koji sada žanju plodove svoje intuicije.

Sada se ovdje pojavljuje Washington, koji apsolutno ne želi vidjeti kako Peking balkansko područje pretvara u zonu slobodne trgovine s izlazom na Jadransko more.

Luka Trst

Kakve veze Italija ima sa svim tim? Italija je zemlja u kojoj Kinezi vide kamen temeljac za arhitekturu o kojoj sanjaju u Pekingu. Sjeveroistočne talijanske luke su čvorišta koja bi, prema planu Xi Jinpinga, trebala djelovati kao poveznica između kopnenih i pomorskih putova.

Kina je stoga gleda na tršćansku luku, što je vjerojatno jedan od razloga zbog kojeg je Xi Jinping došao do Italije kako bi s Rimom potpisao memorandum o razumijevanju o Novom putu svile. Kako piše portal Formiche, guverner provincije Friuli Venezia Giulia iz redova Lige, Massimiliano Fedriga, prošlog srpnja je izjavio da se SAD zanimaju za neka područja tršćanske luke, kao da želi izbalansirati snage oko ovog važnog pitanja.

Nova Conteova vlada sada je pod budnim okom američke uprave. Washington se boji da bi vladajuća osovina koju vodi M5S, bez utjecaja Lige, mogla pristati na daljnja otvaranja Kini, a to si Washington uopće ne može priuštiti, jer bi to značilo da je izgubio bitku za Jadran.

Šutnja Zagreba

U ovom globalnom sučeljavanju se vlada u Zagrebu ponaša, blago rečeno, autistično. U trenutku kada Peking u Genovi, Trstu i bez sumnje Rijeci vidi zlatnu kapiju za ulaz na tržište istočne i jugoistočne Europe, ova je tema potpuno odsutna u našim medijima. O svemu je bilo govora usiječnju ove godine, ali od tada vlada muk, kako iz vlade, tako i u glavnim hrvatskim medijima.

Moguće je da je Zagreb već iznio stav da ne želi potresati europsku i euroatlantsku ravnotežu, što bi značilo da je „uljudno odbio kinesku ponudu“. Osim ekonomskog značaja, SAD strahuju da bi Kina ove luke mogla koristiti i u vojne svrhe, iako je to nemoguće bez jasno definiranih pravila u bilateralnom ugovoru.

Što se tiče Italije, teško procijeniti vrijednost ulaganja i utjecaj na politiku Rima ako Kina uspije u svom naumu. Ali ono što je sigurno je da je Kina odlučila uključiti i Italiju u svoj geopolitički sustav i želi doći do srca Europe. A za to joj, nakon Grčke i španjolskih luka, trebaju i talijanske ili hrvatske.

Konkretno, dva terminala su na vrhu liste prioriteta, a to su Genova i Trst. Je li motivacija čisto politička? Naime, iza odluke Pekinga da se usredotoči na luke na sjeveru Jadrana, ili onu u Genovi postoji ekonomsko, strateško i izrazito geografsko pitanje. Sve luke su puno bliže središtu Europe od ostalih logističkih terminala, ne samo u Italiji ili Hrvatskoj, nego u Europi općenito.

Azijski div „Cosco“ je stekao Pirej i pretvorio Grčku u jugoistočna europska vrata Novog puta svile. Onda je Kina svoje napore usmjerila u Valenciju i Bilbau u Španjolskoj, gdje je dobila zapadna vrata. Ali sada, još uvijek na jugu, trebate važno uporište, a Italija, s Genovom i Trstom, ili Hrvatska s Rijekom, može Pekingu dati ono što želi.

To je ujedno znak da Peking ne gleda na ove luke kako bi se probio na talijansko, a još manje na hrvatsko tržište od jedva 4 milijuna ljudi. Kina želi lakše doći do ravno do srca Europske unije.

Bivši talijanski ministar Giulio Tremonti je to objasnio u intervjuu za Corriere della Sera.

“Kina u Italiju ne dolazi zbog našeg domaćeg tržišta, već zbog europskog. I Genova i Trst mnogo su bliže srcu Europe od Pireja, kojeg je Peking već osvojio”, rekao je svojevremeno Tremonti.

Dakle, imamo vrlo jasan projekt i jasno je zašto su Europska unija i Sjedinjene Države podigli uzbunu i zašto je Bijela kuća hitno imenovala posebnog izaslanika za Balkan, Matthewa Palmera.

Ovo je ogroman strateški i ekonomski izazov i Italija se našla u središtu svjetske bitke, koja će se morati riješiti u skoroj budućnosti. U tijeku je novi Hladni rat, ali ne više između Moskve i Washingtona, već upravo između Washingtona i Pekinga. I to s Europom koja se opet dijeli na dvije strane.

Sa strateškog stajališta je jasno da za Italiju izbor uopće nije jednostavan. Genova i Trst dvije su temeljne luke u talijanskom infrastrukturnom sustavu, ali trebaju ulaganja, proširenja i prije svega novac i tehnologiju adekvatnu izazovima bliske budućnosti. U nas je isti slučaj, a samo Kina u tom smislu nudi atraktivne prijedloge. SAD ne nude ništa, jer nemaju novca za inozemna ulaganja i zato se pozivaju na „transatlantsku solidarnost“.

Jasno je da je Peking u usporedbi s drugim europskim partnerima, ali i s američkim, već dao do znanja da je pripremio konkretan plan kako bi zadovoljio potrebe talijanskog lučkog sustava, nešto što SAD i EU, osim uobičajenog „ne“, dosad izbjegavaju jamčiti.

Kako nemamo informacija o mogućim planovima za Rijeku i je li se išta radilo u tom smislu, možemo govoriti samo o projektima koji su predloženi našim susjedima.

Na primjer, na ligurskoj fronti, kako je izvijestio Corriere della Sera, predsjednik Lučke uprave Genove i Savone, Paolo Emilio Signorini, trebao je potpisati “memorandum o osnivanju tvrtke s najvećom kineskom građevinskom grupom, Kineskom kompanijom za izgradnju komunikacija (CCCC). Projekt u središtu vidi oživljavanje luke u Genovi.

Važnost ovih investicija je jasna, zbog čega je bivša vlada Salvini-Di Maio-Conte  počela tražiti jamstva od Sjedinjenih Država i Europske unije. U Rimu su se bojali političkih rizika, navodno po „unutarnju sigurnost i na međunarodnoj razini“, ali se Peking predstavio s dovoljno novca i tehnologijom da odgovori na potrebe regije Ligurija i općine Genova.

Pomakla bi se vanjska brana, proširilo cijelo područje Fincantieri, izgradila nova pristaništa, čak i ona za potrebe kruzera. Tvrtka Fincantieri već ima izvrsne odnose s azijskim divom „China State Shipbuilding Corporation“. Nije slučajno što je neko vrijeme Peking, unatoč općoj tišini, vršio pritisak na realizaciju visokobrzinske pruge Torino-Lyon, jer bi se iz Genove željeznicom brže prevozila roba širom Europe.

Isto je pitanje i za Trst, gdje su Sjedinjene Države odavno stavile veto na bilo kakav dolazak Kineza pio grčkom modelu. Trst u rukama Kineza je noćna mora za atlantski blok.

Fizička, ekonomska i politička povezanost Trsta s čitavim balkanskim i podunavskim područjem izaziva veliku zabrinutost u NATO paktu i Washingtonu, koji se boje da će luka Trst postati ne samo još jedna točka dolaska za ogroman protok kineske robe i kapitala, već da će se pretvoriti u pravi klin Pekinga za prodor u srednju Europu.

Prijestolnica provincije Friuli Venezia Giulia, sa Zenom D’Agostinom na čelu Lučke uprave, uvijek je bila naklonjena dolasku kineskog kapitala i ulaganjima, ali s nekim temeljnim ograničenjima. D’Agostino je ponovio “kako je laž reći da se Kinezima prodaju Italija ili Trst”.  Regionalni vijećnik za sigurnost i lokalnu samoupravu, Pierpaolo Roberti, iz redova Lige, koja je ojačala u ovoj provinciji, rekao je: “Za razliku od onoga što se događa u drugim državama, mi ne možemo prodati dijelove luka ni davati ustupke.“

„Dakle, ono što se u Grčkoj dogodilo s Pirejem ne može se dogoditi u tršćanskoj luci. Moramo paziti i biti oprezni. Prihvaćamo sve investicije, ali moramo biti u mogućnosti upravljati njima”, izjavio je Pierpaolo Roberti iz Trsta, ne dajući nikakva objašnjenja prema kojoj shemi bi trebali upravljati kineskim ulaganjima.

Je li bitka gotova? Vjerojatno nije i Peking će i dalje ulagati diplomatske napore da osigura jednu od tri spomenute luke. Ono što će Matthew Palmer teško objasniti jeste kako to da Kinezi ne predstavljaju stratešku prijetnju u Grčkoj i Španjolskoj, a predstavljali bi je u Genovi, Trstu ili pak u Rijeci, ako je hrvatska luka još uvijek u igri?

Nije jasno ni kako je Izrael bez ikakve opstrukcije iz Washingtona ključeve luke Haifa dao Kinezima. Kineska tvrtka SIPG je dobila ponudu za proširenje luke Haifa prije četiri i pol godine. Projekt bi trebao biti otvoren 2021. godine i kineska kompanija koja također upravlja lukom Šangaj će lukom Haifa upravljati 25 godina. Još jedna kineska tvrtka pobijedila je u izgradnji nove luke u izraelskom gradu Ashdodu.

Sve ovo govori kako krajnji cilj američke uprave nije vojno suzdržati Kinu u Sredozemlju ili Jadranskom moru, već pod svaku cijenu osujetiti sve kineske projekte koji bi olakšali prodaju kineske robe na europskom tržištu. Naravno, zauzvrat Amerikanci ne nude ništa, čak ni manje vrijedne projekte koji bi koliko toliko poboljšali izglede za rast sporih gospodarstava Zapadnog Balkana ili Italije, koja je u situaciji u kojoj mora otplatiti 2693 milijardi eura duga, što je 145% talijanskog BDP-a. Ni gospodarstva regije, kao ni talijansko kojeg pritišće tret javnog duga, neće se oporaviti od „transatlantske solidarnosti“, već konkretnim projektima s pouzdanim partnerima.