Bugarska i „Turski tok“ – Farsa s prekidom radova nadmašila scenarij političkog trilera

Nastavak “Turskog toka” u Bugarskoj se ove godine neće graditi. Radovi još nisu započeli, a počinju i suđenja zbog izbora izvođača radova. Sljedeći sastanak Vrhovnog upravnog suda Bugarske zakazan je za listopad, a tužba može trajati mjesecima ili čak godinama, rekao je predstavnik suda za Global Platts. S obzirom na rokove izgradnje od 615 dana, kako su predložila oba potencijalna izvođača, plinovod do granice sa Srbijom može biti gotov najranije 2021. godine.

Ova situacija prijeti da sljedeće godine planiranih 4 milijarde kubnih metara plina neće biti moguće isporučiti europskim plinovodom od Crnog mora do Srbije, a 2021. je upitno proširenje na puni bugarski kapacitet od 12 milijardi kubnih metara za Srbiju, Mađarsku, Austriju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Što se može dogoditi sa strateški važnim projektom za Rusiju, ali i tranzitne zemlje koje će ostati bez prihoda? Teško je prognozirati, ali situacija u Bugarskoj dijelom podsjeća na priču s „Južnim tokom“ i iznenadnim povlačenjem Sofije iz projekta, te naknadnim plakanjem nad „ishitrenom odlukom“. Je li moguće da će Rusija dva puta biti izigrana od strane bugarskih vlasti? Ovog puta se sve radi po pravilima EU i to se čini nemogućim scenarijem. Ipak, ne zaboravimo da je Bugarska američki vazal, puno manje okrenuta vlastitim interesima i Europe u cjelini.

Bugarska verzija “Turskog toka”

Upravko kako se ne bi ponovila sudbina „Južnog toka“, Gazprom je pristao na bugarsku verziju nastavka „Turskog toka“ u skladu s europskim pravom. Kupac projekta, operator i vlasnik plinovoda od 474 kilometra i dvije plinske kompresorske stanice između Turske i Srbije je operator bugarskog plinskog transportnog sustava Bulgartransgaz. U ovom slučaju nije prekršeno pravilo Trećeg energetskog paketa EU da se isporučitelj plina i vlasnik plinovoda trebaju razdvojiti.

U siječnju ove godine operator bugarskog plinskog transportnog sustava završio je natječaj za rezervacije kapaciteta budućeg plinovoda čija je trasa identična „Južnom toku“. Već prije 20 godina su Gazprom i French Met izračunali potrebni kapacitet. Značaj rezervacije bila je avansna uplata, zbog koje je Bulgartransgaz dobio sredstva za izgradnju plinovoda.

Bugarska strana procijenila je njegovu vrijednost u iznosu od oko 1,2 milijarde eura i 21. prosinca 2018. raspisala je natječaj za prvu fazu širenja plinskog transportnog sustava i izgradnju plinovoda do bugarsko-srpske granice. Sredinom ožujka su objavljeni sudionici natječaja.

Među njima su saudijski konzorcij Arkad i bugarska tvrtka GDEB. Posljednji konzorcij čini i luksemburški Completions Development Sarl koji je povezan s metalurškom tvrtkom za proizvodnjiu cijevi ruskog oligarha Dmitrija Pumpijanskog.

Tko je jeftiniji, taj gradi

Još prije najave sudionika natječaja, 26. veljače je ruski  RBC napisao da bi bugarski opći ugovor vrijedan 1,4 milijarde eura trebao dobiti GDEB, jer Gazprom želi požuriti s dovršetkom kraka „Turskog toka“ kroz Bugarsku.

“Formalno, natječaj još nije završen, ali projekt treba provoditi ubrzanim tempom, pogotovo jer su u Srbiji radovi već u punom jeku”, objasnio je RBC.

Međutim, 3. travnja Bulgartransgaz iznenada objavljuje da je konzorcij Arcad ponudio nevjerojatno nisku cijenu od 1,1 milijardu eura za razdoblje od 615 dana. To je saudijskom natjecatelju omogućilo da osvoji 28 bodova više od bugarske kompanije GDEB i pobjedi na natječaju.

GDEB je obećao da će za 615 dana plinovod izgraditi za 1,6 milijardi eura.

Sudski spor

28. svibnja, mjesec i pol dana nakon što su objavljeni rezultati natječaja, generalni direktor Bulgartransgaza, Vladimir Malinov, sazvao je konferenciju za novinare i najavio da Arkad još nije predao potrebne dokumente i da je GDEB postao izvođač. Talijansko-njemačko-luksemburški konzorcij pristao je smanjiti troškove izgradnje plinovoda do srpske granice za 31,5% i bio je spreman graditi plinovod za 1,1 milijardu eura, kao i saudijska kompanija.

Saudijski konzorcij Arkad nije se složio s odlukom Bulgartransgaza i podnio je tužbu Komisiji za zaštitu tržišnog natjecanja, regulatoru antimonopola koji je odobrio pokretanje pravnog postupka na Vrhovnom upravnom sudu Bugarske.

Prema uvjetima natječajne dokumentacije, do 17. travnja nitko nije osporio pobjedu Arkada i odluka o njegovoj pobjedi na natječaju je stupila na snagu. Dva tjedna kasnije, 2. svibnja, konzorcij je morao dostaviti svu potrebnu dokumentaciju za potpisivanje ugovora. Bugarski operater je o svemu je obavijestio Arkad, kao i da je rok za potpisivanje ugovora, predviđen zakonom o javnim nabavama, 16. svibnja.

Saudijski konzorcij je zauzvrat obavijestio Bulgartransgaz o prikupljanju dokumenata i da ih ne može prikupiti na vrijeme. Zbog toga je naručitelj radova odredio drugi datum, 22. svibnja, ali je Arkad opet objavio da je nemoguće ispoštovati rokove i inzistirao na odgodi do kraja svibnja. Ovog puta Bulgartransgaz nije pristao i smatrao je da Arkad, ne predajući dokumente, odbija potpisati ugovor.

Povjerenstvo za zaštitu tržišnog natjecanja ocijenilo je odluku Bulgartransgaza nezakonitom, jer zakon predviđa da se kupac i izvođač moraju dogovoriti o uvjetima potpisivanja ugovora, a kašnjenje koje je Arkad predložio „se može smatrati razumnim“.

Žalbu operatora bugarskog plinskog transportnog sustava zbog činjenice da je vrijeme izgradnje plinovoda ograničeno i da će u slučaju kašnjenja prekršiti ugovor o rezervacijama i izgubiti financijski prihod od tranzita plina, državna agencija nije uzela u obzir. Ubrzo, 29. svibnja, Arkad uspijeva dobiti tek preliminarno jamstvo banke Al-Jazeera od 34 milijuna eura, a prema rokovima je, kako je naveo Bulgartransgaz u odluci o promjeni izvođača, predao samo 6 dokumenata od potrebnih 17, među kojima, primjerice, potvrde o prethodno završenim projektima.

Komisija je ovu činjenicu ignorirala i smatrala je da je pobjednik natječaja naišao na „objektivne poteškoće“, iako su sva pravila natječaja izvorno objavljena u natječajnoj dokumentaciji. Štoviše, ponudu popusta koju je predao bugarski GDEB je sud proglasio protuzakonitom, budući da je ova tvrtka prije natječaja već znala za cjenovne ponude drugih natjecatelja, što je neprihvatljivo, kaže se u obrazloženju bugarskog regulatora.

Na temelju toga, Komisija za zaštitu tržišnog natjecanja poništila je odluku o promjeni izvođača, omogućavajući strankama da presudu ospore na Vrhovnom upravnom sudu Bugarske. No, tada su počeli praznici. Kako je izvijestio Global Platts, pozivajući se na glasnogovornicu suda, sljedeće će se ročište održati tek u listopadu, kada je već trebala započeti izgradnja nastavka „Turskog toka“ u Bugarskoj.

Tko je saudijski Arkad?

U Bugarskoj i Europi su tvrtke GDEB i Completion Development Sarl, koja je povezana s ruskim poduzećem TMK, GDEB u Bugarskoj čine talijanska tvrtka Bonatti SPA i njemačka tvrta Max Streicher SPA, oni su veliki i poznati igrači u inženjeringu i izgradnji naftovoda i plinovoda. Bonatti je, primjerice, sudjelovao u razvoju golemog egipatskog priobalnog polja “Zohr” u Sredozemnom moru, te u izgradnji kopnenog nastavka „Sjevernog toka“. Talijani su sada zauzeti s Trans-jadranskim plinovodom i obalnim nastavkom „Sjevernog toka 2“ u Njemačkoj.

Max Streicher je sa svoje strane gradio plinovode u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Italiji, a sada sudjeluje u projektu interkonekcije između Grčke i Bugarske.

Uz GDEB, konzorcij Arcad izgleda poput duha. Do 2017. godine se saudijski Arkad zvao Saudi KAD i bio je nepoznat sve dok 2016. nije pobijedio na natječaju kojeg je raspisao Saudi Aramco za drugu fazu proširenja plinsko-transportnog sustava Saudijske Arabije. Prema saudijskim izvorima, cijena izgradnje četiri plinovoda ukupne duljine 838 kilometara bila je oko milijardu dolara, a Arkad je pobijedio svoje zapadne konkurente obećavši da će svu nabavu obaviti u zemlji. Očekivalo se da će projekt biti završen 2018. godine, ali ni Saudi Aramco ni Arkad to nisu potvrdili. Natjecatelj se na natječaju predstavio kao graditelj četiri plinovoda u Saudijskoj Arabiji, ali dokumkentima nije mogao potvrditi njihov kvalitetni završetak.

Arkadov zaposlenik Dennis Benedicto na You Tubeu objavljuje amaterske videozapise o toj tvrtki. Jedna od njih pokazuje da ta kompanija zaista postoji i gradi plinovode, iako ne na razini na koju je Gazprom navikao u projektima Sjeverni i Turski tok.

Na snimkama se može vidjeti brojna oprema za polaganje cijevi, alli se, sudeći po valjcima, zavarivanje vrši ručno. Sam Arkad izvještava da tvrtka zapošljava 8,5 tisuća ljudi, sudeći po videu, uglavnom iz Azije.

Na društvenim mrežama ima puno komentara zaposlenika tvrtke koji nisu dobili plaću od dva do pet mjeseci. To potvrđuju i informacije samog Arkada na Facebook stranici, gdje piše, na primjer, da će dug za prosinac 2018. biti plaćen u ožujku. Ta je izjava uslijedila nakon velikih prosvjeda građevinara u sjedištu tvrtke u Al-Khobaru. Istodobno, protesti zaposlenika matične tvrtke Azmeel doveli su do toga da je policija zbog nereda morala pucati, a dvoje je ljudi ubijeno.

Drugi član saudijskog konzorcija je Arkad ABB. To je zajedničko ulaganje sa švedsko-švicarskom korporacijom ABB, ali su u suštini, kako je pisao tisak, Saudijci su jednostavno otkupili ABB inženjersku jedinicu i premjestili je u Italiju. Ova je tvrtka ove godine pobijedila na natječaju za izgradnju punjača za kompresorsku stanicu Ben Saif u Alžiru. Prema publikaciji MEED, Arkad ABB je ponudio najnižu cijenu od 47 milijuna dolara za projekt, koji je inače procijenjen na 75 milijuna dolara. Tako je Arkad pobijedio europske konkurente.

Sudeći prema informacijama Bulgartransgaza, pregovore u ime Arkada vodio je Fares Khatib, Na korporacijskoj internetskoj stranici Arkad ABB piše da je 10. svibnja 2019. godine imenovan za izvršnog direktora tvrtke. Prije toga je ovaj kanadski državljanin palestinskog podrijetla radio 10 godina u grupi Drake and Skulls International (DSI). Tamo je bio dio uprave tvrtke i vodio je odjel opskrbe naftom, plinom i vodom.

Odlazak Fareza Khatiba poklopio se sa skandalom koji je doveo do promjene cijelog rukovodstva tvrtke DSI i istrage financijskih aktivnosti kompanije od strane vlasti UAE, gdje je njeno sjedište. 2018. godine je DSI neočekivano najavio gubitak od 1,22 milijarde dolara. Tada se ispostavilo da rukovodstvo od 2009. godine skrivalo stvarnu financijsku situaciju u falsificiranim izvješćima, koja su potvrdili revizori s dobrom reputacijom.

Dakle, ekspanzijom se tvrtka bacila na natječaje i dobit je 2014. godine je prijavila dobit od nešto više od 2%. Kao rezultat toga, DSI nije imao dovoljno novca za provođenje već osvojenih natječaja, pa je, na primjer, Nakheel, najveći programer u UAE, raskinuo dva ugovora s DSI. Ispostavilo se i da menadžment nema kvalifikacije za obavljanje tih poslova.

U natječajnoj dokumentaciji konzorcij Arcad naznačio je da će za izgradnju plinovoda koristiti proizvode tvrtke iz Čeljabinska. U samoj tvrtki, međutim, odbili su komentirati imaju li sporazume s Arkadom i jesu li se njezini predstavnici uopće žalili na to poduzeće.

Za izgradnju plinovoda dužine 474 kilometra potrebno je više od 300 tisuća tona cijevi, što je vrlo velika narudžba i ne može se dovršiti u kratkom vremenu i bez prethodnog odobrenja.

Pravne formalnosti kao nova taktika suprotstavljanja ruskim projektima?

Postoji nekoliko verzija zbog kojih je projekt za nastavak „Turskog toka“ završio u situaciji u kojoj se našao. Primjerice, nedostatak pomnog razmatranja na natječaju, što je omogućilo da niz nesreća i formalna birokracija poremete planove. Dakle, konzorcij Arcad s kontroverznom reputacijom tvrtke je mogao okušati sreću i na kraju pobijediti na natječaju. Slučajno? To nikada nećemo saznati.

S druge strane, postoje mnogi pokazatelji da je bugarski projekt bio žrtva nove taktike protivnika ruskih energetskih projekata u Europi, koje treba usporiti kroz birokratske i sudske postupke. Priča o „Sjevernom toku 2“ i  plinovodu „Opal“ su još jedna potvrda ove taktike.

U presudi Povjerenstva za zaštitu tržišnog natjecanja o poništavanju odluke Bulgartransgaza o promjeni dobavljača nalazi se potpis predsjednice Julije Nenkove. Ona je prilično kontroverzna osoba. Smatra se jednom od najvjernijih predstavnica vladajuće prozapadne stranke GERB. Prije mjesta predsjednice regulatora za borbu protiv tržišnog natjecanja radila je kao zamjenica gradonačelnika Sofije i kao njegova pravna savjetnica.

Prema bugarskim medijima, nezin suprug je bivši sudac Ustavnog suda Rumen Nenkov, a njezin sin je zastupnik u bugarskom parlamentu iz prozapadne stranke GERB Aleksandar Nenkov.

Zajedno s čelnikom šefom parlamentarne frakcije stranke Cvetanom Cvetanovom je ove godine upao u skandal. U jednom su trenutku bili inicijatori povećanja valjanosti građevinskih dozvola s 5 na 10 godina, a bugarski mediji su saznali kako oba političara žive u stanovima koje im je po iznenađujuće sniženoj cijeni prodao veliki izvođač Artex, koji posjeduje dugoročne građevinske projekte.

Prema bugarskom listu Trud, Julia Nenkova je u kolovozu ove godine odbila organizacije poslodavaca CRISB, BIA, AISB i BCCI da se istraže zloupotrebe kompanija za grijanje, elektrana na ugalj i trgovaca energijom. Optuženi su za kartelsku zavjeru o tarifama, jer ih sve kontrolira bugarski oligarh Hristo Kovački.

Komisija za zaštitu tržišnog natjecanja izjavila je „kako su tvrtke službeno u vlasništvu različitih vlasnika, a ne samo Hrista Kovakog, dakle, revizija se neće provoditi“. Tada je Bugarska udruga poslodavaca AORB izjavila da se neaktivnost antitrustovskog regulatora može objasniti ili nevoljkošću intervencije ili sudjelovanjem u velikom zločinu na tržištu električne energije.

AORB je naveo kako zakon o suzbijanju pranja novca i europsko zakonodavstvo danas omogućuju otkrivanje stvarnog vlasnika poduzeća, ali regulator na ćčelu sa spomenutom Julijom Nenkovom to ni ne pokušava učiniti.

Ova je priča zanimljiva jer Hristo Kovački kontrolira Atomenergoremont JSC, koji je u veljači ove godine odgodio održavanje natječaja Bulgartransgaza za dva tjedna. Dioničko društvo prigovaralo je Komisiji za zaštitu tržišnog natjecanja da je operator bugarskog plinskog transportnog sustava dao neprikladna objašnjenja o konkurenciji.

Istodobno, Atomenergoremont nije imao nikakve šanse pobijediti na natječaju, ni iskustvom, ni tehničkim, niti financijskim mogućnostima ne može dovršiti projekt izgradnje nastavka „Turskog toka“ u Bugarskoj, što je potvrdila i činjenica da dioničko društvo nije ni predalo prijavu na natječaj.

Rumunjska publikacija Revista Patronetilor vjeruje da su nastavak projekta „Turski tok“ osujetili i oligarsi povezani s političkom elitom Bugarske, koji su iskiristili određene ljude koji su upoznati s natječajnim postupcima Bulgartransgaza o donošenju odluka u tvrtki.

Natječajni postupak za produženje „Turskog toka“ podudarao se s aktivnom promocijom američke ideje o isporuci LNG-a na Balkan i izgradnjom priključka kapaciteta 3 milijarde kubnih metara godišnje iz Grčke u Bugarsku. Ovaj se projekt pokušava provesti od 2015. godine, a dovršit će se 2020.

U svibnju i kolovozu je Bugarska preko grčkog terminala Revythousa primila čak dva tereta od 140 milijuna kubnih metara ukapljenog plina iz Sjedinjenih Država. Pokazalo se da su uvoznik državni Bugargaz i tvrtka Energiko, čiji je vlasnik bivši izvršni direktor Bulgartransgaza Ivan Drenovički.

Prema Revista Patronetiloru, tisuće tona cijevi je blokirano u skladištima u luci Burgas, a tisuće bugarskih graditelja čekaju lučke radnike koje je talijansko-njemačko-luksemburški konzorcij GDEB već uposlio za nastavak izgradnje „Turskog toka“. Međutim, napori da se projekt dovrši u dogovorenom roku za sada ne daju rezultate.

Ako Rusija, koja u produžetku Turskog toka vidi važan projekt za opskrbu plinom Srbije, Mađarske, Austrije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bude osujećena u svojim planovima u Bugarskoj, to će biti drugi, bez sumnje posljednjui put da sklapa bilo kakav ugovor sa Sofijom. Istovremeno s izbijanjem „Bugarske sage“, ruski predsjednik Vladimir Putin je naložio direktoru Gazproma Alekseju Milleru da hitno razmotri novu liniju povezivanja s Kinom preko Mongolije.

“Znam da put do tamo također nije lagan, ali preliminarno razmatranje ovog pitanja pokazalo je da je sasvim realno, a kineski partneri su tome su skloni”, rekao je Putinu razgovoru s Millerom 9. rujna.

Projekt uključuje plinovod kapaciteta 30 milijardi kubnih metara godišnje i išao bi od Jamala, duž postojećeg plinovodnog sustava u Rusiji do Altaja, a zatim će prijeći rusko-kinesku granicu u planinama između Kazahstana i Mongolije. Ranije se Kina suprotstavljala toj opciji, boljeći se da će Mongolija, kad dobije status tranzitne zemlje, dobiti i polugu poliitčkog pritiska.

Sada, što je u Putinovoj izjavi novo, inicijativa za tranzit kroz Mongoliju dolazi s kineske strane. Ispada da se Peking više ne boji tranzitnih rizika, a to je, zapravo, bio jedini problem kojeg je trebalo riješiti. Na ruti kroz Mongoliju jednostavno nema drugih problema.

Ruski mediji su, obzirom na kapacitet projekta, naveli da bi “Stepski tok”, kako je zbog molgolskih stepa proejtk dobio ime, mogao zemijeniti ne samo Turski već i Sjeverni tok 2.

Što će, ako Bugarska unedogled bude odugovlačila izgradnju produžetka „Turskog toka“ preko svog teritorija, učiniti Srbija, Mađarska, Austrija, Hrvatska i BiH? Ništa. Kupovat će ruski plinovodni plin i plaćati veću cijenu zbog tranzita duogo tisuće kilometara, a za kraj nam ostaje i rješenje američkog ukapljenog „plina slobode“, iako po nimalo pristupačnoj cijeni. Ipak ostaje nada da će Bugari poštovati ugovor koji ispunjava sve zahtjeve iz Trećeg energetskog paketa EU, jer su u konačnici oni najveći gubitnici zastoja u izgradnji dogovorenog projekta.