Kako je počela i koju je razinu dosegla sigurnosna i ekonomska suradnja Kine, Rusije i Irana

Nakon nedavne posjete Mohammada Javada Zarifa Kini, nakon kojeg je uslijedila trodnevna posjeta vojnog vrha iranske vojske kineskim kolegama u Pekingu i Šangaju, dio neupućenih analitičara i komentatora je došao na ideju o rivalstvu Rusije i Kine za utjecaj u Islamskoj Republici, što je potpuna besmislica.

Naime, Iran je važna karika multipolarnog i policentričnog svijeta koji, usprkos naporima Washingtona, upravo na insistiranje Rusije i Kine dobiva jasne konture.

Ako je ranije i bilo nekih sumnji o političkom, ekonomskom i konačno strateškom savezu Moskve Pekinga i Teherana, one su razbijene u svibnju 2014. godine, kada se Rusija našla pod velikim pritiskom Zapada zbog zbivanja u Ukrajini, Kina se našla na udaru takozvane „Obamine doktrine“ za azijsko-pacifičku regiju, a Iran je još uvijek bio pod međunarodnim sankcijama zbog svog nuklearnog programa.

Na sastanku u Šangaju održanom 21. i 22. svibnja 2014. su ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski vođa Xi Jinping dogovorili da će bilateralnu razmjenu podići na vrijednost 100 milijardi dolara godišnje, a dvije zemlje su potpisale i dugoročne plinske ugovore. Međutim, nakon bilateralnog sastanka dvojice vođa je se tada u Šangaju održao četvrti summit Konferencije za izgradnju povjerenja u Aziji (CICA). Zaključci koji su tamo usvojeni su bili alarm za uzbunu u Washingtonu, možda čak i više od plinskog ugovora i sporazuma o trgovini u nacionalnim valutama između Kine i Rusije. Naime, lideri azijskih zemalja su usvojili deklaraciju o neširenju nuklearnog naoružanja u skladu s Univerzalnom deklaracijom Ujedinjenih naroda, dogovorena je suradnja s Pekingom i promocija „Novog puta svile“ od strane zemalja koje u početku nisu bile obuhvaćene projektom infrastrukturnog povezivanja Kine s Europom, tako da su svoju priliku dobili Iran, Afganistan i Kazahstan.

Bivši kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbajev je na skupu izrazio spremnost da ojača bilateralne i proširi multilateralnu suradnju s azijskim partnerima.

“Iskorištavanje ogromnih tranzitnih kapaciteta Irana kroz ovu željezničku vezu je važno za Kazahstan i mi ćemo raditi na dovršetku projekta”, rekao je bivši vođa Kazahstana, komentirajući novu prometnu infrastrukturu koja je dizajnirana da povezuje Kazahstan, Turkmenistan i Iran.

Iranski predsjednik Hassan Rohani je izjavio da je Iran spreman na jačanje odnosa s Kazahstanom i pozvao na jačanje suradnje u Kaspijskom moru i na rješavanje svih otvorenih pitanja oko ovog velikog akvatorija čiji je status bio nedefiniran sve do prošle godine.

Konačno, 12. kolovoza 2018. godine, Kaspijsko more “bez vlasnika” napokon dobiva ne jednog, nego pet vlasnika odjednom. Prije godinu dana su u kazahstanskoj luci Aktau čelnici pet kaspijskih zemalja potpisali sporazum o najvećem “unutarnjem moru” na planeti.

Ovim sporazumom je Kaspijsko jezero, kako se službeno zove, dobilo Konvenciju o pravnom statusu, a potpisali su je Rusija, Kazahstan, Azerbejdžan, Turkmenistan i Iran, pet zemalja Azije i Europe, čije obale zapljuskuje ovo de facto more.

Osim svih riješenih sporova, sporazum vojskama država koje nisu dio “Kaspijske petorke” zabranjuje pristup Kaspijskom moru, a zbog nadmoći ruske Kaspijske flote je sporazum zapravo sahranio imperijalističku teoriju “Heartlanda”.

Stvaranje saveza Kine, Rusije i Irana je dogovoreno 2014. i plan se provodi u djelo

Ono što je naviše zabrinulo Washington je bilo stvaranje saveza Kine, Rusije i Irana, a baš taj scenarij su američki dužnosnici namjeravali izbjeći davanjem parcijalnih ustupaka Teheranu u okviru njegovog nuklearnog programa.

“Mislim da je sama činjenica da se u Washingtonu okreću azijsko-pacifičkoj regiji signal da oni tamo dobro razumiju da Azija dobiva moć i utjecaj na međunarodnoj razini. Nijedan američki dužnosnik nije zadovoljan zbog plinskog posla od 400 milijardi dolara potpisanog između Rusije i Kine. Imamo situaciju u kojoj su financije vrlo važne, a odustajanje od američkog dolara je veliki korak prema oslobađanju od te valute na međunarodnoj razini, što će biti vrlo pogubno za Sjedinjene Države. Međutim, prijedlog kineskog predsjednika Xi Jinpinga za stvaranje novog azijskog saveza za sigurnosnu suradnju s Rusijom i Iranom je prava noćna mora za SAD“, rekao je nakon objave vijesti o novoj sigurnosnoj arhitekturu u nastanku Foad Izadi, profesor na Sveučilištu u Teheranu, te dodao „kako odnosi između Irana, Kine i Rusije omogućuju da te tri zemlje formiraju savez s drugim azijskim zemljama, čime će zapravo braniti svoje nacionalne interese od Sjedinjenih Država i brojnih europskih zemalja, što je znak da se američka hegemonija bliži kraju”.

U sjeni ostalih događanja, prije svega tadašnje krize u Ukrajini, naizgled neprimjetno se diljem svijeta grade nova sjedišta moći, što je na Zapadu upalilo alarm za uzbunu.

Više od dva desetljeća nakon završetka Hladnog su se zemlje poput Rusije i Kine našle na istoj „valnoj duljini“, odnosno, Moskva i Peking u istoj mjeri dijele odbojnost prema zapadnom neokolonijalizmu i ekspanzionizmu, što je jasno naglasio i kineski predsjednik Xi Jinping u završnom govoru na skupu CICA u Šangaju.

“Nema sumnje da u očima američke imperijalne elite Rusija i Kina imaju status najvećeg neprijatelja”, piše analitičar John Walsh, koji tada naglašava „kako je u posljednjih nekoliko mjeseci, zbog krize u Ukrajini, svijet promatrao kako se Amerika naprosto raspada zbog prijetnji sankcijama protiv Rusije koje nemaju nikakvo opravdanje“.

Walsh podsjeća da je Barack Obama na turneji u Aziji bio s ciljem da Pacifik pokuša uvući u vojni i ekonomski savez protiv Kine, gdje mu je Japan trebao biti ključni saveznik.

“Zapanjujuće je da su SAD u savezu s ukrajinskim nacistima i japanskim militaristima skroz na drugoj strani svijeta. Svjetska dominacija nakon Hladnog rata se dokazivala s vojnim kampanjama Zapada i sa Sjedinjenim Državama kao imperijalnom bazom. Praksu podrivanja i svrgavanja vlada su otvoreno odlučile ne podržavati zemlje poput Rusije, Kine ili Irana“, piše američki analitičar.

Također podsjeća kako su Rusija i Kina u posljednjih nekoliko godina prošli kroz velike promjene na unutarnjem planu i ne ostavljaju dojam da su htjeli pokrenuti “antikapitalistički križarski rat”. Walsh je također naglašava da jačanjem veza s Iranom Rusija zapravo čini ono što je namjeravao učiniti Washington.

“Ali zašto su te zemlje, posebno Rusija i Kina, uz Iran, naravno, i dalje neprijatelji Zapada?”, pita se Walsh.

Odgovor na to pitanje je dao Jean Bricmont u svojoj knjizi “Humanitarni imperijalizam – Iskorištavanje ljudska prava za podvaliti rat“ (Humanitarian Imperialism: Using Human Rights to Sell War).

Bricmont u svojoj knjizi napominje da borba protiv zapadnog neokolonijalizma još uvijek traje i da su mnoge zemlje u svijetu još uvijek pod djelomičnom ili potpunom dominacijom Zapada, a upravo to je tabu o kojem su Moskva i Peking odlučili progovoriti i konačno nešto učiniti u tom smislu.

U intervjuu za iranski Press TV, američki analitičar Roland Allen izjavljuje da je “pravi problem u tome što su SAD vrlo zabrinute razvojem gospodarskih odnosa između Rusije i Kine, što vide kao najveću prijetnju neokolonijalnoj politici Washingtona“.

Allen tvrdi kako je najveći strah Washingtona u stvari skupina BRICS i tvrdi “kako zemlje članice skupine BRICS postaju stvarna prijetnja za Sjedinjene Države”. Ne zaboravimo da je, unatoč dolasku na vlast brazilskog desničarskog i proameričkog predsjednika Jaira Bolsonara, BRICS kao struktura ostao netaknut i funkcionira jednako kao u vrijeme bivše brazilske predsjednice Dilme Rousseff, možda uz manju medijsku popraćenost.

SAD i klub Bilderberg su bili posebno zabrinuti da Iran uđe u savez s Rusijom i Kinom

Prije mnogo godina je ekonomist Goldman Sachsa, Jim O’Neill, za četiri najveća gospodarstva u nastajanju skovao termin BRIC, čim je mislio na Brazil, Rusiju, Indiju i Kinu, a skupinu je opisao kao „opasnu po globalni gospodarski status quo“.

Nakon spomenutog susreta u Šangaju u svibnju 2014. godine, kolumnist časopisa The Times, Roger Boyes, Rusiju, Indiju i Kinu, odnosno skupinu RIC, naziva “Putinovim antiameričkim savezom”, jer, prema njegovom mišljenju, te tri zemlje čine savez koji je „prijetnja postojećem svjetskom poretku“.

Boyes tvrdi da nije samo Zapad zabrinut zbog stvaranja „novog antiameričkog bloka“, nego je čak i klub Bilderberg istog mišljenja.

Osim toga Bilderberg je posebno zabrinut zbog mogućnosti da Iran i druge zemlje pođu putem kojeg su im otvorili Moskva i Peking, što zagorčava život u Washingtonu i njegovim europskim vazalima, što se vidjelo na skupu opskurne skupine svjetskih moćnika u Kopenhagenu na kojem je ključna tema bila očuvanje unipolarnog svijeta.

Američki analitičari su već tada predviđali da će taj savez „vjerojatno zaživjeti u bliskoj budućnosti“, kao što je za The Diplomat tvrdio Dingding Chen, koji kaže „da SAD moraju biti vrlo oprezne, jer je dovoljna još samo jedna strateška pogreška koja će u potpunosti zacementirati formalni savez Rusije i Kine oko kojeg će se okupljati ostale zemlje svijeta“.

“Postoje brojni razlozi zašto je novi azijski geopolitički savez, formalni ili neformalni, dobra ideja za azijske zemlje, uključujući Iran. Povezane s Rusijom i Kinom, sve zemlje koje su pod prijetnjom poznate američke „diplomacije” će se osjećati sigurnije i imat će više šanse da američke bombardere i američki utjecaj drže dalje od svojih granica. Sudeći po člancima u zapadnim medijima, nova američka strategija za sprečavanje nastanka novog antiameričkog saveza može se sažeti kao “manje prisile, više zavođenja”, piše Dingding Chen.

Međutim politika Washingtona, ali i vanjska politika Europske unije, kao da nema veze sa stvarnošću. Zapad ne razumije da Istok mora prestati tretirati kao skup kolonija koje može zlostavljati ili natjerati na predaju. Na primjer, najnovija zbivanja u Hong Kongu se u izjavama Londona tumače kao da su ova autonomna kineska regija i Kina u cijelosti još uvijek britanske kolonije. Upravo taj stav je doveo do činjenice da su sve noćne more Washingtona postale stvarnost.

Tu je i novostvorena Euroazijska unija koja za sada okuplja Rusiju, Bjelorusiju i Kazahstan, Armeniju i Kirgistan. Vladimir Lepjohin, direktor „EurAzEc Instituta“, podržava ideju o policentrizmu organizacije, jer on može dovesti do slavensko-turkomanskog ujedinjenja.

“Do sada možemo govoriti o jedinstvu s dva središta: Rusija-Bjelorusija i Kazahstan-Kirgistan. Idealno rješenje za Euroazijsku uniju bi, uvjetno rečeno, bila tri centra: Rusija-Bjelorusija, Azerbajdžan-Armenija i Kazahstan-Kirgistan”, rekao je Vladimir Lepjohin.

Prema njegovim riječima, Euroazijska ekonomska unija će biti viši oblik gospodarske integracije u sjevernom dijelu Euroazije, a uključivat će i tri države članice sporazuma iz Astane sporazuma – Azerbajdžan, Armeniju i Kirgistan. Niža razina integracije je bescarinska unija koja može uključiti i Tursku i Iran.

U slučaju Irana će ugovor o slobodnoj trgovini s EEU zaživjeti do kraja ove godine, jer su ga ratificirali parlamenti svih zemalja EEU i Medžlis Irana, što znači da Islamska Republika praktično pristupa zajednici zemalja sa sporazumom koji može otvoriti put ka punopravnom članstvu u Euroazijsku ekonomsku  uniju.

Što se tiče tvrdnje da Moskva s EEU obnavlja Sovjetski Savez, a poznato je u kakvim su lošim odnosima tada bili Peking i Moskva, ali i Iran i sovjetske vlasti koje nisu blagonaklono gledale na teokratski režim u Teheranu, ruski premijer, Dmitrij Medvedev je kategorički izjavio u jednom od svojih intervjua: “To nije oživljavanje Sovjetskog Saveza i kome uopće treba Sovjetski Savez?” EEU je tržište od 170 milijuna ljudi, nominalni godišnji BDP skupine iznosi 1800 milijardi dolara, ali u usporedbi s paritetom kupovne moći govorimo o 5000 milijardi dolara. Osim toga, EEU posjeduje četvrtinu svjetskih energetskih resursa.

Povezivanje EEU i „Novog puta svila“ i kombinirana uloga Irana u oba projekta, uključujući vojnu sferu, razbija projekt „Američkog stoljeća na Pacifiku“, kojeg je 2011. najavila Hillary Clinton.

Iz svega navedenog se da zaključiti kako se većina svjetskih zemalja ipak odlučila na multipolarni svijet i on već živi u svim svojim pojavnim oblicima, kao što su Euroazijska unija, BRICS, Šangajska organizacija, ASEAN, UNASUR, CELAC, ALBA, MERCOSUR, Afrička unija i sve je više skupina koje se odbijaju pokoriti diktatu Washingtona. Postojeći savezi se opet razlikuju međusobno, tako da Euroazijska unija i latinoamerički savezi teže policentrizmu, dok Europska unija još uvijek sve poluge moći čvrsto drži u Bruxellesu.

Usamljeni globalni igrač koji uporno vodi svoju politiku unipolarnog svijeta i hegemonije su SAD. U najgorem slučaju će to potrajati još neko vrijeme, onda će se konačno morati pomiriti s činjenicom da projekti „Pax Americana“ i „New American Century“ pripadaju povijesti i mogu uskrsnuti kao što iz grobnice povijesti može ustati Sovjetski Savez. Međutim, niti ovo nije „kraj povijesti“, kako je to nakon raspada istočnog bloka slavodobitno izjavio Francis Fukuyama i bilo kakva nepažnja u trenutku može promijeniti odnos snaga na globalnoj geopolitičkoj šahovnici.

Vraćajući se na početak analize, Iran je u svim planovima ključna karika i za Moskvu i za Peking, koji u realizaciji zajedničkih ili zasebnih projekata nisu rivali, već strateški saveznici čiji se interesi najvećim dijelom preklapaju.

Trumpova odluka da raskine nuklearni sporazum je gurnula SAD na rub ponora

Odlukom američkog predsjednika Donalda Trumpa da raskine nuklearni sporazuma Iranom SAD riskiraju da izgube ključnu ulogu na međunarodnoj sceni, ali i da se politički i ekonomski udalje od svojih saveznika i drugih velikih sila koje se protive sankcijama protiv Irana.

U skladu s povlačenjem iz nuklearnog sporazuma, SAD su nametnule sankcije koje bi trebale pogoditi Iran, ali i europske i druge međunarodne kompanije. Odluka je bila dio politike koja vodi do raskola između Trumpove administracije i EU, koja i dalje deklarativno podržava sporazum s Iranom.

Na pitanje Newsweeka mogu li ključni američki rivali Kina i Rusija imati koristi od raskola, bivši zamjenik glavnog koordinatora State Departmenta za iranski nuklearni sporazum Jarrett Blanc je rekao “da”.

“Ovo nije strateško ponašanje, mi nemamo listu prioriteta, ne povezujemo pitanje A s pitanjem B i to stavlja u jači položaj svakoga tko može nametnuti svoje prioritete i povezati ta pitanja zajedno”, rekao je Jarrett Blanc.

Dogovor s Iranom nije jedino vodeće pitanje u kojem se Trump jasno razišao sa svojim europskim saveznicima. EU se oko ovog pitanja deklarativno pridružila Kini i Rusiji, ali od svih obećanja na koja se obvezala nuklearnim sporazumom nije učinila ništa.

Dok se Francuska, Njemačka i Velika Britanija trude spasiti dogovor s Iranom, Kina, kao najveći potrošač iranske nafte, te Rusija, iranski strateški saveznik u Siriji, lako su uspjeli SAD predstaviti kao „neuračunljivu i nesigurnu svjetsku silu“.

Nedavna vatrena retorička razmjena optužbi između Trumpa i iranskih čelnika, koja je oživjela s optužbama Mikea Pompea da je Iran stvarni krivac na saudijsku naftnu infrastrukturu, potaknuta izvješćima o američkoj elektroničkoj propagandnoj kampanji za smjenu „režima“ u Iranu , samo su još više pojačali napetosti oko sporazuma koji je svojedobno ocijenjen kao prekretnica u američko-iranskim odnosima, koji su se urušili nakon Islamske revolucije 1979. godine, kada je iz Teherana protjerana CIA i reinstalirana prozapadna monarhija šaha Reze Pahlavija.

“Mislim da su Iranci prilično zadovoljni što Amerikanci od revolucije djeluju tako što su se izolirali od Irana, a ne obrnuto. Za Europljane, Kineze i Ruse, koji šalju pozitivne političke signale, to znači mnogo”, rekao je Blanc, napominjući da potencijalno pogoršanje ekonomske situacije u Iranu narušava političke koristi od podrške europskih zemalja.

Rusija i Kina su, kao što smo pokušali pojasniti, kurs politike prema Islamskoj Republici odredili na sastanku u Šangaju u svibnju 2014. On je do danas ostao isti i proteklih pet godina nije zabilježen „sukob interesa“ Moskve i Pekinga u Islamskoj Republici, što je važno za izgradnju multipolarnog i policentričnog svijeta, projekta koji će sahraniti hegemonijski projekt unipolarnog svijeta s univerzalnim vrijednostima koje su trebale biti diktirane iz centra koji je kao pobjednik izašao iz Hladnog rata.

Ugovor Kaspijske petorke sahranio imperijalističku teoriju “Heartlanda”

Vojskama država koje nisu dio “Kaspijske petorke” zabranjen pristup Kaspijskom moru

Posjet iranskog vojnog vrha Kini je najava jačanja strateške suradnje od Bliskog istoka do Pacifika

Kina će uložiti 400 milijardi dolara u transport, naftu, plin i industriju u Iranu

Rusija je predložila Iranu da naftu izvozi preko Krima