Promjena vlade u Italiji također utječe na vojne strategije. U sektoru obrane je nova vlada M5S/PD, kao prvu gestu, odlučila postati dio Europske intervencijske inicijative “EI2”. Ovo je važan politički izbor, jer je prethodna vlada, koju je vodio Giuseppe Conte, ali s drugom vladinom većinom i drugom strateškom linijom, odbila pristupiti inicijativi francuskog predsjednika Macrona, koju je podržala i njemačka kancelarka Merkel.
Europsku intervencijsku inicijativu, koja je izazvala kritike na račun Francuske, koja je oduvijek podržavala ovaj vojni savez, snažno je želio upravo Emmanuel Macron. Inicijativa “EI2” je imala jasan strateški smisao i Italija nije dala suglasnost da sudjeluje u sili koju je želio Pariz, jer već postoje dva vojna saveza čiji je Italija sastavni dio, NATO pakt i PESCO.
Sjevernoatlantski savez i PESCO kao zajednička europska obrana uvijek su bili stupovi strategije Rima. Jedan kao temelj, a drugi kao cilj. Odbijanje pristupanja inicijativi “EI2” bio je to vrlo jasan politički signal francuskom kursu Europe koju je želio stanar Elizejske palače, bolje rečeno oni koje Macron predstavlja.
Ali sada, s promjenom vlade i obnovljenim partnerstvom Italije i Francuske, očito je prevladao kurs približavanja Parizu. Do te mjere da je iz Rima stiglo zeleno svjetlo za ulazak talijanske vojske u interventne snage koje je željela Francuska, ali koje ne podržava Europska unija, zabrinuta, što je rekla i Ursula von der Leyen, zbog ideje koja de facto oduzima neke ovlasti iz područja obrane Bruxellesu, „glavnom grad EU“ i sjedištu NATO pakta.
Potez bi zbog toga trebao zabrinuti čak i gorljive Europljane, jer bi bilo logično da predlože plan zajedničke obrane, svakako ne francuski.
Problem je što se ova ideja ne sviđa Parizu, koji je uvijek težio postati diplomatski i vojni vođa Starog kontinenta. Ideja sigurno nije nova i Macron nije ništa drugo nego oživio plan koji se može vidjeti u starim planovima generala Charlesa De Gaullea.
Ali to je projekt koji sada, bilo zbog krhkosti europske ravnoteže, bilo zbog nedostatka interesa Donalda Trumpa za održavanje NATO pakta kakav jest, kao da nema većih prepreka na svom putu. Zato je Italija do sada i odbijala postati dio ove sile, jer to znači sudjelovanje u francuskom cilju.
Mnogo je dvojbi, naravno, a još nema odgovora talijanske vlade koja je ostala vrlo hladna s izjavom na službenoj internetskoj stranici u kojoj je priopćila svoju spremnost da se pridruži inicijativi „osiguravajući ekskluzivnu nacionalnu nadležnost u sigurnosnom sektoru u regiji Mediterana”.
Vlada u Rimu govori o inicijativi koja kao svoje stupove ima “političku interoperabilnost” i “strateško predviđanje”. Ali zaboravljamo da su na popisu država sudionica Francuska, Njemačka, Nizozemska, Norveška, Belgija, Danska, Estonija, Finska, Portugal, Velika Britanija, Švedska i Španjolska, te sada Italija, i da je ovu inicijativu isključivo želio Macron, koji je nakon summita skupine G7 u Biarritzu očito dobio zeleno svjetlo Sjedinjenih Država. Ovoje detalj koji bi trebao natjerati na razmišljanje zemlje koje još nisu članice, bilo da su u EU ili da nisu članice, kao Norveška ili „odlazeća“ Velika Britanija.
Italija tada mijenja kurs, ulazeći još više u okvire francuske strategije, koja nije europska, kako mnogi vjeruju. Ovo je doista europska sila, ali ne i sila Europske unije. Čine je Norveška i Velika Britanija koje ne pripadaju EU, ni si dio Stalne strukturirane suradnje (PESCO), kojem ne pripada ni Danska. Prije svega, ova se inicijativa “može smatrati prirodnim razvojem bilateralne vojne suradnje započete između Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva 2010. godine u kontekstu sporazuma sklopljenih s Lancasterovim ugovorima”.
Ukratko, to je obrana Emmanuela Macrona. Inicijativa “EI2” sigurno nije obrana Europe, kao što se govori, niti je čvrsto integrirana s NATO paktom, kojeg je Italija zasigurno glavni protagonist, što se vidi u ključnoj bazi u Napulju.
Može li jačanje euro-francuske obrane predstavljati veliki rizik za Europu? Primjetno je da su zemlje Višegradske skupine i istoka Europe sve izvan ovog saveza. Što se tiče ostalih zemalja, Francuska nema iste ciljeve kao ostale zemlje i ovaj obrambeni savez može predstavljati razne interese. Kritičari inicijative u Italiji kažu da je zemlja komotno možemo iskorištavati NATO i njegov južni front, ali nova vlada misli drugačije.
Kakogod bilo, nema sumnje da uz NATO i PESCO europske zemlje dobivaju još jedan vojni savez s prilično nejasnim ciljevima. Kako je savez zaživio tek prošle godine, kada je 25. lipnja 2018. potpisan osnivački dokument, treba vidjeti u kojem će se smjeru razvijati i hoće li unutar saveza prevladati francusko-njemačka osovina ili francusko-britanska, što je moguće u kontekstu Lancasterovim ugovora i ako je inicijativa “EI2” dobila podršku Donalda Trumpa, te kako će istočne zemlje reagirati na „Macronovu armiju“. Ako odgovor bude stvaranje sličnog saveza od zemalja Višegradske skupine, onda smo na putu fragmentacije Europske unije oko najopasnijeg najvažnijeg pitanja, a to je pitanje vojnih resursa i obrane.
Od koga ce nas braniti, kad nas zderu iznutra?!!!
Nije lako naći glavu koja razmišlja bez tuđe direktive…..
Nema ništa od ovoga.
Ne radi se o nikakvom ozbiljnom vojnom savezu. Ideja je odmaknuti se od NATO saveza u kome glavnu riječ vode SAD. Suprotno mišljenju autora članka nitko nije dobi mig iz amerike da smije tako nešto raditi dapače. Amerika želi da joj članice NATO-a plačaju za obranu, pitaj boga od kog ili čega, i pritom kupuju američku tehnologiju i zapošljavaju američku vojsku i industriju. “EI2” je prvenstveno inicjativa za zapošljavanje evropskih ljudskih i industrijskih resursa u obrambene svrhe. Ako mene pitate, vjerojatno se boje napada Papuanaca i Polinežana.
Talijani će biti zaduženi za strategiju povlačenja, Francuzi će napraviti predložak bezuvjetne kapitulacije…..strašan vojni savez.
Čovek koji nema legitimitet naroda u svojoj zemlji predstavlja nekak u lidersku ulogu u Evropi i svijetu.