Već je postalo uobičajeno da se o temi ravnopravnosti žena u društvu raspravlja u za to prigodnim prilikama. Dan žena je jedna od njih i tog dana se mnogi raspišu i raspričaju o ženama, hvale ih biranim riječima i na kraju, ipak velikodušno priznaju da žene još uvijek nisu sasvim ravnopravne, da bi njihov položaj trebalo popraviti. Već sutra se na slične izjave zaboravlja i ide se po starom.
Slično se događa i za izbore, kad se kroje liste budućih nosliaca vlasti. Uvijek je isti zaključak – nedostaje žena na listama. Nametnut je neki mizeran postotak žena na listama, ali ni taj postotak se uglavnom ne dostiže i na izbore se ide sa manje žena i od predviđenog minimuma. Naravno, to prolazi bez kazni, jer čemu gubiti energiju na takvim „sitnicama“!?
O problemima fizičkog zlostavljanja žena da i ne govorimo. O tome da su za iste poslove plaćene na desetine procenata manje od muškaraca – također. Nije nikakava tajna ni da žene mnogo teže dobiju rukovodno radno mjesto. I, da se razumijemo, nije istina da je to tako samo kod nas. Možda je samo za nijansu bolje u najnaprednijim zemljama u svijetu, a u mnogim zemljama je i mnogo gore. Zašto je tako? Možda zato što i među ljudima vlada zakon jačega, mada se to ne želi priznati? Jače zemlje ugrožavaju slabije. Velike firme gutaju male. Bogati ugrožavaju siromašne. Bijelci ugrožavaju crnce. Muški ugrožavaju žene. Istina je, ima i suprotnih primjera, ali u većini slučajeva oni koji ugnjetavaju su – jači.
Da nije tako, ne bi trebalo imati Dan žena, jer bi se one svakog dana osjećale ravnopravnima. Ne bi trebalo zakonom propisivati da na izbornim listama mora biti najmanje, recimo, 20% žena, nego bi ih stvarno bilo oko 50%, bez zakonske obaveze. Direktorske poslove bi obavljalo također oko pola žena i to za plate iste kakve imaju i muški. U sigurne kuće bi se sklanjalo pola muškaraca, a ne samo žene, kao sada. E, tad bi se već moglo govoriti o približnoj ravnopravnosti.
Kako postići ravnopravnost? Neki kažu da je to tako jednostavno i lako, a drugi da je tako komplicirano i teško. Svakako, treba promijeniti svijest kod ljudi tako da ravnopravnost prihvate kao nešto normalno i poželjno, ali to je dug proces. Dok se to ne dogodi, možda bi, ipak, trebalo razmisliti o zakonskom reguliranju ovog pitanja? Rješavanjem pitanja ravnopravnosti žena, mnogo lakše bi se rješavala i ostala pitanja ugroženih, ranjivih skupina, poput: djece, starijih, invalidnih osoba; nacionalnih, vjerskih i rasnih manjina; zatim pitanja jezične i kulturne tolerancije, do zaštite životinja.