Turska invazija na Siriju i čemu akteri sukoba teže izvan službenih izjava i akcija

Turska je započela operaciju na sjeveru Sirije kako bi očito uklonila Kurde, ali odluka Ankare bi mogla imati i druge ciljeve.

U razumijevanju geopolitike, kao znanstvene discipline analize međunarodne situacije, nije važno ono što prenose mediji, već je jedan od temeljnih kriterija otkrivanje privatnih, skrivenih ili tajnih planova koji se kriju iza javnih akcija ili službenih izjava. Razumijevanjem onoga što se ne vidi jasno, logike interesa elita ili suverenih vlada će nam vjerojatno dati odgovor.

Tako nedavni napad Turske na vojne položaje sirijskih Kurd na sjeveru Sirije, što se dogodilo nakon razgovora predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i Donalda Trumpa, potvrđuje nešto što nije rečeno u atlantističkim medijima, a to je da postoji dogovor između američke i turske vlade za provedbu ove vojne operacije. Ono što nije jasno rečeno je kako ova mjera favorizira oba sudionika tog dogovora.

Ankara je izjavila da njezina operacija ima za cilj stvaranje sigurnog područja na granici sa Sirijom i odvraćanje ili uklanjanje YPG milicija, ogranka ili saveznika Kurdistanske radničke stranke (PKK), koja je kao subverzivna proglašena i na crnoj listi Europske unije.

Nepriznata hipoteza je da Erdogan želi ostvari druge ciljeve, poput uklanjanja sirijskih izbjeglica kojih u Turskoj ima gotovo četiri milijuna i uzrokuju ozbiljan etnički, ekonomski, radni i socijalni problem na njenom teritoriju, stoga je nužno dominirati graničnim dijelom sjeverne Sirije u dubini od oko 30 kilometara kako bi se ovo stanovništvo poslalo tamo i bilo linija obrane protiv PKK.

Za Sjedinjene Države slabljenje Sirijskih demokratskih snaga omogućava da borci iz kampova militanata ISIL-a, a samo u kampu Al-Hol ih je 10 000, mogu ponovo pokrenuti kaos u regiji, jer ih se više neće moći kontrolirati. To je temelj neokolonijalnog načela prema kojem od velike nestabilnosti prednost uvijek imaju svjetske trgovinske elite. Reći da američka vojska neće podržati ili sudjelovati u turskom upadu čin je pristranosti, jer svoje saveznike ostavlja same da se brane i ne riskira svoje vojnike.

Sirija je predložila hitni izlazak američkih osvajača, jer koče cjelovitu upravu nad državnim teritorijem i da se potpuno poraze teroristu, mada ova situacija pogoduje konstruktivnim dijalozima s vodstvom sirijskog Kurdistana kojeg su SAD još jednom izdale, prije u Afrinu i Manbiju, a sada povlačenjem svojih snaga i dopuštanjem dolaska turskih trupa u sjeveroistok Sirije.

Rusija igra izvanrednu šahovsku igru jer dopušta Erdoganu i Trumpu da budu “saveznici” u njihovim vlastitim procesima, što Moskvi ostavlja mnogo više slobodne u konsenzusu za kasnije vanjskopolitičke izbore. Naime, Kurdi će se „istrošiti“ i morat će pristupiti Damasku. Zbog izdaje će prisiliti zapadni savez na povlačenje, jer su SAD konačno potvrdile da ih ne zanimaju kurdski ciljevi. Ako ne bude tako, Kurde očekuje skori vojni poraz, što u konačnici opet može osigurati moguće razdoblje mira u tom nemirnom području.

Iran, koji oduvijek podržava Bashara Al-Asada u njegovom suverenom projektu, može se na određeni način odmarati od agresije Pentagona, jer SAD sada imaju puno većih unutarnjih problema, prije svega zbog situacije koja u središtu politike između republikanaca i demokrata postaje akutno kontradiktorna zbog vjerojatnog suđenja predsjedniku i optužbi za izdaju nacionalne sigurnosti uklanjanjem američkih okupacijskih snaga iz Sirije.

Ukratko, za precizniju analizu ove situacije potrebno je uzeti u obzir ono što svaka vlada trenutno provodi i odatle izvući moguće hipoteze.

Erdogan se u prvom redu želi riješiti sukoba s Kurdima na svojoj granici i sirijskih izbjeglica u Turskoj, vjerujući da će tako poboljšati stabilnost zemlje i dobiti veću podršku u narodu. Međutim, cilj Erdogana bi mogao biti stvaranje novog Golana, što bi moglo postati sigurno područje koje bi omogućilo da se velikim dijelom riješi njegove probleme kontradikcije, što je potvrdio i Donald Trump, izjavivši da svojom „beskonačnom mudrošću“ neće dopustiti Turskoj da u kampanji prijeđe prihvatljivu granicu.

Međutim, takvim scenarijem Turska riskira sukob s Rusijom, koja je kao prvi i temeljni preduvjet za bilo kakvu suradnju od Turske tražila i dobila jamstva o očuvanju sirijskog teritorijalnog integriteta.

Dalje, sirijske Kurde su ponovo izdali Amerikance i čini se da su prisiljeni tražiti od legitimne vlade da ih zaštiti od Turaka, ovoga puta bez preduvjeta i velikom slabošću u suočavanju sa stvarnom invazijom na njihove teritorije.

Treće, „regulirana agresija“, privremena i ograničena, poruka je sirijskim Kurdima i Kurdistanskoj radničkoj stranci da Ankara ima odobrenje Washingtona i da, ako se ne ponašaju “razumno”, uvijek može uslijediti nova kampanja.

Ova situacija također omogućava da se sirijska vlada usredotoči na Idlib i  nastavi uništavati Al-Qaedu i tamošnje izdanke „Islamske države“, što je za Assada ključna zadaća u ovoj geopolitičkoj fazi.

Četvrto, američka vlada predviđa da će ISIL, jednom oslobođen iz zatočeništva, sa skupinama koje preživjele u pustinji  uskoro ući u sukob sa sirijskom vojskom, što bi trebao biti sukob visokog spektra za slabljenje Bashara Al-Assada i suradnje s Iranom i Osovinom otpora.

No, kako je sirijska vojska, uz pomoć Rusije i Irana, sposobna poraziti i Al-Qaedu u Idlibu i ISIL, koji je ostao bez najboljih boraca, vrlo lako će nanijeti sudbonosan udarac Trumpovim težnjama i vojnom imidžu Sjedinjenih Država.

Bježeći s argumentom o „besmislenim ratovima“, čime štiti živote vojnika, uz potpuno poraženi „kalifat“ i prepuštanje drugima odgovornost rješavanja kaosa, Trump tvrdi da ako nasilje protiv kurdskih heroja bude nehumano, on će uništiti tursko gospodarstvo. Ovo je besmislena prijetnja, jer nijedan rat nije human, a posebno oni koje je vodila turska vojska, koja je 2015. bezobzirno razarala svoje gradove s većinski kurdskim stanovništvom.

Istina je da su zapadni saveznici i njihove obavještajne agencije duboko zabrinuti zbog odluke stanara Bijele kuće, razbacujući se s etičkim žalbama i izražavajući solidarnost s kurdskim narodom, kojega su u svim povijesnim prilikama izdali. Europa se boji i „kalifata“, koji je izgubio teritorij, ali ne i geostratešku moć.

Ostaje za vidjeti što će sljedeći dani potvrditi ili opovrgnuti od ovih tvrdnji.