Kina je nepobjediva

Kineski predsjednik Xi Jinping je već sada službeno najavljen za doživotnog predsjednika zemlje. Na dužnost glavnog tajnika Komunističke partije Kine je stupio 15. studenog 2012. godine, formalno je dužnost predsjednika od Hu Jintaoa preuzeo u ožujku 2013. Nastavio je provoditi reforme, ali s još većim intenzitetom od svog prethodnika, dodavši tome žestoki obračun s korupcijom.

U manje od godinu mandata, na svom novogodišnjem govoru kojeg su mediji objavili prvih dana siječnja 2014., Xi Jinping je najavio kako će i u sljedećoj godini prioritet njegove uprave biti gospodarski rast.

Govoreći o postignućima tijekom prve godine predsjedanja, rekao je kako je maloprodaja robe široke potrošnje u Kini na godišnjoj razini  2013. povećana za više od 13%.

„Rast će biti relativno brz, kao što se vidi u posljednjih desetak godina“, rekao je tada za agenciju Xinhua ministar trgovine Gao Hucheng.

Kineski promet u maloprodaji porastao je s 9400 milijardi juana u 2007. na 21 000 milijardi u 2012. godini, uz godišnji prosječni rast od 17,6%. Posljednjem iznosu treba dodati rast od 13% za 2013. Iako izražen u brojkama izgleda kao usporavanje, govorimo o ogromnom rastu unutarnje potrošnje s dvocifrenim brojkama, što je, uz strukturu vlasništva u ekonomiji, glavni pokretač gospodarskog razvoja azijskog diva.

Trgovina na malo u prvih 10 mjeseci 2013. je porasla za 13 posto, što je 1,1 posto sporije nego u istom razdoblju prošle godine, na početku predsjedničkog mandata Xi Jinpinga su govorili podaci Državnog zavoda za statistiku.

Iako je stopa rasta blago usporena, potražnja na potrošačkom tržištu je počela rasti, rekao je ministar Gao Hucheng, naročito u nekim uslužnim sektorima, kao što je briga o starijim osobama, turizmu i kulturi.

S tim zamašnjakom i naredbom da se svi napori usmjere na modernizaciju ruralne Kine, gospodarski rast u posljednja dva mjeseca 2013. je iznosio čak 13%. Iako govorimo o mjesečnom rastu, ne godišnjem prosjeku, brojke su impresivne.

Tada se predviđalo da će do 2015, maloprodaja doseći iznos od oko 4900 milijardi dolara. U juanima, naravno.

Xi Jinping je bio u pravu

Podaci objavljeni u veljači ove godine govore da je Xi Jinping učinio malo ili nijedan pogrešan korak.

Kina preteći SAD i ove godine postati najveće maloprodajno tržište na svijetu, navodi se u novom izvješću tvrtke za istraživanje tržišta EMarketer.

Prema izvješću, potrošnja na malo u Kini ove će godine porasti za 7,5% i doseći vrijednost preko 5640 milijardi dolara.

U međuvremenu se predviđa da će maloprodajna potrošnja u Sjedinjenim Državama ove godine doseći  5530 milijardi dolara.

Unatoč blagom usporavanju gospodarstva i tekućem američko-kineskom trgovinskom ratu, popularnost e-trgovine i sve veća potrošnja u manjim gradovima i slojevima takozvane „niže razine“ pomažu kineskom maloprodajnom sektoru u prevladavanju rastućih makroekonomskih rizika.

Kineski rast maloprodaje je brži od očekivanog dijelom i zbog posljedica kontinuirane eksplozije e-trgovine. EMarketer očekuje da će e-trgovina iznositi nevjerojatnih 35 posto maloprodajnih transakcija u Kini, što je ekvivalent približno 2000 milijardi američkih dolara i više od polovice sve prodaje na e-trgovini na globalnoj razini.

Suprotno tome, predviđa se da će e-trgovina u SAD-u činiti samo 11 posto maloprodajne prodaje.

Dugoročni potencijal kineskih gradova „niže razine“

U uvjetima usporavanja gospodarstva, očekuje se da će rast prodaje na malo u Kini usporiti. Ipak, izvješće EMarketera očekuje da će rast maloprodaje i dalje biti veći nego u Americi najmanje do 2022. godine, povećavajući tako kinesku prednost kao najvećeg maloprodajnog tržišta na svijetu.

Ako su u nekim područjima dosegli vrhunac, Kinezi sada računaju na niže slojeve stanovništva i manje gradove u kojima leži ogroman neiskorišteni potencijal. Naravno, to znači uvođenje dodatnih mjera za sveobuhvatno povećanje standarda svih društvenih kategorija.

Struktura kineske ekonomije

Međutim, Kina ima prednost jake središnje vlasti i provođenja odluka na nižoj razini. Mnogi to nazivaju „diktaturom“, ali funkcionira.

Ove je godine Svjetski ekonomski forum u Davosu priznao da se od 500 kompanija s liste Fortune Global njih 109 nalazi u Kini, a „samo“ je 15% u privatnom vlasništvu.

„Kineska državna poduzeća su izuzetno glomazna i zbog toga im nedostaje fleksibilnosti u odgovoru na zahtjeve tržišta“, piše na stranicama Svjetskog ekonomskog foruma, koji je članku dodao tri statistike o boljem prilagođavanju tržištu, prihodima i bržem upošljavanju novih djelatnika, ali je WEF kao primjer naveo privatnu kompaniju Huawei o čijoj bi se vlasničkoj strukturi dalo raspravljati.

Unatoč svemu, kineska vlada je i dalje zainteresirana za pružanje podrške državnim poduzećima i posvećena je da ih učini još većim, jačim i učinkovitijim. Ovo je posebno važno za određene strateške sektore u kojima je nadzor države neophodan, posebno u obrambenom, energetskom, telekomunikacijskom, zračnom i željezničkom sustavu.

Odnosi sa Sjedinjenim Državama

Prvo mjesto na listi američke vanjske politike zauzima Kina. Što god pisali mediji, ne dajte se zavarati, jer je odnos između Kine i Sjedinjenih Država definitivno najvažnije pitanje u vanjskopolitičkim odnosima u svijetu, ali je pitanje mogu li te dvije supersile mirno koegzistirati i surađivati.

Kina je po nominalnom bruto domaćem proizvodu trenutno druga najveća gospodarska sila, ali će uskoro zauzeti prvo mjesto kako u gospodarskom, tako i vojnom smislu. Predsjednik Xi Jinping, otkako je preuzeo mandat, obećao je svom narodu ostvarenje „kineskog sna“ i diljem zemlje je pokrenuo velike reforme, ali i oštre antikorupcijske mjere koje su dale pozitivne rezultate.

Kina investira u resurse u Rusiji, latinskoj Americi i Africi, te na Bliskom istoku, kako bi osigurala veći dio tržišta i zalihe energenata za budućnost svog gospodarskog razvoja. Vlade Bliskog istoka su vrlo pozitivno odgovarale na kinesku „predigru“, što je postavilo pozornicu za novu veliku igru. Razvijanjem dobrih odnosa se stvaraju temelji za sve bolju suradnju i investicije.

Pažnja Kine nije usmjerena isključivo na arapske zemlje, već i na dobre veze s Iranom, za kojeg je žestoko lobirala u Ujedinjenim narodima još u vrijeme međunarodnih sankcija.

Pekingu je prioritet i afrička nafta, dok više nije jasno je li Kina neke zemlje uopće smatra „rezervnom varijantom“ ili ulaže u sve jednako s istim ciljem, za osiguranje tržišta za svoje proizvode.

Ali baš kao što smo naveli u početku, kupovnu moć kineskih partnera je nemoguće podići ako se ne podigne standard stanovništva općenito, isto što Peking radi unutar vlastitih granica.

SAD pokušava povratiti izgubljeni utjecaj na Bliskom istoku, a Afriku drže u rezervi. Tu postoji neka simetrija, no i Kina i SAD su svjesni rivaliteta i preklapanja područja interesa.

Kina, baš kao i prije, traži svoju poziciju među zemljama u nepovoljnijem položaju, a razlog je u identifikaciji s njima i odanosti. Prije mnogo godina, kada je Kina bila žestoko na meti Zapada, Kini je potporu pružao Sudan. Za mnoge „nevažna zemlja“, iako od izuzetnog strateškog značaja i utjecajna u Arapskoj ligi.

Kina također želi što bolje odnose s Afganistanom. Irak je po tom pitanju teži, prije svega zbog odanosti Kurda Washingtonu, ali je zato Palestina zahvalna pozornica za demonstraciju kineske „dobre volje“. Sve navedeno isprva možda zvuči cinično, ali sjećanje Kineza na njihovu borbu za oslobođenje je snažno i još uvijek svježe. Kini tek slijedi igranje uloge u velikim svjetskim sukobima današnjice.

U svojoj poznatoj knjizi o „neograničenom ratu“, Qiao Liang i Wang Xiangsuin navode „neborbene vojne operacije“, odnosno vrste nekonvencionalnog sukoba koje karakteriziraju nemiri poput ovih koji se trenutno odvijaju diljem svijeta, a to su trgovinski ratovi, financijski terorizam i ekološki rat kao novi oblik ratovanja.

Svi se ti ratovi fokusiraju i približavaju Euroaziji, težištu svjetske moći.

Ratovi zlata

Prema Williamu Kayeu, bivšem čelniku Goldman Sachsa u Hong Kongu, „Kina ima između 4000 i 8000 tona zlata“.

„Ne samo da su upravo Kinezi najveći proizvođači zlata, nego su i najveći uvoznik. Kina se gradi vrlo brzo i gomilanjem zlatnih rezervi uništava Zapad. Kina će nastaviti akumulirati zlato, dok se zapadne blagajne prazne, posebno američki FED, Europska središnja banka i Bank of England. Zlato je prešlo u trezore Narodne banke Kine, Banke rezervi Indije i Središnje banke Rusije“, kaže William Kaye.

„Trezori Federalnih rezervi su prazni“, naglašava Kaye.

Mogućnost da Kina preuzme prijestolje prve ekonomske sile je noćna mora američke politike. Richardu Nixonu, koji je normalizirao odnose Sjedinjenih Država s Kinom, pripisuje se sljedeća rečenica: „Pa zaustavite se na trenutak i razmislite što bi se moglo dogoditi ako netko s pristojnim sustavom vlasti stekne kontrolu nad kontinentima. Bože, nema te sile na svijetu, osim Kineza, da rade u pristojnom sustavu. I oni će biti lideri u svijetu.“

Nakon „američkog stoljeća“, nakon kojeg sigurno neće uslijediti novo, dizajnirano od Dicka Cheneya, Donalda Rumsfelda , Paula Wolfowitza, Richarda Perlea i drugih, to novo stoljeće postaje kinesko ili, bolje rečeno, azijsko.

Na raspravi održanoj na Sveučilištu Harvard, na kojoj je bio i Henry Kissinger, Niall Ferguson, profesor ekonomske povijesti i službeni Kissingerov biograf je rekao: „Mislim da će 21. stoljeće pripadati Kini, baš kao i sva prethodna, uz izuzetak 19. i 20. stoljeća.“

Nakon „Arapskog proljeća“  Kissinger je jasno rekao da je moguć da će se neredi i demonstracije preseliti i u Kinu, ali nikako istog opsega i koji bi mogli ugroziti vlast. Kissinger nije isključivao mogućnost provedbe strategiju bankrota za Kinu, što je svojevremeno bila strategija Zapada protiv bloka na čelu sa Sovjetskim Savezom, ali je to sada očito nemoguće.

Američki plan bi bio da se u Aziji stvori organizacija u koja bi bila sposobna da zadrži Kinu ili da se stvori blok demokratskih država koje bi se uključile u ideološki rat protiv Kine. No, liberalne vrijednosti odbacuju i američki saveznici i partneri, Indija među prvima, stoga nema ideologija koja bi mogla opčiniti azijske narode da bi se na njenim temeljima udružili protiv Kine. Kasnije su i američki stratezi primijetili da bi bilo kakav direktni napad na Kinu bio osuđen na propast.

Jordis von Lohausen, austrijski geopolitičar, ranije je upozorio kako bi bilo kakav pokušaj napada, bilo ekonomskog, bilo vojnog, bio osuđen na propast, jer Kina je prevelika i presnažna. Riječ je o staroj i potpuno drukčijoj kulturi, koja je akumulirala iskustvo svjetske povijesti i oduvijek odolijeva promjenama.

„Kina je nepobjediva“, rekao je Jordis von Lohausen.

Prema Georgeu Sorosu postoji neka „jeziva sličnost“ u financijskim uvjetima u Kini s onim koji su prethodili financijskom slomu u Americi 2008. Ipak, Soros priznaje kako je kontrola kineske vlade nad ekonomijom ipak ključna i u tome vidi razliku između Sjedinjenih Država i Kine.

U Americi ekonomijom i financijskim tržištem dominira korporativna elita, dok u Kini to nije slučaj i glavnu riječ vodi država.

Kineska država je u vlasništvu svih svojih banaka i ključnih sektora gospodarstva, a Komunistička partija kontrolira sva važna poduzeća u vlasništvu države. Razlika je ogromna. Kao što Lohausen kaže, Kina je nepobjediva.

WEF / China Briefing

Zapad je u agoniji – Pred nama je „Azijsko stoljeće“?