„Ljevica“ i „desnica“ su anakronizam – Borba se vodi između neoliberalizma i demokracije kao takve

U dva prethodna članka, osvrta na dva povijesna događaja, prvi je Oktobarska revolucija, a drugi nespretno otvaranje Berlinskog zida koje kasnije pretvoreno u bajku o „padu zida koji je predstavljao željeznu zavjesu“ su se mogli čuti svi stereotipi o desnici i ljevici u Europi, iako su ta dva termina odavno izgubila izvorno značenje. Desnica nije fašistoidna, kako je neki žele prikazati, baš kao što ljevica nije revolucionarna i ne bori se za prava radnika i potlačenih, već je promijenila bojno polje i danas se angažira u području ekologije, LGBT prava, suprotstavljanju „autoritarnim vođama“ u svijetu, iako su se mnogi od njih puno više približili socijalističkom društvu nego što „europska ljevica“ može sanjati.

Korijeni pogrešne percepcije u nas su i regionalne prirode i povezivanja znanstvenog socijalizma s onim što je predstavljala bivša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, koje je bila samo jedna od država koja je eksperimentirala, mnogi će reći vrlo uspješno, s modelom društvenog vlasništva i samoupravljanja. Ali to nije važno. Jugoslavije više nema i vjerojatno je srednjoročno, vjerojatnije i dugoročno, neće ni biti. Stoga su sve priče o tome „kako je bilo“ bespredmetne.

Danas je problem kako definirati politike u Europi i Europskoj uniji, ali tako da se odmaknemo od stereotipa i obiteljskog nasljeđa, koje u zaključcima uvijek vodi u pogrešnom smjeru.

Danas za većinu problema u europskim zemljama treba kriviti liberalnu Europsku uniju, birokratsku tvorevinu otuđenu od naroda i njene institucije koje diktiraju rješenja koja ljudi naprosto ne prihvaćaju, jer na životnom standardu osjete da su pogrešna. Osim toga, niti u jednoj jedinoj zemlji u Europi na vlasti nisu ni istinski ljevičari ni istinska desnica, već blijede liberalne kopije bivših komunističkih i demokršćanskih stranaka.

EU treba kriviti za većinu problema i mnogi ljudi nemaju drugi izbor već se okrenuti desnici i tako reći „ne“ prebirokratiziranoj i nedemokratskoj EU.

Europa očajnički treba promjene, ali se one ne mogu svesti samo na bolji ekonomski rast koji će izliječiti  financijske boljke središnjih vlada. Problemi su brojni, od sigurnosnih i nemogućnosti integracije izbjeglica, do pogrešnog stava o nužnoj militarizaciji europskog kontinenta zbog ugroza koje nam dolaze s Istoka.

Europske vođe se što je moguće više fokusiraju na sanaciju banaka i upumpavanje više jeftinog novca, vodeći se merkantilističkom logikom da će to riješiti sve probleme.

Sada, kada je u tijeku beskrajna farsa s Brexitom, prisjetimo se britanskog političara Nigela Faragea, čelnika stranke UKIP, koji je održao žestoki govor u EU parlamentu još 26. studenog 2010.

Okrivljujući “europske elite” za ekonomsku krizu, Farage je rekao da je još ozbiljnije od ekonomije  kada ljudima oduzmete njihov identitet, jer tada ste ih zakinuli za njihovo osnovno demokratsko pravo, a tada im jedino što im preostaju nacionalizam i nasilje.

„Mogu se samo nadati i moliti da će europski projekt biti uništen od strane tržišta prije toga”, rekao je tada Nigel Farage.

VIDEO: Žestoki govor Nigela Faragea u Europskom parlamentu studenom 2010.

Nakon toga, 2014. godine, MMF u svom Globalnom financijskom izvješću o stabilnosti upozorava Europu  „kako je vrijeme da se financijski sustav odmakne od ovisnosti o lakom novcu i transakcijama i okrene se okruženju samodostatnog rasta“. MMF je bio u pravu, ali je pitanje koliko su njegovi čelnici bili iskreni u svojim savjetima, jer je Europska središnja banka učinila sve na produbljivanju vladinih dugova i nikako nije stimulirala stvarne poslovne aktivnosti.

Bruto suvereni dug iznosi Grčke je gotovo nepromijenjen, Irska i Portugal su se uz ogromna odricanja izvukli iz začaranog kruga, ali sui dalje dužnici, a Francuska i Italija su svoj dug povećali do kritične razine.

U dramatičnoj promjeni politike, 22. siječnja 2015. Mario Draghi, donedavno predsjednik Europske središnje banke, najavio je “prošireni program kupnje imovine”, gdje će kupovati 60 milijardi eura obveznica zemalja eurozone. Počevši s ožujkom 2015. godine, poticaj „kvantitativnog popuštanja“ (QE) je trebao trajati najmanje do rujna 2016., a program bi koštao najmanje 1100 milijardi eura. Mario Draghi je tada najavio da će se program QE nastaviti, što je i bio slučaj. 10. ožujka 2016. ESB povećava mjesečne kupovine obveznica na 80 milijardi eura i započinje s uključivanjem korporacijskih obveznica u program kupovine imovine, te najavljuje nove ultrajeftine četverogodišnje zajmove bankama. Rezultat? Nikakav, osim privremenog izbjegavanja recesije, koja upravo ovih tjedana kuca na vrata Njemačke, ekonomske lokomotive europske unije.

U međuvremenu smo imali izbjegličku krizu i niz pogrešnih odluka u politici prema Rusiji i Ukrajini, zemlji koju su „europske integracije“ doslovno devastirale.

I onda se postavlja pitanje odakle uspon euroskeptika,  populista, suverenista i desnice na svim izborima, do onih za europski parlament, do administrativnih na nacionalnim razinama? Naravno, ovdje treba biti oprezan, jer neke stranke same sebe nazivaju „suverenističkima“, dok u programu kao svetinju navode članstvo u EU i NATO paktu po svaku cijenu. Neke u početku tvrde da su za izlazak, a kada dobiju dovoljno glasova da utječu na političke odluke, promijene program. Ali to je tako, jer je tipologija europske euroskeptične desnice neheterogena politička obitelj, puno više nego se tona prvi pogled čini.

Što se tiče ljevičarskih stranaka, koje bi se mogle zvati euroskeptičnim, one postoje, ali nigdje nemaju politički utjecaj.

Stoga europski izbori omogućuju natjecanje mnogim desnim strankama, jer proporcionalno i glasno predstavljaju samu suštinu nagomilanog nezadovoljstva kod građana Europske unije.

Točno je da ova desnica brani tržišnu ekonomiju u mjeri u kojoj ona dozvoljava pojedincu da ostvaruje svoj poduzetnički potencijal, dok je kapitalizam kojeg promoviraju isključivo nacionalan, otkuda i potječe njihova mržnja prema globalizaciji. Ali ovaj povijesni trenutak treba iskoristiti i Europsku uniju ili svesti na instrument koji neće biti ništa više od prostora okupljanja predstavnika nacionalnih vlada za demokratsku raspravu, a ako to nije moguće, onda se može i raspasti.

Stranke koje su trenutno u usponu su, sve u svemu, nacionalne stranke koje priznaju intervenciju države ne samo u području suverenih državnih ovlasti, nego i kako bi se zaštitili svi gubitnici globalizirane  ekonomije, o čemu svjedoče nekada strastveni govori Marine Le Pen, predsjednice francuskog Nacionalnog okupljanja, bivše Nacionalne fronte čije je ime očito zvučalo pretjerano militaristički.

Po čemu se, dakle, ova desnica razlikuje od ekstremnih desnica kako je percipiraju mnogi koji ne primjećuju promjene u modernoj politici? Prije svega, aktualna euroskeptična desnica ima puno manji stupanj antagonizma prema demokraciji i ne zagovara diktaturu.

Kao što pojašnjava politolog Uwe Backes, pravna definicija koja je na snazi u Njemačkoj priznaje legitimnu i legalnu radikalnu kritiku postojećeg ekonomskog i društvenog poretka, dok se nasuprot tome kao opasnost za državu definira ekstremizam koji pretpostavlja odbacivanje vrijednosti sadržanih u pravnom poretku. Na osnovu ove klasifikacije, opravdano je reći da ne postoji euroskeptična desnica koja potpuno odbacuje parlamentarnu demokraciju ili zagovara ukidanje ljudskih prava, iako ta prava liberali često tumače tako široko da sama po sebi gube svaki smisao. Osim toga, radikalna desnica koja odbacuje demokraciju i sudjelovanje u parlamentarnoj raspravi je u svim zemljama ili zabranjena ili uopće ne postoji, osim ako neke subkulturne skupine, poput „naciskinsa“ ili pokreta „Stormfront“, proglasimo za politički utjecajne čimbenike, što nije točno.

Nadalje, kategorizacija tih stranaka zapravo i nije tako očita, jer se iza nekih kriju i lijevi euroskeptici, ali i takozvana „liberalna ljevica“ koja ne nudi alternativu postojećem modelu.

Glavno pitanje pri izboru leži u obitelji europske desnice koju bi trebali činiti jake konzervativne desne stranke, kršćanski demokrati i stranke nacionalističkog, populističkog i desnog identiteta.

Zbog revizionizma „lijevih liberala“, koji su se odrekli glavnih zahtjeva socijalističkog pokreta i počeli voditi borbe za očuvanje prirode s prisilnim smanjenjem emisija CO2 ili prava vegana da u menzama imaju željeni obrok, ljudi u Europi su odlučili da mogu računati na desnicu. Na nacionalnoj razini je to slučaj sa škotskom nacionalnom strankom, čiji ekonomski dio programa više liči na neki od izvornih socijalističkih modela, nego na ekonomiju temeljenu na dogmama slobodnog tržišta i neuplitanja države.

Ogromna većina politologa je svjesna činjenice i upozoravaju da je podjela na „lijeve“ i „desne“ zastarjela, da je to anakronizam, antifona ponovljena sto puta i isto toliko puta demantirana.

U pravu su, jer jedni i drugi, ako govorimo o vladajućoj „desnici“ i „ljevici“ u svim europskim zemljama vode isključivo brigu krupnog kapitala. Nadalje, treba razumjeti kriterije za razumijevanje i razlike u  percepciji nejednakosti, jer su sve zemlje zabrinute zbog rastućeg jaza u prihodima, ali se, kao da to nismo znali, hijerarhije nejednakosti razlikuju od zemlje do zemlje.

Utješan podatak bi trebao biti da čak 70% građana svijeta misli kako su se od 2000. godine razlike i nejednakost u svijetu smanjili.  Možda su u pravu, ali kako oni primjećuju da tvrde kako svijet „cvijeta“ usprkos krizi koja je pod znak pitanja dovela nepogrešivost liberalnih dogmi.

Napokon, logično je da dok s jedne strane nekome „cvjeta“, da će negdje drugdje rasti nejednakost i siromaštvo. Ali obavezno negdje drugdje, nikako u našem dvorištu. I dok je tako, to im je prihvatljivo. Mi ostali živimo u svijetu koji je sve „jednakiji“ u siromaštvu.

Treba naglasiti i da ljudi drugačije percipiraju politiku i vjeruju da više nije impotentna, kako se mislilo i govorilo. Štoviše, istraživanja dokazuju suprotno.

Za tržište, liberalne elite i duopol kakav vidimo u Velikoj koaliciji u Njemačkoj, se tvrdi da tržišna politika uvijek i iznova „nailazi na plodno tlo“. Ako ćemo suditi po suhoparnim brojkama, to je možda tako. Ali od novih tržišta i raznih inicijativa zvanih „strukturne reforme“ koristi ima tko? Uvijek svjetska oligarhija, a pokoja mrvicu se baci svojim vjernim slugama, uglavnom marionetskim vladama koje su im u ruke predale nacionalne suverenitete.

Nadalje, ova elita tvrdi kako se najviše se bune „pristaše ljevice“, koja je najnezadovoljnija stanjem društva. Ali ovdje uopće ne znamo tko su ti „ljevičari“? Jesu li to radnici u metalurškoj industriji ili poljoprivrednici, sitni farmeri i lučki radnici ili je ta „ljevica“ ona koja se pod zastavom duginih boja okupila u Parizu 21. rujna ove godine, kada je prosvjedovala „protiv globalnog zatopljenja“, dok je na drugom kraju grada francuska policija istovremeno pendrečila i hapsila „žute prsluke“.

Primjetno je i nezadovoljstvo kod mladih kojima je oduzeta budućnost. Eurobirokrati se tome „ne mogu načuditi“, jer su mladim Europljanima osigurane sve pogodnosti koje njihovi vršnjaci, na primjer, nemaju u Kongu. Eurobirokrati  problem nezadovoljstva među mladima kratko rješavaju tvrdnjom „kako su mladi tradicionalno osjetljiviji na nepravde i nejednakost, što će ih proći“.

Iako imamo znakove buđenja, neoliberalna ideologija je već dobro ukorijenjena i uzela je svoj prvi danak. Na primjer, izrodila je new age „indigo djecu“, egocentrične individualce kojima je pojam solidarnosti i zajedništva nepojmljiv i često predmet izrugivanja.

Hedonizam i individualizam, ili, kako kažu u nas, „u se, na se i poda se“, krilatica je po kojoj žive i djeluju te nove generacije. Ne svi, naravno, već oni koji su uspješno odgajani i podignuti u skladu s „novim vrijednostima“ XXI stoljeća.

Neoliberalna elita je uspješno odradila svoj posao, posebice u siromašnim zemljama poput Hrvatske, gdje ima apsolutnu potporu institucija i gotovo svih stranaka, vladajućih neupitnu, kojima je jedina politička platforma suzbijanje i širenje propagande i straha u narodu, prije svega kako bi se olakšalo porobljavanje i izrabljivanje.

Drugi, „peta kolona“, kako bi ih trebalo zvati, koji se odriču tradicije, također podržavaju neoliberalizam, devastirajući ekonomski model koji se pretvorio u ideologiju, jer im omogućuje lagodan život.

Ima li slobode i jednakosti u demokraciji kakvu nam nude ovakve osobe? Nema.

Demokracija i njeni izbori su borba između grupa i pojedinaca za vlast.

Politika je kontradiktorna i paradoksalna, jer često uključuje i neizbježno prekršena obećanja.

Talijanski filozof Norberto Bobbio u jednoj fazi odbacuje i socijalizam i kapitalizam, što se podudara s linijom prema kojoj ne postoje „ljevica“ ili „desnica“, već na jednoj strani imamo neoliberalnu globalizaciju, a na drugoj demokraciju u doslovnom smislu te riječi.

„Samo demokracija se može definirati kao idealna paradigma, a socijalizam joj se pridodaje kao pridjev“, rekao je Norberto Bobbio.

Ali „socijalizam“ je dopustio da postane kvalificirani pridjev, zbog čega je nagrađen mjestima u državnim službama i postao je neškodljiv i ušutkan. To je ta famozna „socijaldemokracija“ koju se poistovjećuje s iskonskom ljevicom. Ostatak tog društva se uhljebio po nevladinim udrugama koje su obilato sponzorirane od strane Georgea Sorosa i neoliberalne oligarhije.

Zar se uopće treba čuditi uspjehu desnice, negdje čak i fašističke, kao što je slučaj Zlatne zore u Grčkoj, iako je to više izuzetak, nego pravilo, kada ljevice uopće nema. Eutanazirala se kada je nasjela na liberalne koncepte i demagogije o osobnim slobodama, individualnom razvoju, jačanju osobnog karaktera kao glavnoj svrsi i kojekakvim drugim „slobodama“, koje su dobrodošle samo dok odvlače pozornost od istinskih problema i uzrokuju podjele u društvu.

Dakle, što je sloboda? Što je jednakost?  „U ekonomskoj sferi i demokratskom sustavu kojeg imamo, sloboda i jednakost su vrijednosti koje se ne mogu pojmiti jedna bez druge“, rekao je Norberto Bobbio.

U tom smislu možemo zaključiti s pitanjem što je desnica, a što ljevica, ako to nisu stranke koje se takvima predstavljaju? Jesu li to euroskeptici,  populisti i suverenisti? Kao odgovor možemo citirati velikog kineskog državnika Deng Xiaopinga, koji je rekao da nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe.