Njemačka traži da se odustane od izgradnje izraelskog plinovoda prema Europi

Stefan Wolfrum iz Berlinske zaklade za znanost i politiku (SWP) pozvao je EU da odbije financirati izgradnju izraelskog plinovoda prema Europi, koji bi trebao postati dio „Južnog plinskog koridora“ koji bi zaobilazio Rusiju.

U istočnom Sredozemlju, uz obalu Izraela i Cipra, ali i vodama Pojasa Gaze i Libanona koje je uzurpirao cionistički entitet, postoje ogromne rezerve prirodnog plina koje Izrael mogu pretvoriti u velikog izvoznika energije. Ako se položi podvodni plinovod od polja „Leviatan“ i drugih obalnih polja preko Cipra i Grčke do Italije, Izrael bi dobio pristup pouzdanom i unosnom tržištu EU, javlja  Deutsche Welle.

EU bi zauzvrat proširila „Južni plinski koridor“, stvoren da zaobiđe Rusiju, koji se sastoji od turskog plinovoda TANAP i 90% plinovoda TAP-a, za koji će plin iz Azerbejdžana preko Grčke i Albanije dovesti Italije. Stoga bi podvodni plinovod „EastMed“, koji bi bio najduži na svijetu, mogao smanjiti ovisnost EU o ruskom plinu. Tako vjeruju u Bruxellesu, i Izraelu, naravno, ali iz komercijalnih razloga.

Krajem 2015. godine Europska unija dodijelila je plinovodu „EastMed“ status „Projekta od zajedničkog interesa“ i već je uplatila 2 milijuna eura za studiju izvedivosti. Do 2023. Bruxelles mora odlučiti hoće li EU preuzeti polovinu ukupnih troškova projekta, za sada procijenjenih na oko 7 milijardi eura. Drugu polovicu su spremne uložiti grčka plinska kompanija DEPA i talijanska energetska tvrtka Edison kroz svoje zajedničko ulaganje „IGI Poseidon“. Cipar bi, u ovom ili onom obliku, bio sudionik projekta, krenuvši u razvoj vlastitog, također ogromnog podvodnog ležišta „Afrodita“.

Međutim, Stefan Wolfrum, istraživač iz Berlinske zaklade za znanost i politiku (SWP), predlaže da se napusti „EastMed“.

U svom članku “Izraelska kontradiktorna politika izvoza plina”, Wolfrum piše da bi umjesto podržavanja skupog projekta ovog plinovoda, čija je ekonomska isplativost upitna, trebalo poticati želju Izraela da uspostavi blisku plinsku suradnju oko sebe u regiji Bliskog istoka, što obećava značajne političke, a dugoročno i ekonomske koristi.

Trenutno je, smatra Wolfrum, izraelska politika izvoza plina kontradiktorna. S jedne strane, Izrael povećava opskrbu Egiptom, prodaje plin Jordanu i pregovara s Palestincima o proizvodnji plina uz obalu Gaze. Drugim riječima, aktivno promiče stvaranje jedinstvenog tržišta plina u regiji istočnog Sredozemlja, uključujući oživljavanje postojeće i izgradnju nove tranzitne infrastrukture.

S druge strane, Izrael računa na izgradnju velikog plinovoda prema Europi. To bi osiguralo zbližavanje s Europskom unijom, ali bi u isto vrijeme narušilo napore u uspostavljanju energetske suradnje s arapskim susjedima i negiralo njihovu ulogu u poljima istočnog Mediterana, vjeruje stručnjak.

Prema njegovom mišljenju, pravi odgovor EU na tako kontroverznu politiku bilo bi samo odbacivanje plinovoda „EastMed“ i podrška Bruxellesa rastućoj regionalnoj plinskoj integraciji na Bliskom istoku.

Također, prema Stefanu Wolfrumu, bilo bi naivno vjerovati da je „dovoljno položiti plinovod i da će time pouzdane isporuke plina u Europu biti zagarantirane“.

„Bez suradnje u ovoj regiji, ova se ruta teško može smatrati stabilnom”, razumno tvrdi Wolfrum, posebno zbog službenih pritužbi Libanona zbog uzurpacije južnog dijela epikontinentalnog pojasa od strane Izraela. U ovom scenariju bi EU od Izraela kupovala ukradeni libanonski plin, što će teško narušiti ionako slab imidž EU kao globalnog geopolitičkog aktera kojem se može vjerovati.

Stoga je politički mnogo isplativije prvo promovirati formiranje tržišta plina na istočnom Sredozemlju, a tek potom izvući ekonomske koristi od pouzdanih opskrba plinom odatle u Europsku uniju. Ali ne abnormalno skupim plinovodima, već ukapljenim prirodnim plinom.

Članak se pojavio u nizu publikacija Zaklade za znanost i politiku o aktualnim temama i kao i uvijek je popraćen naglaskom da „odražava stavove autora“.

Ipak, svako izdanje i vijest koju objavi zaklada odobrava vodstvo SWP-a, vodećeg njemačkog znanstvenog instituta koji o pitanjima vanjske politike savjetuje njemačku vladu, Bundestag i zastupnike u Europskom parlamentu.

Dakle, institucije zaklade se nisu protivile stručnjaku Wolfrumu koji je izraelsku plinsku strategiju doveo u pitanje i svoj prijedlog dao na stručnu raspravu.

Raniji su mediji izvijestili da bi provedba projekta plinovoda „EastMed“ mogla biti prilika za SAD da se sabotiraju ruske isporuke plina u Europu koristeći „Sjeverni tok 2“, ali je rusko-njemački plinovod gotovo dovršen, dok se za „EastMed“ tek izrađuje studija izvodivosti.

Egipat je rekao ne projektu plinovoda

Egipatski ministar nafte i mineralnih sirovina, Tarek El-Molla, za ciparsku agenciju CNA je rekao da se protivi tranzitu plina iz istočnog Mediterana u Europu plinovodom „EastMed“.

Čak je opravdao svoje stajalište rekavši da će studija izvodivosti za ovaj projekt trajati dvije godine, što je samo po sebi luksuz kojeg si istočno Sredozemlje ne može priuštiti.

„Rekao bih da postoji mnogo opcija za istočno Sredozemlje. Ipak, vjerujemo da je Egipat najbolji izbor, ekonomski i politički. Postojeći objekti i infrastruktura za preradu i skladištenje ukapljenog plina pružaju Egiptu konkurentnu prednost, jer će svaki pogon koji će biti realiziran koštati oko 10 milijardi dolara, što ga čini najekonomičnijom opcijom. Pored toga, egipatska politika je otvoreno tržište i nastojanje da se maksimalno iskoriste sve strane, kako za proizvođače, tako i za potrošače. Potičemo izbore koji mogu pomoći proizvođačima da iskoriste svoje resurse i potrošačima kako bi osigurali svoje potrebe na najučinkovitiji, najbrži i održiv način s najnižim cijenama“, rekao je egipatski dužnosnik u veljači ove godine.

Osvrćući se na pokretanje novoosnovanog Foruma za prirodni plin Istočnog Sredozemlja, posebno na Cipar, Tarek El-Molla je napomenuo je i kako „Egipat pokreće ambiciozni program da postane regionalno energetsko čvorište, a plin je u tom smislu najvažniji izvor i Kairo se ne namjerava ograničiti samo na izvore i mogućnosti Egipta“.

„Naš je cilj biti ulaz za sve prirodne resurse istočnog Sredozemlja kako bi svi zainteresirani mogli dobiti pristup mogućim tržištima“, dodao je Tarek El-Molla.

„Neprestano nadograđujemo našu bilateralnu i multilateralnu suradnju sa svim relevantnim partnerima. Očiti primjer je suradnja Egipta, Cipra i Grčke na najvišoj razini. Sada je vrijeme za širenje i stvaranje krovnog saveza koji uključuje sve ove napore za suradnju i može najbolje iskoristiti trenutnu i buduću infrastrukturu, smanjiti troškove i sačuvati konkurentske prednosti, minimizirati rizik i potaknuti brzo stvaranje prihoda od regionalnih rezervi i privući više ulaganja u industriju prirodnog plina u istočnom Sredozemlju“, rekao je egipatski ministar nafte i mineralnih sirovina, Tarek El-Molla, što je u skladu s prijedlogom koji dolazi iz Njemačke.

Plinovod je puno skuplji od navedene cijene

U tom smislu, sljedeće tri godine, do 2023. i kada Bruxelles mora odlučiti hoće li EU na sebe preuzeti polovinu ukupnih troškova projekta od procijenjenih 7 milijardi eura, vodit će se žestoka borba za realizaciju ovog plinovoda, ali i za blokiranje projekta.

Osim sigurnosnih rizika, treba napomenuti da govorimo o plinovodi dugom gotovo 2000 kilometara, koji bi Europskoj uniji godišnje isporučivao tek 10 milijardi kubnih metara plina godišnje. Uz to, plinovod bi se polagao na izrazito velikim dubinama, što bi posao polaganja plinovoda „EastMed“ moglo povećati.

Očito je da plinovod ne zadovoljava osnovne parametre isplativosti, a studije koje je proveo Cipar govore o puno većim troškovima.

„IGI Poseidon“ navodi da su studije potvrdile da je projekt tehnički izvediv, ekonomski izvediv i komercijalno konkurentan, ali nisu navedeni detalji.

Najizazovniji dio projekta je njegov dio od Cipra do Krete, koji doseže dubinu od preko 3000 metara. Polaganje cijevi na takve dubine je izazovno, ali tehnički je izvedivo. Međutim, teren je vrlo neujednačen, a područje je seizmički aktivno i podložno je klizištima. To bi moglo predstavljati izazove i česta popravljanja u budućnosti.

Procjenjuje se da je ukupni trošak plinovoda oko 7 milijardi dolara, no većina stručnjaka smatra da je to optimistično i tvrde da će troškovi biti  bliži 8 do 10 milijardi dolara.

S početnim količinama plina od 10 milijardi kubnih metara godišnje, gotovo sav plin bio bi iz Izraela. Procjenjuje se da bi polje „Leviatan 2“ moglo dati još 9 milijardi kubnih metara plina godišnje, također izraelskog, ali trenutno nema naznaka kada, iako bi tehnički ono moglo proraditi do 2025. godine. To je ujedno i godina u kojoj „IGI Poseidon“ očekuje da će plinovod biti dostupan za transport plina.

Europa je sada dobro opskrbljena plinom iz Rusije, Norveške, Sjeverne Afrike, Katara, Sjedinjenih Država i drugih, a ne očekuje se da će se europska potražnja za plinom u budućnosti znatno povećati, pri čemu će pad proizvodnje domaćeg plina biti dobro pokriven ruskim uvozom plina i ukapljenim plinom. EU i Gazprom složili su se u svibnju “oko zajamčene obveze prema Gazpromu da mu se omogući slobodan protok plina po konkurentnim cijenama”. Uz to, američki LNG želi povećati prodor na europska tržišta plina.

Nakon svega se nameće logično pitanje zašto bi Europska unija davala milijarde dolara za najvećim dijelom izraelski projekt? Kao što je primijetio Stefan Wolfrum, to ne samo da nema nikakvog smisla, nego je kontraproduktivno za EU i energetsku sigurnost europskih zemalja.

SWP